KOLUMNA
Zapadne vlade i institucije moraju se pozabaviti nizom
generatora nestabilnosti u regiji
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Crni se oblaci opet nadvijaju nad Zapadnim Balkanom. Ako se
ne riješe eskalirajuće uvrede i nacionalni sporovi, regija bi se mogla opet
uvući u spiralu sukoba koja se zatim izrodi u nasilje. Izabrani lideri, kao i
zapadne vlade i međunarodne institucije, moraju se žurno pozabaviti nizom
generatora nestabilnosti.
1. Ekonomske frustracije: iako je prošlih godina rast BDP-a
zabilježen u cijeloj regiji, utjecaj na životni standard je neravnomjeran i
očekivanja javnosti ostala su neispunjena. Usto, nezaposlenost mladih ostaje
visoka, a javna frustracija zbog korumpiranih i nekompetentnih vlada raste.
Nasuprot tome, ekonomski rast je ovisan o političkom legitimitetu, društvenoj
stabilnosti i povjerenju ulagača, a sve je to podriveno javnim prosvjedima koji
se šire u nekoliko država.
2. Politička polarizacija: stranačke bitke u nekim su
državama toliko intenzivne da opozicija bojkotira parlament, blokira donošenje
zakona i čak odbija sudjelovati na izborima. Takvo je stanje u Albaniji koju
čekaju opći izbori u lipnju, ali opozicijska Demokratska stranka unaprijed
tvrdi da će biti lažirani.
3. Puzajući autoritarizam: Srbiju i Makedoniju optužuje se
da su vladajuće stranke prisvojile državu u svoju korist i eliminirale bilo
kakvu održivu opoziciju. Nakon što je 2. travnja Aleksandar Vučić izabran za
predsjednika, njegova Srpska napredna stranka kontrolira izvršnu i zakonodavnu
vlast, a sljedeći su izbori tek 2020. Pokušaj preuzimanja države bio je još
očitiji u Makedoniji gdje je vlada VMRO-a, sada na odlasku, zatečena u
različitim zloporabama moći, uključujući prisluškivanje opozicije.
4. Rastući protesti javnosti: u Srbiji traju prosvjedi
protiv izbora predsjednika Vučića. Društvene mreže i studentske organizacije
mobilizirale su desetke tisuća mladih pozivajući na svrgavanje vlade koju se
percipira sve autoritarnijom. Prosvjedi su izljev višegodišnjih frustracija
zbog prožimajuće službene korupcije, kontrole medija i političke manipulacije.
5. Etničke eskalacije: ondje gdje političke podjele postaju
etničke, izgledi za konflikt rapidno se povećavaju. Primjer je Makedonija gdje
je formiranje nove dvoetničke vlade s Albancima blokirano i gdje predsjednik i
administracija na odlasku tvrde da albanski lideri rade na razbijanju države.
Lideri srpskog entiteta u BiH eksploatiraju separatizam usred raširene
frustracije političkim institucijama i ekonomskom stagnacijom.
6. Granični sporovi: u regiji traju konflikti oko granica i
nepriznavanja državnosti nekih zemalja. Tenzije se periodički pojačavaju između
lidera Srbije i Kosova, a srpski nacionalisti ne prihvaćaju trajnu neovisnost
Crne Gore. Čak i kad ne postoji granični spor, etnički sukobi u jednoj zemlji
mogu potaknuti zahtjeve da teritorij na kojemu je manjina inkorporira
“država matica”. Albanski premijer Edi Rama otvorio je pak pitanje
ujedinjenja i podjario strahove panalbanizma koji bi mogao nasilno razbiti
nekoliko država.
7. Stranci kao žrtvena janjad: vlade koje se suočavaju s
rastućim društvenim i etničkim nemirima mogle bi ih krenuti suzbijati i
nastojati diskreditirati prosvjednike kao izdajice koje plaćaju strane sile.
Kao primjer, Otvoreno društvo Georgea Sorosa postalo je glavni krivac za
nacionaliste i ultrakonzervativce u cijeloj regiji, od Mađarske do Makedonije.
8. Blokada pristupa EU: ulazak u EU je ambicija koja nestaje
u većem dijelu regije, unatoč koristima koje donosi novim članicama,
uključujući pristup fondovima i ulaganjima. Iako nekoliko država ima status
kandidata, napredak je usporen jer je EU zaokupljena unutarnjim problemima i
javno mnijenje se protivi daljnjem širenju. Stanovnici Balkana su dijelom
razočarani jer smatraju da je Unija suučesnik u održavanju korumpiranih vlada u
zamjenu za određenu razinu stabilnosti. U tom začaranom krugu neuspjeh u
reformiranju države isključuje mogućnost članstva. Primjerice, građani Srbije
žale se da je Bruxelles podržao izbor Vučića istodobno zanemarujući njegovu
ulogu u gušenju slobode medija.
9. Ruske provokacije: u svem tom nemiru Rusija koristi alate
svoje “meke moći” kako bi lokalne političare uhvatila u klopku
financijskom i diplomatskom podrškom, preplavila lokalne i društvene medije
dezinformacijama, potaknula međuetničke animozitete i zaprijetila prozapadnim
vladama. Pokušaj puča u Crnoj Gori u listopadu 2016. godine, u kojemu su
sudjelovali srpski nacionalisti pod vodstvom ruskih obavještajaca protiv vlade
orijentirane prema NATO-u možda je ogledni primjer za buduće nasilne akcije.
Sljedeći pokušaj Moskve mogao bi biti sofisticiraniji i šireg opsega, bilo kao
poticanje lidera srpske manjine u Bosni protiv Bošnjaka muslimana, bilo kao
raspirivanje etničkih sukoba u Makedoniji ili provociranje srpsko-crnogorskih
konflikata. Predsjednik Vladimir Putin, ako to služi njegovim interesima, neće
se protiviti pokretanju regionalnog rata kako bi testirao odlučnost NATO-a i
potkopao proces zapadne integracije kamuflirajući involviranost Kremlja. S tim
ciljem Moskva favorizira militarizaciju regije, što je bilo vidljivo u nedavnim
razgovorima Putina i Vučića u kojima je Beograd pokazao spremnost da kupi ruski
protuzračni sustav S-300 uz borbene zrakoplove MiG-29 i tenkove T-72. Reakcija
srpskih susjeda sasvim sigurno neće biti pasivna.
(TBT, WASHINGTON MAIL)
