ESEJ
L. Menken je još 1920. predskazao ono što
se nedavno i dogodilo: „Kako se demokratija bude usavršavala, funkcija predsjednika
će sve više odražavati dušu naroda. Jednog velikog i slavnog dana američki
građani će konačno dobiti ono za čime njihova srca žude i Bijelu kuću će
zauzeti potpuna budala i narcistički moron.“
Piše: Andy Hamilton, thebosniatimes.ba
Autoritet i stručnost u doba Brexita i Trumpa
L. Menken je još 1920. predskazao ono što
se nedavno i dogodilo:
„Kako se demokratija bude usavršavala,
funkcija predsjednika će sve više odražavati dušu naroda. Jednog velikog i
slavnog dana američki građani će konačno dobiti ono za čime njihova srca žude i
Bijelu kuću će zauzeti potpuna budala i narcistički moron.“
Menken je osuđivao demokratiju zbog njenog
populizma – obećanja prosperiteta koje nije bila u stanju da ispuni. Zapravo,
tokom nekoliko decenija poslije Drugog svjetskog rata, ona jeste omogućila ovaj
prosperitet. Ali njen skorašnji relativni neuspjeh – u pravičnoj raspodjeli
plodova ekonomskog rasta – rezultirao je obnovom populizma i neshvatljivim
izborom Amerikanaca na posljednjim predsjedničkim izborima.
Populistički zaokret se ponavlja u modernim
društvima u zavisnosti od ekonomskih uslova, kulturalnih potresa poput
migracija i ubrzanog tehnološkog razvoja. Ali 2016. je posebna po svom „bijesu
prema elitama“, kako je to nazvao britanski laburistički političar John Kradus.
Izbor Donalda Trumpa i rezultat junskog referenduma u Britaniji se redovno
povezuju jedan sa drugim kao izrazi populizma. Bijes prema elitama prati
odbacivanje autoriteta stručnjaka. Tako je Michael Gove istaknuti zastupnik
kampanje za napuštanje EU, odbio da za Financial Times odgovori na pitanje koji
ekonomista podržava izlazak iz EU, rekavši da je „ljudima u ovoj zemlji dosta
stručnjaka“. Moguće je da neke stručne oblasti – prije svega društvene nauke –
dobijaju više poštovanja nego što zaslužuju. Ali ideja da stručnost sama po sebi
ne zaslužuje poštovanje je nečuvena. Ne vjerujem da bi Gove volio da ga operiše
neurohirurg-amater, ili da ga savjetuje advokat-amater.
Postoje dva osnovna objašnjenja ovog
populističkog talasa. Objašnjenje (1) je neutralno prema elitama: biračko tijelo
više ne poštuje ništa što je veliko i dobro i podložno je zavođenju od strane
demagoga. Objašnjenje (2) kaže: političke elite nisu učinile ništa da spriječe
pustošenje od strane ekonomskih elita, zapravo su i učestvovale u ovom
pustošenju i imale koristi od njega, otud i njihova nepopularnost. Objašnjenje
(1) podrazumijeva relativnu dobroćudnost elita; (2) pretpostavlja da su one u
velikoj meri zloćudne, ili da barem snose odgovornost za nepoznavanje uslova
svakodnevnog života ljudi. Ova objašnjenja se često kombinuju: (1) se
objašnjava time što su i mase shvatile činjenice sadržane u objašnjenju (2),
što je znak njihove veće političke zrelosti i sofisticiranosti.
Primjer objašnjenja (1) je izjava ser Davida
Atenboroua povodom Brexita:
„Pobrkali su se… populizam i parlamentarna
demokratija… Da li zaista želimo da nam život bude određen ovim referendumom?
