KOLUMNA
Meni je nada svijest o tome da budućnost
jeste nepredvidiva, ali da mi ipak možemo da utičemo na tok događaja
Piše: Rebecca Solnit, thebosnaitimes.ba
Daniel Ellsberg i Edward Snowden su nedavno
učestvovali u emisiji o uzbunjivačima. Tokom razgovora Snowden je – naravno
preko skypea iz Moskve – rekao da se bez Ellsbergovog primjera ne bi odlučio da
razotkrije razmjere NSA-ovog špijuniranja građana. Ova neočekivana izjava nam
pokazuje da posljedice Ellsbergovog objavljivanja tajnih Pentagonskih
dokumenata daleke 1971. nisu bile ograničene na uticaj koji su imale na
tadašnjeg predsjednika i rat koji se tada vodio. One su uticale i na ljude
decenijama kasnije – Snowden se rodio 15 godina nakon što je Ellsberg rizikovao
svoju slobodu zbog svojih principa. Naši postupci često imaju odjek daleko od
svog cilja. Zato je važno da živimo u skladu sa sobom i djelamo u nadi da je
ono što činimo bitno, čak i kada izostaju neposredni rezultati.
Najvažniji efekti naših napora su često
veoma posredni. Kao učesnica masovnog protesta poput Ženskog marša održanog u
februaru, ponekad se pitam da li je taj protest važan prije svega zato što će
neka nepoznata mlada osoba u njemu vidjeti svrhu svog života, koja će nama
ostalima postati očigledna tek kada ona promijeni svijet za 20 godina i postane
naša velika osloboditeljka.
Govorim o nadi od 2003., od sumornog
početka rata u Iraku. Poslije 14 godina i dalje izgovaram tu riječ, jer se ona
kreće između lažnih izvjesnosti optimizma i pesimizma, kao i samozadovoljstva
ili pasivnosti koji ih prate. Optimizam pretpostavlja da će sve biti dobro,
pesimizam da je sve uzalud, a i jedan i drugi nam preporučuju da ostanemo kod
kuće i ne činimo ništa. Meni je nada svijest o tome da budućnost jeste
nepredvidiva, ali da mi ipak možemo da utičemo na tok događaja.
Nada počiva na uvjerenju da je ono što
činimo važno, razumijevanje da budućnost nije unaprijed zadata. Ona je
informisana i pronicljiva otvorenost duha za ono što se može desiti i za ulogu
koju mi u tome možemo odigrati. Nada gleda unaprijed, ali crpi svoju energiju
iz prošlosti, iz poznavanja historije, uključujući i nesavršenosti naših pobjeda
i poraza. Ona ne stremi savršenstvu koje je neprijatelj svega dobroga, ne traži
poraz u svakoj pobjedi, ne predviđa budućnost već se bavi onim njenim dijelom
koji zavisi od nas.
Ljudi su složena bića. Nada i strah
koegzistiraju u nama i u našim postupcima i analizama. Postoji scena u novom
filmu o Jamesu Boldwinu, Ja nisam tvoj crnac, u kojoj Robert Kennedy 1968.
predviđa da ćemo za 40 godina imati crnog predsjednika. To je zapanjujuće
proročanstvo, jer je 4 decenije kasnije Barack Obama pobijedio na predsjedničkim
izborima, ali Boldwin na to reaguje podsmijehom: uzvišeni snovi mogu utješiti bijelce
koji nisu rasisti, ali ne mogu ukinuti bol i poniženja crnih ljudi koji pate
zbog rasizma sada i ovdje. Patrisse Cullors, jedna od osnivačica pokreta Black
Lives Matter, od samog početka je opisivala misiju ovog pokreta kao „izniklu iz
žalosti i bijesa, ali vođenu vizijama i snovima“. Vizija bolje budućnosti ne
poriče zločine i patnje sadašnjice; ona je značajna upravo zbog njih.
Bila sam dirnuta i zapanjena snagom i
širinom otpora Trumpovoj administraciji i njenoj agendi. Nisam predviđala nešto
tako smjelo, tako sveobuhvatno, nešto što će uključiti vlasti federalnih
država, mnoge državne službenike od guvernera i gradonačelnika do zaposlenih u
saveznim tijelima, male gradove u republikanskim državama, nove organizacije
poput 6.000 ogranaka pokreta Indivisible formiranih nakon izbora, nove i
ojačane grupe za prava imigranata, religijske grupe, jedan od najvećih protesta
u američkoj historiji – Ženski marš i mnogo toga drugog.
