KOLUMNA
Situacija je slična onoj iz 40-ih godina prošlog vijeka i
naša dužnost je da ne dozvolimo da se državnog monopola na legitimnu upotrebu
sile dokopaju ljudi bez razumijevanja za migrante, kulturalne i seksualne
manjine, „drugog“
Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
U drugom krugu francuskih izbora 2002. našli su se Jacques
Chirac and Jean-Marie Le Pen, lider rasističkog Nacionalnog fronta. Ljevica je
tada stala iza degoliste i konzervativca Chiraca da bi se suprotstavila
ksenofobnom nasljedniku višijevskog kolaboracionizma. Danas, 15 godina kasnije,
veći dio ljevice odbija da podrži Emmanuela Macrona protiv Jean-Marieve kćerke,
Marine le Pen.
Progresivci s razlogom imaju otpor prema liberalnom
establišmentu koji je sa svoje strane naklonjen Macronu – bivšem bankaru bez
iskustva u politici, izuzev kratkog mandata na mjestu ministra ekonomije,
industrije i digitalnih poslova. Ljevica ga se dobro sjeća kao ministra koji je
radnicima oduzeo teško stečena prava i ispravno ga prepoznaje kao posljednju
liniju odbrane establišmenta u borbi protiv Le Pen.
Lako mi je da prihvatim stav francuske ljevice da liberalne
elite sa usponom Le Pen dobijaju ono što su zaslužile. Sada podržavaju Macrona
i dižu galamu zbog „alternativnih činjenica“, neozbiljnih ekonomskih prijedloga
i autoritarizma Marine Le Pen, Donalda Trumpa, UKIP-a i sličnih – a 2015. su
vodile bjesomučnu kampanju laži i ličnih napada protiv demokratski izabrane
grčke vlade čiji sam bio član.
Francuska ljevica ne može i ne treba da zaboravi tu žalosnu
epizodu. Ali njena odluka da održi ekvidistancu prema Macronu i Le Pen je
opasna. Imperativ je da se suprotstavimo rasizmu preteže nad protivljenjem
neoliberalnim mjerama.
U vrijeme kada je imala više samopouzdanja, ljevica je razumijevala
da nas humanističke ideje obavezuju da spriječimo ksenofobe da se domognu
poluga državne moći, naročito policije i bezbjednosnih snaga. Situacija je
slična onoj iz 40-ih godina prošlog vijeka i naša dužnost je da ne dozvolimo da
se državnog monopola na legitimnu upotrebu sile dokopaju ljudi bez razumijevanja
za migrante, kulturalne i seksualne manjine, „drugog“.
Uvjerenje da će principi podjele vlasti i vladavina prava
spriječiti Le Pen da uperi državnu silu protiv najranjivijih – suviše je
rizično. Prvih sto dana Trumpove administracije i njen organizovani napad na
ilegalne imigrante to potvrđuje.
Sjećam se susreta sa socijalističkim ministrom finansija
Francuske Michelom Sapinom. Dok smo bili sami, bio je drugarski topao i
duhovit, ali je na zajedničkoj konferenciji za medije nastupio kao tvrdokorni
zastupnik mjera štednje, uz Wolfganga Schäublea, njemačkog demokršćanskog
ministra finansija. Na izlazu iz sale Sapin se opet prebacio na drugarski ton.
Pitao sam ga, samo napola u šali: „Ko si ti i šta si uradio sa mojim Michelom?“
Rekao mi je: „Yanise, Francuska više nije ono što je bila“.
Sapin nije bio jedini pokoran pred evropskim autoritarnim
establišmentom; slično se postavio i Sigmar Gabriel, tadašnji predsjednik njemačkih
socijaldemokrata. I on je privatno bio moj drugar dok je javno podržavao Schäublea.
Kada je sukob između grčke vlade i „Trojke“ (Evropska komisija, Evropska
centralna banka i MMF) eskalirao,Sapin i Gabriel su pomogli da se usvoje neke
od najgorih i najagresivnijih mjera kreditorske propagande protiv naše vlade.
Možda baš zato što nije dijete iz epruvete
socijaldemokratske stranačke politike, Macron je bio jedini ministar iz
francusko-njemačke osovine koji je rizikovao sopstveni politički kapital
pritekavši u pomoć Grčkoj 2015. Kako pišem u svojoj novoj knjizi (i skorašnjem
komentaru u Le Mondu), Macron je smatrao da odnos ministara finansija eurozone
i Trojke prema našoj vladi i, što je još važnije, našim građanima, šteti
interesima Francuske i Evropske unije.
U sms poruci kojom je potvrdio svoju spremnost da
interveniše i okonča gušenje Grčke, rekao mi je da se trudi da ubijedi Hollandea
i Gabriela da nađu rješenje. Kraj ove poruke glasi: „Ne želim da moja
generacija bude odgovorna za odlazak Grčke iz Evrope“.
Naravno, Macronovi napori su bili uzaludni, jer se evropsko
socijaldemokratsko vođstvo, naročito Hollande i Gabriel, u potpunosti stavilo
na stranu konzervativnog establišmenta u namjeri da uguši svaki otpor
predatorskim zajmovima i mjerama štednje koje su samo produbljivale recesiju.
Rezultat je bio to da su oba ova političara u međuvremenu izgubila svaki
kredibilitet u svojim nestrpljivim javnostima, dok Macron nije. Moj veliki
strah je da će, čak iako on pobijedi, Le Pen ipak uspjeti da kontroliše
dinamiku francuske politike – naročito ako Macron ne podrži i ne promoviše
Progresivnu internacionalu koja je Evropi neophodna.
Moja neslaganja sa Macronom su ogromna, ali tačke u kojima
se slažemo su također važne. Mi se slažemo da je eurozona neodrživa, ali se ne
slažemo oko toga šta treba učiniti prije nego što EU počne ozbiljno da razmatra
političku uniju. Slažemo se da nemilosrdna usmjerenost ka kompetitivnosti
uništava EU, ali se ne slažemo oko toga kako sprovesti investicije velikih razmjera
neophodne da se pojača njena produktivnost.
Slažemo se da je prekarni rad, zasnovan na tezgarenju, prijetnja
društvenom blagostanju, ali se (duboko) ne slažemo oko toga kako proširiti
zaštitu povremenim radnicima a da se pritom zaštićeni radnici i sami ne
pretvore u privremene. Slažemo se da je potrebno stvoriti pravu evropsku
bankarsku uniju, ali se ne slažemo oko potrebe da se finansijski duh vrati u
bocu. Iznad svega, nedostaje mi dokaza da ubijedim svoje drugove iz DiEM25,
Pokreta za demokratiju u Evropi, da povjeruju u Macronovu sposobnost i spremnost
da se sukobi sa establišmentom koji sprovodi propale politike koje su i dovele
do uspona Le Pen.
Uprkos svim ovim ogradama, podržavam Macrona. Onako kako je
on meni poručio da ne želi da njegova generacija bude odgovorna za davljenje
Grčke, ja odbijam da budem dio generacije ljevičara koji su dozvolili da jedna
fašistički opredijeljena rasistkinja postane predsjednica Francuske. Naravno,
ako Macron pobijedi i postane samo još jedan u nizu funkcionera evropskog
dubokog poretka, moji drugovi i ja ćemo mu se suprotstaviti jednako energično
kao što se sada suprotstavljamo – ili bi trebalo da se suprotstavimo – Le Pen.
(TBT, The Guardian)