Ono što podrazumijevamo pod parlamentarnom demokratijom je svakako mogućnost da
nađemo nekog koga poštujemo i koga smatramo mudrijim od sebe, ko je spreman da
preuzme odgovornost za vaganje teških odluka i da onda njemu ili njoj povjerimo
da odlučuje u naše ime.“
Direktniji, i pomalo seksistički, izraz
elitizma može se naći u argumentu Jean Rey, bivšeg predsjednika Evropske
komisije, koji je 1974. osudio održavanje prvog evropskog referenduma u
Britaniji:
„Referendum o ovom pitanju svodi se na
konsultovanje ljudi koji ne razumiju probleme umjesto ljudi koji ih razumiju.
Ne sviđa mi se situacija u kojoj o politici ove velike zemlje odlučuju
domaćice. O tome treba da odlučuju za to obučeni i informisani ljudi.“
Svaka sugestija da bi glasu naroda
izraženom na referendumu trebalo da se suprotstave njegovi izabrani
predstavnici danas se smatra izbornim samoubistvom. Ideja političkog vođstva
kao artikulacije onoga što ljudi žele – uređivanja nekoherentnog skupa
aspiracija – danas je zamijenjena direktnim demokratskim principom: činjenica
da je za jednu politiku glasala većina birača sama po sebi je razlog da se ova
sprovede u djelo, čak i ako je to u suprotnosti sa nacionalnim interesom. Za
populiste politika je direktno, nekritičko sprovođenje narodne volje.
Kao objašnjenje ovog fenomena navođeni su
mnogi faktori, prije svih globalizacija. Pominje se i uspon društvenih medija;
oni su, kako se na jednom mestu navodi u Financial Timesu, „uklonili filtere
izražavanja podstičući osjećaj da su sva gledišta jednako validna… Etablirani
mediji, tradicionalni filteri, u velikoj mjeri su napustili tu ulogu. Postalo
je suviše lako čitati samo potvrde sopstvenih predrasuda“. Kako komentariše John
Skorupski, „vjera u normativni autoritet autonomnog razuma… je praktično
nestala iz intelektualnog i političkog polja“ i zamijenjena je sirovim
subjektivizmom. Situacija je još gora nego što tvrdi Skorupski – u doba
politike zasnovane na „post-istini“ i „lažnim vijestima“, ličnom mišljenju su
potčinjene ne samo vrijednosti, već i činjenice. Ali po liberalnom teoretičaru
Norberto Bobbiu, populizam je stalna opasnost za demokratiju. On je odgovor na
ono što Bobbio naziva „neispunjenim obećanjem demokratije“: „opstanak
nevidljive moći (elita), istrajnost oligarhija, potiskivanje posredničkih tijela,
obnovljeni žar u zastupanju partikularnih interesa, slom građanske
participacije i neuspjeh projekta obrazovanja građana“.
Meta populističkih napada nisu političke elite
kao takve – omiljeni pežorativ je liberalne elite. Mnogi na ljevici ove elite
smatraju produženom rukom globalnog kapitalizma i i buržoaskih vrijednosti; po
njima, liberalizam je politička filozofija kapitalizma. Ali iako se politički i
filozofski liberalizam često brka sa lassez-faire ekonomijom – a ova tendencija
postaje sve raširenija – veza između njih je upitna. Ona postoji prije sa
klasičnim nego modernim liberalizmom, budući da je potonje stanovište
kompatibilno sa mješovitom ekonomijom i državom blagostanja, a mnogi mislioci
smatraju i da je nužno povezano sa njima.
Samo marksistička kritika liberalizma
liberalne vrijednosti prosto izjednačava sa vrijednostima buržoaskog
kapitalizma. Mnogi liberali – uključujući i autora ovog teksta – smatraju svoju
poziciju kompatibilnom sa socijalističkom kritikom kapitalizma. Ono što
liberalizam isključuje je nasilno, revolucionarno ukidanje kapitalizma – jer
nasilna revolucija ukida i individualnu slobodu. Osuditi „liberalne elite“ za
prestupe globalizovanog kapitalizma znači ogriješiti se o liberalizam; uistinu,
termin „liberalne elite“ se često koristi na lijen i isprazan način. Ispravno
je osuditi elite zbog toga što nisu osigurale pravičnu raspodjelu dobiti od
kapitalizma, ali to nema nikakve veze sa njihovom vjernošću liberalnim vrijednostima.