Pitala sam se da li će ovaj otpor
istrajati. Novajlije često smatraju da su rezultati ili neposredni ili
nepostojeći. Drugim riječima – ako ne uspijete odmah, onda ste omanuli. Takav
okvir navodi mnoge ljude da odustanu i odu kući upravo u trenutku kada protesti
hvataju zamah i kada je pobjeda nadomak ruke. Ovo je opasna greška čijem sam
ponavljanju često prisustvovala. U nastavku teksta, ponudit ću odbranu složene
računice promjene umjesto kratkoročne aritmetike uzroka i posljedice.
Na Manhattanu postoji knjižara Housing
Works koju godinama redovno posjećujem zbog izvrsne ponude polovnih knjiga.
Prošlog oktobra Gevin Brauning, koji radi na univerzitetu Kolumbija ali
volontira u ovoj knjižari, podsjetio me je na to šta znači njeno ime. Housing
Works je ogranak pokreta Act Up (AIDS Coalition To Unleash Power), koji je
nastao kada je kriza oko AIDS-a bila na vrhuncu, kako bi zahtijevao dostupnost
eksperimentalnih lijekova, širio svijest o razmjerama epidemije i pružio otpor
tihom odlasku u strašnu noć prerane smrti.
Šta je uradio Act Up? Ova grupa gnjevnih i
odlučnih aktivista, od kojih su mnogi već tada bili ozbiljno bolesni ili na
ivici smrti, promijenila je način na koji mislimo o AIDS-u. Oni su vršili
pritisak da se ubrza testiranje lijekova, pritiskali su po pitanjima javnih
politika, obrazovanja, dostupnosti, finasiranja. Naučili su ljude oboljele od
AIDS-a i njihove saveznike u drugim zemljama kako da se suprotstave
farmaceutskim kompanijama da bi dobili ono što im je bilo potrebno. I učili ih
kako da pobijede u toj borbi.
Brauning je nedavno napisao: „Početkom
90-ih godina prošlog vijeka New York je imao manje od 350 stambenih jedinica
izdvojenih za prihvat više od 13.000 beskućnika oboljelih od AIDS-a. Kao
odgovor na ovakvo stanje, 4 člana pokreta Act Up osnovali su 1990. Housing
Works“. Oni i danas, 27 godina kasnije, diskretno obezbjeđuju široku paletu
usluga, uključujući i pronalaženje smještaja za HIV-pozitivne osobe. Ja sam vidjela
samo knjižaru, ostalo mi je promaklo. Posao Act Up-a još nije ni blizu
završenog.
Mnoge grupe, pokreti i protesti imaju svoje
ogranke, sestrinske organizacije, domino efekte, lančane reakcije, nove modele
i primjere i kalupe i alatke koji nastaju iz ovih eksperimenata, i svaki put ka
aktivizmu je jedan takav eksperiment čiji rezultati mogu biti primjenjeni u
drugim situacijama. Za nadu je potrebno ne samo da prihvatimo neizvesnost, već
da budemo svjesni da posljedice naših postupaka mogu biti nemjerljive, da se
mogu otkriti tek u budućnosti, da mogu biti posredne poput one da su siromašni
ljudi na drugim kontinentima dobili pristup lijekovima zato što su se aktivisti
u SAD pobunili i odbili da prihvate tadašnje stanje stvari. Treba misliti o
nadi kao o zastavi izatkanoj od ovih tananih niti, od osjećanja povezanosti
svih stvari, trajnog uticaja najboljih činova, ne samo onih najgorih. Od osjećaja
nedjeljivog svijeta u kojem je sve značajno.
Jedna starija žena je na počecima pokreta
Okupiraj Wall Street rekla „mi se borimo za društvo u kojem je svako važan“, i
to je najljepši i najjezgrovitiji sažetak onoga na šta jedan saosjećajno
radikalni, duboko demokratski pokret može ciljati. Komentatori koji su baratali
prostom metrikom uspjeha su se u početku podsmijevali pokretu Okupiraj Wall
Street i opisivali ga kao haotičan i nedjelotvoran, a zatim, kada se on raširio
po cijeloj zemlji i izvan nje, kao neuspio ili na putu ka neumitnom neuspjehu.
Originalna „okupacija“ u donjem Manhattanu bila je razbijena novembra 2011, ali
su mnogi drugi njom inspirisani pokreti trajali znatno duže.
„Okupiraj“ je lansirao pokret protiv
studentskih dugova i oportunističkih komercijalnih koledža; on je skrenuo
pažnju na patnju i brutalnost finansijskog kolapsa i američkog sistema dužničkog
ropstva. Ukazao je na ekonomsku nejednakost na jedan nov način. California je
usvojila zakon o kućevlasništvu koji se suprotstavio predatorskim kreditima;
pojavio se pokret za odbranu domova, inspirisan „okupacijom“, koji je branio
mnoge ugrožene kućevlasnike. Svaka „okupacija“ je imala sopstvene lokalne
projekte; prije godinu dana učesnici ovih lokalnih „okupacija“ su mi rekli da
su izdanci originalnog pokreta još uvijek aktivni i uspješni. „Okupacija“
istrajava ali moramo prepoznati mnoštvo načina na koji ona to čini, jer nijedan
od njih ne liči na masovno okupljanje u donjem Manhattanu.
Slično tome, vjerujem da je pogrešno
smatrati okupljanje plemena i aktivista u Standing Rocku u Sjevernoj Dakoti kao
nešto čiji uspjeh možemo mjeriti time da li će spriječiti izgradnju naftovoda.
Možemo primjetiti da je već samo odlaganje dovršenja ovog projekta koštalo
investitore čitavo bogatstvo, i da je ovaj pokret skrenuo pažnju na do tada
nevidljive korporacije i uništavanje prirodne sredine, time čineći slične
projekte rizičnijim i potencijalno znatno manje profitabilnim.
Standing Rock je bio širi od svih ovih
praktičnih pitanja. Na svom vrhuncu, on je bio najveći politički pokret
američkih domorodaca: prvi put se okupilo svih 7 plemena Lakota još od dana
kada su pobijedili generala Kastera kod Litl Bighorna 1876. Iako protesti možda
nisu zaustavili izgradnju naftovoda, oni su predstavljali radikalno novo
poglavlje u 500 godina dugoj historiji kolonijalne brutalnosti, poraza,
dehumanizacije i otimačine. Hiljade veterana je došlo da brani proteste i spriječi
izgradnju naftovoda. Tokom jedne historijske ceremonije, mnogi bivši vojnici su
na koljenima tražili oproštaj za ulogu američke vojske u tlačenju američkih
domorodaca.
Poput domorodačke okupacije ostrva Alkatraz
krajem 60-ih godina prošlog vijeka, Standing Rock je poslužio kao katalizator
za osjećaj moći, ponosa, sudbinske predodređenosti za pobjedu. On predstavlja
potvrdu solidarnosti i međusobne povezanosti, obrazovanje za one ljude koji
nisu znali mnogo o nepravdama nanesenim američkim domorocima, priznanje za
domoroce koji istoriju pamte strastveno i detaljno. On je također i potvrda
dubokih veza između ekološkog pokreta i pokreta za domorodačka prava, koji su
zajedno odigrali tako značajnu ulogu u zaustavljanju naftovoda prema Kanadi. On
je inspirisao i informisao mlade ljude pred kojima su godine budućeg aktivizma.
On je kao svjetionik čije se značenje prostire daleko izvan ovog mjesta i
trenutka.
Znati istoriju znači biti u stanju da
vidimo dalje od sadašnjosti, pamtiti da nas prošlost osposobljava za pogled u
budućnost; to znači vidjeti da se sve mijenja i da su najdramatičnije promjene
često nepredvidive. Želim detaljnije da se osvrnem na jedan dio naše historije
kako bih istražila ova pitanja o učincima koje prevazilaze proste uzroke i posljedice.