Može se prigovoriti, kao što to čini Mark
Kelly, da: „Liberali ne podržavaju bilo koji oblik ukidanja kapitalizma, čak ni
mirnim, demokratskim sredstvima, jer bi komunistička vlast ukinula izvesne
kanonske liberalne slobode povezane sa vlasništvom i tržištem. Uistinu, za
liberale slobode imaju prevagu nad demokratijom, dok komunisti vjeruju u
suprotno – čak iako se njihova koncepcija demokratije ne slaže sa onom
liberalnom.“
Ali ovaj prigovor se zasniva na oštroj
suprotstavljenosti između kapitalizma i komunizma, koja ne ostavlja prostora za
socijalizam i državu blagostanja, a to je prostor u kojem se često nalaze liberali.
Zapravo, poziciju koju Kelly pripisuje liberalima zastupaju neo-liberali
zastupaju.
Trumpovi glasači ne žele rušenje
kapitalizma, naravno – iako žele da obuzdaju njegovu globalnu neumjerenost. Ali
za razliku od ljevičara, čiji napadi na liberalne elite ciljaju na kapitalizam
prije nego na elitizam, populisti misle na nešto drugo kada koriste frazu
„liberalne elite“. Oni odbacuju standarde kulture i moralnosti koji nisu
zasnovani na širokoj prihvaćenosti, dok istovremeno podrivaju okvir slobode u
skladu sa zakonom, u korist populističkog vođstva.
Šta je onda liberalizam? Kao što tvrdi
Skorupski, on je moralni i politički okvir za sprovođenje javnih politika. Ovaj
potonji on naziva liberalnim poretkom, koji se sastoji od (i) jednakih prava za
sve građane – prava da se ponašamo kako želimo, u okvirima zakona koji štiti
prava drugih; (ii) posebne zaštite sloboda mišljenja i rasprave, i (iii)
ugrađivanja ovih principa u djelotvoran pravni poredak koji garantuje jednakost
svih građana pred zakonom. Filozofski liberalizam, za Skorupskog, uključuje
etički individualizam – gledište po kojem se sve vrijednosti i prava svode na
vrijednosti pojedinaca, ili onoga što ima vrijednost za pojedince ili njihova
prava; jednako poštovanje za sve, zasnovano na uvjerenju da je svako jednako
sposoban za upravljanje sobom; i slobodu mišljenja i rasprave. Skorupski primjećuje
da je „za filozofskog liberala, liberalni poredak univerzalno idealni poredak;
(ali) neophodan je proces razvoja kako bi nastalo građansko društvo u stanju da
ga održava“.
Ideja da liberalizam i demokratija nisu
nužno povezani relativno je nova. Međutim, Skorupski primjećuje da „liberalna
filozofska teza jednakog poštovanja predstavlja barem prima facie razlog za
bezuslovna jednaka prava u političkoj participaciji.“
Liberalizam u najširem smislu zahtijeva
odbacivanje populizma i zastupanje bilo elitizma ili – alternativa koju ću ja braniti
– meritokratije. Moj fokus je na onome što ovi pojmovi podrazumijevaju, radije
nego na praktičnim koracima koje treba preduzeti da bi se oni branili; mada su
ova pitanja očigledno povezana. Elitizam može biti legitiman opis, ali ga
uprkos tome možda ne bi trebalo koristiti zbog pežorativnih asocijacija koje su
se vremenom oko njega nagomilale.