***
Pokret protiv nuklearne energije je 70-ih
godina prošlog vijeka bio ozbiljna snaga, i iako se danas rijetko pominje,
njegov uticaj je još uvijek sa nama. U svojoj novoj knjizi, Direktna akcija:
protest i ponovno otkriće američkog radikalizma, L.A. Kauffman piše da je prva
značajna akcija protiv nuklearne energije 1976. bila inspirisana protestima
održanim prethodne godine u Zapadnoj Njemačkoj, koji su natjerali vlast da
odustane od izgradnje nukleranog reaktora. Grupa koja se nazivala Školjkinom
alijansom, formirana je kako bi se suprotstavila izgradnji nuklearne elektrane
u New Hampshireu. Uprkos kreativnim taktikama, spretnoj izgradnji pokreta i
širokoj medijskoj podršci, aktivisti nisu uspeli da spriječe izgradnju
nuklearne elektrane Seabrook.
Školjkina aljansa je inspirisala formiranje
sestrinske organizacije, po imenu Alijansa morskog puža, u centralnoj Californiji.
Ova sestrinska organizacija koristila je slične strategije kako bi zaustavila
izgradnju nuklearnog postrojenja u Diablo kanjonu. Obje grupe su protestovale
protiv nuklearnih postrojenja i u oba slučaja ova postrojenja su ipak bila
otvorena.
Možete to nazvati neuspjehom, ali Kauffman primjećuje
da su ovi primjeri inspirisali ljude širom zemlje da se organizuju u
anti-nuklerane grupe, stvarajući pokret koji je doveo do otkazivanja više od
stotinu nuklearnih projekata, koji je podigao javnu svijest i izmijenio javno
mnijenje po pitanju nuklearne energije. I tu Kaufman dolazi do najuzbudljivijeg
zaključka, pišući da je „najupečatljivije nasljeđe Školjkine alijanse bila
konsolidacija i promocija onoga što će postati dominantan model organizovanja
za direktnu akciju u narednih 40 godina. Ovaj model je kasnije koristila i
Zakletva otpora, nacionalna mreža grupa organizovana protiv politike SAD u
Centralnoj Americi.“
Kauffman kaže kako su „stotine drugih
organizacija koristile ove metode kao dio kampanje građanske neposlušnosti
protiv anti-gay odluke Vrhovnog suda u slučaju Bauers protiv Hadrvika…
Aktivisti iz grupe Act Up koristili su jednu varijantu ovog modela kada su
organizovali smjela preuzimanja štabova Agencije za hranu i lijekove, 1988. i
Nacionalnog zdravstvenog instituta 1990, kako bi primorali obje institucije da
preduzmu odlučnije mjere razvoja eksperimentalnih lijekova protiv AIDS-a“. I
tako se nastavilo i u novom milenijumu. Ali kakve su se strategije i principi
organizovanja razvili tokom svih ovih godina?
Kratak odgovor je: nenasilna direktna
akcija spolja i odlučivanje zasnovano na konsenzusu iznutra. Prva ima historijske
korijene koji sežu širom svijeta, potonje potiče još iz rane historije
evropskih doseljenika u Sjevernu Ameriku. To jest, nenasilje je strategija
artikulisana od strane Gandhija, prvi put upotrebljena od strane stanovnika
indijskog porijekla tokom protesta protiv diskriminacije u Južnoj Africi 11.
septembra 1906. Gandhijev osjećaj mogućnosti i snage ove strategije proširio se
ubrzo nakon toga kada je on posjetio London kako bi se dalje borio za svoje
ciljeve. Tri dana nakon njegovog dolaska, Britanke koje su se borile za svoje
pravo glasa okupirale su britanski parlament i nakon što je 11 njih uhapšeno,
odbile su da plate kaznu i završile su u zatvoru. Ovo je ostavilo dubok utisak
na Gandhija.