Od kada sam počeo da razmišljam o
liberalizmu i elitizmu prije deset godina pojmovna geografija ove oblasti se
promijenila. U to vrijeme se činilo neophodnim argumentovati da elitizam nije
suprotstavljen egalitarizmu, već populizmu. Kada se suprotstavlja egalitarizmu,
elitizam kaže da preferencijama elite treba pripisati veći dio resursa. Na primjer,
Rolsov neutralistički liberalizam, prema kojem država ne treba da promoviše
bilo koja posebna duhovna, moralna ili kulturna dobra, neegalitarnu raspodjelu
resursa smatra obilježjem elitizma; slično smatra i Hurka u svojim radovima o perfekcionizmu. Tačno je da su elitisti skloni protivljenju
egalitarnoj raspodjeli; ali ovo protivljenje nije presudno. Tretiranje problema
kulture i demokratije u terminima raspodjele sredstava je previše filistarski i
ne uspijeva da prepozna suštinski značaj umjetnosti i estetskog za ljudsko
blagostanje.
Upravo navedeni argumenti više nisu
neophodni, jer je danas postalo uobičajeno da se elitizam suprotstavlja
populizmu, a ne egalitarizmu; iako je u isto vrijeme „elita“ ušla u širu
upotrebu, naročito među historičarima, kao termin za one koji posjeduju
ekonomsku i političku moć. Izborna i referendumska politika 2016. dodatno je
osnažila tendenciju koja je i ranije bila prepoznatljiva: zapadna društva su doživjela
proletersku revoluciju, iako ne onakvu kakvu je zamišljao Marx – ova revolucija
radosno prihvata konzumeristički kapitalizam.
Prošlo je razdoblje u kojem su radnici
poštovali one koji su im bili navodno društveno pretpostavljeni. Oni se više ne
osjećaju manje vrijednima, već samo potlačenima; gnjevni su zbog toga što su im
uskraćeni prosperitet i sigurnost koje su političari tako olako obećavali, i osjećaju
se gubitnicima u eri globalizacije. Ovo posebno važi za one koji se nalaze na
geografskoj periferiji ili u provinciji – između obala SAD i izvan jugoistoka
Engleske. Stoga se britanski glas za napuštanje EU smatra osvetom starijih,
slabije obrazovanih i onih iz malih gradova u unutrašnjosti.
Šta se tačno podrazumijeva pod terminom
„populizam“ – ili tačnije, pod dihotomijom populizam-elitizam? Oksfordski rječnik
kaže: „pripadnik ili pristalica političke partije koja polaže pravo na
predstavljanje građana“. Ali ovo je previše široka definicija. Vjerujem da bi
bilo pogrešno govoriti o populizmu prije razdoblja demokratije – Spartakova
pobuna robova ili seljačka buna nisu smisleni primjeri. Populizam i elitizam se
javljaju tek sa predstavničkim sistemima.
Američki komentatori nalaze prve znake ovog
fenomena već kod predsjednika Andrew Johnsona. Nativizam ima za cilj zaštitu
interesa onih koji su rođeni u zemlji, nasuprot imigrantima; „Jacksonova
demokratija“ je uključivala ropstvo, tlačenje američkih domorodaca i bijelu
supremaciju. Nativizam i populizam se u Americi javljaju i nakon Jacksonovog
vremena. Nativistička Partija neznalica (Know-Nothing Party) iz 1850-ih tvrdila
je da imigranti uzimaju poslove poštenih Amerikanaca. William Jennings Bryan je
postao kandidat Demokratske stranke 1896. sa programom koji je branio
proizvođače od ne-proizvođača.
Populisti se suprotstavljaju etabliranim
elitama, i logična posljedica njihove pozicije je permanentna revolucija
maoističke vrste. Ali u praksi, njihova ideja je sugestivna i populisti rijetko
tragaju za nečim što prevazilazi jednokratno rješenje. Za Millera, u knjizi Šta
je populizam?, radi se o „moralističkom zamišljanju politike“, „načinu opažanja
svijeta politike koji postavlja moralno čist, u potpunosti ujedinjen i u
konačnom fiktivan narod, nasuprot elitama koje se smatraju korumpiranima“. Baš
kao i za Bobbia, za Millera je populizam oduvijek opasnost za demokratiju, on
je „stalna senka moderne predstavničke demokratije i stalna opasnost po nju“.