On je o tome pisao u tekstu pod naslovom „Djela
važnija od riječi“, citirajući izjavu Jane Cobden, sestre jedne od uhapšenih
žena: „Nikada neću poštovati nijedan zakon u čijem donošenju nisam učestvovala;
neću prihvatiti nadležnost suda koji sprovodi te zakone“. Gandhi piše: „Danas
im se cijela zemlja smije i one imaju malobrojnu podršku za svoje ciljeve. Ali ove
žene nepokolebljivo nastavljaju da rade na svom cilju. Sigurno će uspjeti i
dobiti pravo glasa“. A ako one mogu pobijediti, smatrao je, onda to mogu i
indijski građani koji se u britanskoj Africi bore za svoja prava. U istom
tekstu (iz 1906!), on predviđa: „Kada za to dođe vrijeme, okovi u kojima je
sada Indija spast će sami od sebe“. Ideje su zarazne, osjećanja su zarazna,
nada je zarazna, hrabrost je zarazna. Kada otjelotvorujemo ove kvalitete, ili
njihove suprotnosti, mi ih prenosimo na druge.
To znači da su britanske sifražetkinje koje
su se 1918. izborile za ograničeno, a 1928. i za puno pravo glasa za žene,
inspirisale indijskog muškarca koji je 20 godina kasnije vodio oslobođenje
azijskog potkontinenta od britanske vlasti. On je, opet, inspirisao jednog crnog
muškarca sa američkog juga da proučava njegove ideje i njihovu primjenu. Nakon
hodočašća u Indiju 1959. gdje se sreo sa nastavljačima Gandhijvih ideja, Martin
Luther King je napisao: „Dok je trajao bojkot u Montgomeryu, Gandhi je bio zvijezda
vodilja za naše tehnike nenasilne društvene promjene. Često smo razgovarali o
njemu“. Ove tehnike, dalje razvijane od strane pokreta za građanska prava,
preuzete su širom svijeta, između ostalog i tokom bobe protiv aparthejda na
jednoj strani afričkog kontinenta, i arapskog proljeća na drugoj.
Učešće u pokretu za građanska prava ranih
šezdesetih godina prošlog vijeka oblikovalo je živote mnogih ljudi. Jedan od
njih je i John Lewis, jedan od prvih Jahača slobode, mladi vođa protesta u
menzama i žrtva brutalnog prebijanja i preloma lobanje tokom marša u Selmi. Lewis
je bio jedan od najsmjelijih kritičara Trumpove legitimnosti i predvodnik grupe
od više desetina demokratskih članova kongresa koji su bojkotovali Trumpovu
inauguraciju. Kada su počeli napadi na muslimanske izbjeglice i imigrante, nedjelju
dana nakon inauguracije, on se pojavio na aerodromu u Atlanti.
Poenta ovog mnoštva informacija je u sljedećem.
Kada su sifražetkinje uhapšene u parlamentu, one su se borile za pravo Britanki
da glasaju. Uspjele su da se oslobode, ali su istovremeno prenijele dalje
taktiku, duh i prkos. Možemo dalje pratiti ovu genealogiju od pokreta protiv
ropstva, koji je inspirisao američki sifražistički pokret, pa sve do John Lewisa
koji je ove godine ustao u odbranu izbjeglica na aerodromu u Atlanti. Ovi
heroji i heroine koji su nam prethodili, guraju nas napred i otvaraju nam vrata
mogućnosti i imaginacije.
Moj partner voli da citira misao Michel
Foucaulta: „Ljudi znaju šta čine; često oni znaju i zašto čine ono što čine;
ali ono što ne znaju jeste šta ono što oni čine čini“. Činimo ono što možemo.
Ono što smo učinili može učiniti mnogo više od onoga što možemo da zamislimo za
generacije koje dolaze. Posadimo sjeme i iz njega će izrasti drvo; hoće li dati
ploda, hladovine, hoće li biti utočište za ptice, izvor novog sjemenja, šume,
drveta za kolijevku ili kuću? To ne znamo. Drvo nas može nadživjeti, baš kao i
ideje. A ponekad, promjene koje proističu iz prihvatanja te nove ideje o onome
što je istinito, ispravno i pravedno preuređuju svijet. Možete učiniti ono što
činite; činite najbolje što možete, a šta ono što vi činite čini, ne zavisi od
vas.
***
To je jedan način da upamtimo nasljeđe
spoljašnje prakse nenasilne građanske neposlušnosti koju je koristio
anti-nuklearni pokret 70-ih godina prošlog vijeka, a prije njega pokret za
građanska prava 60-ih, razvijajući i šireći ove tehnike.
Što se tiče unutrašnjeg procesa: u
Direktnoj akciji, Kauffman piše o elementima koji su uticali na Školjkinu
alijansu, citirajući učesnicu po imenu Ynestra King, koja je rekla: „Neki oblici
koji su bili naučeni iz feminizma bili su prirodno uvedeni u ovu situaciju, kao
i izvjestan etos poštovanja, koji je bio ojačan kvekerskom tradicijom“. Suky
Rais i Elizabeth Bordman, rani učesnici Školjkine alijanse, bili su, kako piše Kauffman,
pod uticajem kvekera i donijeli su kvekersku praksu odlučivanja konsenzusom u
novu grupu: „Zamisao je bila da se osigura da ničiji glas nije ugušen, da nema
podjele na vođe i sljedbenike“. Kvekeri su od 17. vijeka bili radikalni
disidenti koji su se suprotstavljali ratu, hijerarhijskim strukturama i
sličnom. Organizatorka po imenu Joan Sian rekla je da „dok obuka u nenasilnim
akcijama, djelanje u malim grupama i slaganje oko skupa nenasilnih uputstava
nisu bili novi, ono što je bilo novo je bila njihova kombinacija sa obavezom
odlučivanja putem konsenzusa i nehijerarhijskih struktura“. Oni su stvarali
način djelanja i organizovanja koji se proširio svijetom progresivnog
aktivizma.
Ima strašnih priča o tome kako bolesti
poput AIDS-a prelaze sa jedne vrste na drugu i mutiraju. Ali isto tako, ima
ideja i taktika koje prelaze iz jedne zajednice u drugu i mutiraju, u našu
korist. Postoji jedan zao termin, kolateralna šteta, za ljude koji bivaju nenamjerno
ubijeni: civile, one koji ne učestvuju u sukobu itd. Predlažem ideju kolateralne
dobiti.
Ono što nazivamo demokratijom je često
vladavina većine koja isključuje manjinu, pa čak i 49,9% ljudi – ili i više ako
ima više od tri kandidata. Konsenzus ne isključuje nikoga. Nakon Školjke, on je
postao dio radikalne politike preoblikujući je i čineći je inkluzivnijom i
egalitarnijom. I od tada je bio brušen i dotjerivan i korišten od strane skoro
svakog pokreta u kojem sam učestvovala, od anti-nuklearnih akcija u Nevadi
80-ih i 90-ih, preko organizacije zatvaranja Svjetske trgovinske organizacije
1999, pobjede protiv neoliberalizma koja je promijenila sudbinu svijeta, pa sve
do Okupacije Wall Streeta 2011.
Šta je onda postigla Školjkina alijansa?
Sve osim svog proklamovanog cilja. Razvila je alatke za mijenjanje svijeta.
Postoje zločini protiv humanosti, zločini protiv prirode i drugi oblici
destrukcije koje treba zaustaviti što je prije moguće, i poduhvati da se to i
učini su već u toku. Ovi poduhvati su inspirisani ranijim aktivistima i
opremljeni alatkama koje su oni razvili, ali mogu imati i dugotrajnije nasljeđe
ako naučimo da prepoznajemo kolateralne koristi i posredne efekte.
Ako ste pripadnik građanskog društva, ako
demonstrirate i zovete svoje predstavnike i dajete prilog kampanjama za ljudska
prava, vidjet ćete kako političari i sudije i drugi moćni pojedinci, ponekad i
nakon perioda opiranja ili aktivnog suprostavljanja, preuzimaju zasluge za promjene
do kojih ste vi doveli. Morat ćete da vjerujete u sopstvenu moć i uticaj uprkos
takvim pojavama. Morat ćete da imate u vidu da se mnoge ili najveće pobjede sastoje
u onome što se ne dešava: u tome da nešto nije sagrađano ili uništeno, nije
deregulisano ili legitimizovano, nije prevedeno u zakon ili tolerisano. Stvari
nestaju zahvaljujući našim naporima i nakon toga mi zaboravljamo da su uopšte
postojale, čime zaboravljamo da smo se borili i pobijedili.