Populista vjeruje da postoji nešto poput volje naroda i da je ona oličena u
njemu; stoga je, po Milleru, populizam suštinski anti-pluralistički.
Obilježje populizma na vlasti je
kolonizacija države, masovni klijentelizam, dikriminatorni legalizam i
represija nad građanskim društvom. Kako piše Lionel Barber za Daily Mail, „Trumpov
nedostatak poštovanja za manjine je slika u ogledalu zahtjeva zastupnika
brexita da se ‘volja naroda’ poštuje po svaku cijenu. Svako ko prigovori –
mediji, opozicija ili sudstvo – rizikuje da bude proglašen ‘neprijateljem
naroda’“ (Lenjinova fraza iz 1917). Barber kaže da ovo nije samo razobručeni
populizam, već i poricanje politike kao takve.
Populizam je anti-elitistički, ali šta ovo
tačno znači? Populisti mogu reći da oni nisu skeptični prema stručnosti kao
takvoj, već samo prema stručnosti tradicionalne ili aktuelne političke elite.
Prema populistima, profesionalni političari iz „vašingtonskog pojasa“, ili iz
„vestminsterskog mehura“, ne posjeduju sposobost za stručno prosuđivanje u onim
oblastima politike koje se tiču blagostanja naroda – oni su se odvojili od
iskustava koja bi ih učinila stručnjacima kakvi su narodu potrebni, što ih čini
ne samo korumpiranima već i neznalicama. Populizam u tom smislu ne odbacuje
stručnost kao takvu.
Za svoje glasače Trump ima poslovnu
stručnost, koja znači – u već otrcanoj formulaciji – da on umije da sredi
stvari; da učini ono što je neophodno. (Iako ne naročito uspješan u pravljenju
novca, on je očigledno veoma dobar u razvijanju i održavanju brenda – njegova
izborna pobjeda je nazivana „trijumfom brenda“). Po strožijoj definiciji, Trump
bi se mogao smatrati nativistom prije nego populistom. Vođstvo UKIP-a je,
nasuprot tome, nesumnjivo populističko. Iako potiče iz privilegovanog sloja kao
i Trump, bivši vođa pokreta Nigel Farage pretvara se da je čovek iz naroda; ima
narodski smisao za humor i često se slika sa kriglom piva u ruci.
Pretpostavio sam da populizam, shvaćen na
ispravan način, odbacuje stručnost u izvjesnim oblastima – ali da je dopušta u
neurohirurgiji i takmičarskim sportovima. Implikacije ove pretpostavke izvode
se u ostatku ovog članka. Prije svega treba da istražimo implikacije koje ovo
ima za liberalizam i njegovu vezu sa demokratijom. Kako primjećuje Vernon
Bogdanor, postoji napetost između liberalizma i demokratije; i on staje na
stranu demokratije. Po njemu, referendum o brexitu je „zaštita od ozbiljnih
ustavnih promjena koje narod ne želi. Referendum je spriječio devoluciju
Škotske i Velsa 1979. i devoluciju na regione 2004. On sada izbacuje Britaniju
iz EU, protivno željama vlade i parlamenta“. (Suprotno Bogdanorovoj analizi, posljedice
referenduma iz 2016. su u stvari radikalne, a ne konzervativne.)
„Liberalno nastrojeni građani osjećaju
nelagodu u vezi sa doktrinom narodnog suvereniteta“, nastavlja Bogdanor. „Oni
koriste argumente protiv nje, slične onima koje su konzervativci iz 19. vijeka
koristili protiv proširenja prava glasa. Mnogi liberali su postali elitisti“.