Čak je i poraz dio ovog procesa: dok su prijedlozi
zakona o oslobađanju robova u Britanskoj imperiji uporno bili odbijani, ideje
koje su ih inspirisale su se širile, da bi, 27 godina nakon što je predložen
prvi zakon, jedna njegova verzija konačno bila usvojena. Morate imati na umu da
mediji obično vole da pričaju jednostavne, neposredne priče u kojima važi
pravilo da kada sud donese presudu ili zakonodavno tijelo izglasa zakon, taj
čin odražava dobre namjere ili uvid ili evoluciju samih aktera. Mediji će rijetko
ići dalje od toga i istraživati kako je ova perspektiva oblikovana od strane
bezimenih i neopjevanih, od strane ljudi čija su djela izgradila novi svijet
ili pogled na svijet onako kako bezbrojni korali grade morski greben.
Jedina snaga koja može zaustaviti Trumpovu
administraciju je građansko društvo, koje opet nije ništa drugo do velika
većina nas kada se sjetimo svoje moći i djelamo zajedno. Ali čak i ako izvršimo
pritisak za koji smo sposobni, čak i ako ova administracija ubrzo padne, ili
ako predsjednik da ostavku ili bude smijenjen ili se rastopi u kaljuzi
korupcije, naš posao tek počinje. I on se neće završiti sve dok ne budemo
izveli duboko sistemske promjene i potpuno im se posvetili, ne samo kroz
revoluciju, jer revolucije ne traju dugo, već kroz izgradnju građanskog društva
zasnovanog na vrijednostima jednakosti, demokratije, inkluzije, pune
participacije, radikalnog e pluribus unum (iz mnoštva jedan – moto SAD)
ojačanog empatijom. Kao što je već više puta primijećeno, republikanska
revolucija je izvedena dijelom zahvaljujući novcu koji su u nju uložile velike
korporacije, ali dijelom i zahvaljujući spremnosti republikanaca za spori,
dosadni, strpljivi rad izgradnje moći od samih temelja, spremnosti za trku na
duge staze. Dijelom, pak, ova revolucija je uspješno sprovedena zahvaljujući
pričanju priča koje su, uprkos svojoj neistinitosti, bile opčinjavajuće. Ovaj
posao je uvijek, prije svega, posao pričanja priča, ili onoga što moji
prijatelji zovu „borbe za narativ“. Izgradnja, osjećanje, prepričavanje,
slavljenje naših priča, dio je našeg posla.
Voljela bih da ovaj veličanstveni otpor
bude spreman za trku na duge staze, koja će podrazumijevati uvođenje u
politički proces desetina miliona ljudi koji su do sada iz njega bili
isključeni – siromašnih, manjina, studenata. Zakoni o ličnim dokumentima
zasnovani na laži o izbornim prevarama, predstavljaju ozbiljan problem koji
utiče na ishode izbora, a isto važi i za zakone kojima se u mnogim državama
pravo glasa oduzima građanima osuđenim za krivična djela. Ohrabrena sam da
vidim mnoštvo idealističkih aktivista odlučnih u namjeri da reformišu
Demokratsku stranku, kao i novi nivo participacije u izbornoj politici i izvan
nje. Kancelarije izabranih predstavnika su zasute pozivima i mailovima kao
nikada ranije.
Međutim, sve će to vrijediti samo ako se u
tome istraje. Kako bi istrajali, ljudi moraju vjerovati u značaj mnoštva malih,
postepenih činova, čak i kada njihove posljedice nisu neposredne niti
očigledne. Moraju zapamtiti da i kada ne uspijemo da ostvarimo svoj neposredni
cilj – da blokiramo kandidata, ili zaustavimo izgradnju naftovoda, ili
izglasamo prijedlog zakona – ostaje mogućnost da promijenimo cijeli okvir tako
da šira promjena postaje neizbježna. Možete promijeniti priču ili pravila, ili
obezbijediti alatke, nacrte i podsticaj za buduće aktiviste, te omogućiti onima
oko vas da istraju u svojim naporima.
Moramo vjerovati u ovaj značaj, jer ne
možemo vidjeti budućnost. Data nam je samo prošlost, koja nam nudi kalupe,
modele, paralele, principe i resurse, i priče o heroizmu, izvrsnosti,
istrajnosti i dubokoj radosti koji se mogu pronaći u ovom značajnom poslu. One
nam otvaraju mogućnost za ostvarenje naše nade.
(TBT, The Guardian)