On odbacuje ovo gledište: „Visoka izlaznost na referendumu (72%) čini mi se kao
upečatljiva ilustracija posvećenosti demokratiji od strane onih pripadnika
našeg društva koji su u najtežoj situaciji… Najveća prijetnja demokratiji
dolazi od strane pasivnog biračkog tijela“. Po novom ustavnom odobrenju,
Bogdanor tvrdi, o ustavnim promjenama odlučuje narod prije nego parlament;
direktna demokratija je danas otjelotvorena u nepisanom britanskom ustavu.
Miller i Bobbio su jasnije na strani
liberalizma. Miller karakteriše demokratiju kao inherentno liberalnu; Bobbio
ugrađuje liberalne vrijednosti u demokratiju i zaključuje da je „neliberalna
demokratija“ nekoheretna ideja. I na ljevici i na desnici kritičari buržoaske
demokratije već dugo propovedaju ono što je u suštini neliberalna demokratija,
koju možemo pronaći u Erdoganovoj Turskoj, Čavezovoj i Madurovoj Venecueli i
Orbanovoj Mađarskoj. Vođa britanskih laburista Jeremy Corbin vrednuje
demokratiju više nego liberalizam, a može se pretpostaviti da on – kao i mnogi
drugi na radikalnoj ljevici – pod liberalizmom podrazumijeva razobručeni
laissez-faire kapitalizam.
Ali Miller izbegava iduiom „neliberalna
demokratija“, zato što on po njemu zamagljuje legitimitet autoritarnih figura
poput Erdogana i Orbana. On im ostavlja etiketu „demokrata“, iako oni odbacuju
liberalna prava na slobodu govora, medijski pluralizam i zaštitu manjina, koje
konstituišu demokratiju. Populizam nije samo „neliberalan“; on „iskrivljava
demokratski proces“; populisti su stvarna opasnost za demokratiju, a ne samo za
liberalizam, kaže Miller u svojoj knjizi.
Ima istine u onome što on tvrdi; teško je
odvojiti vrijednosti liberalizma i demokratije. Ipak mislim da on griješi kada
poriče koherentnost ili mogućnost neliberalne demokratije. Smatrati da
demokratija ima vrijednost po sebi, različitu od njenih liberalnih implikacija
– kao što tvrdi gore navedeni princip – jeste populistički. Miller sugeriše da
je kritičnost prema elitama nužan, ali ne i dovoljan uslov populizma; oni koji
su na protestima u Istočnoj Njemačkoj 1989. vikali „Mi smo narod“ iznosili su
legitiman izazov režimu. Ali Miller ne daje dovoljno jasnu sliku onoga čemu se
populizam suprotstavlja. Populizam možda jeste aberacija „liberalne
demokratije“, ali šta tačno u liberalnoj demokratiji on odbacuje? Kako bismo
odgovorili na to pitanje, moramo proširiti Millerov model da bismo obuhvatili
populizam u umjetnosti, kulturi i drugim oblastima.
Elitizam i meritokratija
Kraća verzija Oksfordskog rječnika definiše
elitizam kao „pouzdanje u ili zalaganje za vođstvo ili dominaciju odabrane
grupe“ – grupe koju bi njeni kritičari opisali kao samoreprodukujuću, eksluzivnu
i nemeritokratsku. Elitizam je odbacivanje populizma, kao što smo već vidjeli.
Ali on je neophodan kako bi se opisao centralni smisao „populizma“ – poricanje
mogućnosti boljeg prosuđivanja u moralnim, političkim, estetskim i kulturnim
pitanjima.
Populisti priznaju da neurohirurzi,
fizičari i profesionalni sportisti posjeduju autentičnu vještinu ili stručnost
– niko ne prigovara elitizmu u neurohirurgiji, ili u izboru za Olimpijske igre.
Ono što se poriče je elitistička tvrdnja da moralni, kulturni i duhovni ciljevi
zahtijevaju deliberaciju o ciljevima, a ne samo o sredstvima, i da neki
pojedinci mogu biti bolje sudije o ovim pitanjima od drugih. Sve do nedavno,
kulturni elitizam je bio primarna meta populista, koji su ga pronalazili u
zgradama opera, drevnim univerzitetima i javnim RTV servisima.
Opisati operu kao elitističku umjetničku
formu znači reći, koristeći popularne slogane, da je ona „nerazumljiva,
irelevantna za obične ljude, društveno isključujuća“. Populisti targetiraju
visoku kulturu i pretenzije na objektivnost u estetskom suđenju koje su u
osnovi umjetničkog kanona. Za njih, umjetnički svijet kuratora, poznavalaca i
kritičara ima iluziju stručnosti koja polaže pravo na zakonodavstvo u čisto
subjektivnim stvarima ukusa i mišljenja.
Populisti odbacuju kritički autoritet u
bilo kom obliku. Stoga se po Kurtu Dukasu „ukus jedne osobe može mijenjati…
međutim, da li ćemo tu promjenu nazvati razvojem ili izopačavanjem, zavisi
isključivo od toga da li se on mijenja u smjeru našeg ukusa ili nasuprot njemu.
Promjena ukusa je za svakoga od nas, po definiciji, razvoj…“ Ovo je
subjektivizam koji je, kako Skorupski opisuje, zamijenio autonomiju razuma.
Populisti smatraju da kritički sudovi ograničavaju individualnu estetsku
reakciju podrivajući povjerenje koje ljudi imaju u svoje mišljenje.
Populistički subjektivizam se često
pogrešno razumije. Pitanje se, vjerujem, ne tiče forme u kojoj će nečije
odbacivanje biti izraženo. Protivnici populizma, kako ih ja karakterišem,
iznose i moralnu i estetsku, i političku tvrdnju – da postoje autoriteti u
moralnim i estetskim pitanjima i da oni treba da imaju društveni uticaj u
svojoj sferi. Za Skorupskog, liberalni elitizam „potvrđuje da postoje ljudi
koji bolje sude o nekim stvarima… čiji se prirodni uticaj ne smije ometati“.
Ovo je argument koji iznosi John Stuart Mill u svom djelu O slobodi, da je
individualnost vrijedna zbog inovacija koje donosi društvu. Postoji
konzervativni elitizam, ali on počiva na drugačijem fenomenu usađivanja
komunalnih navika odanosti i poslušnosti. Elitizam za konzervativce podrazumijeva
hijerarhiju zasnovanu na stabilnosti, a ne inovaciji.
Ono što mene zanima je da suprotstavim
elitizam i njegove meritokratske alternative populističkom odbacivanju
autoriteta. Obje alternative su posvećene kanonu i standardu ukusa u estetskom
suđenju. Ali meritokratija se razlikuje po svom shvatanju autoriteta i svom
pozitivnijem odnosu prema popularnoj kulturi. Ona se razlikuju po svojoj
odanosti prepoznavanju i zahtjevu da oni koji su u stanju da cijene klasike –
iako mogu biti u manjini – mogu doći iz bilo kojeg sloja društva. Za
meritokratu, početnikove reakcije imaju značaja u kritičkom diskursu.
To je demokratija ukusa: svako ko uloži
iskren napor u kritičko suđenje ima pravo da bude uzet za ozbiljno – pa ipak, sudovi
onih sa praksom i iskustvom u kritici nose posebnu težinu. Moguće je da neko, u
velikoj mjeri neupoznat sa historijom umjetnosti, posjeduje vrijedne reakcije
na umjetnička djela; ponekad, zaista, znanje može navesti osobu da „promaši“ umjetničko
djelo i ne iskusi ga u punom smislu. Ne postoji uporediv demokratski element u
disciplinama poput nauke, tehnike, medicine ili historije. Niko ne bi ozbiljno
tvrdio da bilo ko ima pravo na mišljenje o tome koliko ima različitih vrsta
subatomskih čestica, ili o tome kolika je nosivost jednog mosta. U nauci,
mišljenja neobučenih su bezvrijedna.
Estetika i etika posjeduju osobine
spontanosti i dijaloga – mi odlučujemo o moralnim i estetskim pitanjima za
sebe, ali ne sami – iako se može činiti da smo “jednakiji” u etici nego u
estetici. Prava koja zahtijevam za estetskog početnika su minimalna; u
estetici, nasuprot etici, efekti obrazovanja su veći. Kulturalni elitisti, sa
svojom isključujućom koncepcijom autoriteta, odbacuju demokratiju ukusa.
Elitizam je dijametralno suprotstavljen
populizmu, ali termin „elitistički“ je stekao previše negativnih konotacija da
bi ga liberali mirno koristili. Stoga umjesto njega predlažem termin
„meritokratija“. Meritokratija podrazumijeva sistem društvene organizacije u
kojem su položaji zasnovani na sposobnosti, a ne na bogatstvu, porodičnim
vezama ili klasi – vlast od strane najzaslužnijih. Kritičari meritokratije
smatraju je samo novom legitimacijom društvene elite. Ali njihova primjedba se
izgleda zasniva na tome da je prava meritokratija nedostižna, a ne da je sama
po sebi problematična – da sve hijerarhije stvaraju ušančene i
samoreprodukujuće elite koje nisu otvorene za nove talente. Ovi kritičari s
pravom kritikuju rigidnu stratifikaciju i nisku društvenu mobilnost uobičajene
u zapadnim društvima, naročito u Britaniji i SAD – ne prepoznajući da su ovo
faktori koji podrivaju meritokratiju. Bez meritokratije ne bismo imali
naučnike, hirurge, generale, inženjere, nastavnike, gradske planere, bankare,
novinare, umjetnike i sportiste. Alternativa je ludilo Maove kulturne
revolucije ili Pol Potove „godine nulte“.
Moglo bi se tvrditi da elitizam može biti
meritokratski, a da je meritokratija elitistička; moja definicija razdvaja ove
dvije pozicije.18 U mom modelu, meritokratija zahtijeva otvoreno, ne-isključujuće
tijelo sastavljeno od autoriteta, kao i nijansiran pojam autoriteta. Moj model
se slaže sa elitizmom da neki pojedinci mogu bolje suditi o moralnim, kulturnim
i duhovnim pitanjima i da oni treba da posjeduju društveni uticaj, ali to nije
njihovo isključivo pravo. Skruton se opravdano smatra kulturnim elitistom. Ali
on ne raspravlja o tome da li se „elita“ u njegovom smislu odnosi na
ne-meritokratsku društvenu elitu koja je historijski uživala privilegovan
pristup visokoj kulturi, ili na ljude bilo kog društvenog porekla koji je
stvaraju i u njoj uživaju. Ako je u pitanju potonje, onda se on mnogo ne zamara
pitanjem širenja dostupnosti visoke kulture.
Problem sa elitizmom nije u tome što
pojedini članovi elite ne dobijaju odgovarajuće zasluge, već to što se opiru
uključivanju sposobnih kandidata iz društvenih i intelektualnih miljea
različitih od njihovog. Estetska meritokratija prepoznaje, i zahtijeva, da oni
koji su sposobni da cijene visoku kulturu ili klasike – iako mogu biti u
manjini – potiču iz svih slojeva društva. Sve do 19. vijeka, zapadna kultura je
bila u velikoj mjeri zabran klase ili klasa sa monopolom na slobodno vrijeme.
Danas, prosječna osoba koja živi u zapadnom liberalnom društvu ima dovoljno
slobodnog vremena da postane esteta u minimalnom, ali esencijalnom smislu – to
jest, ima slobodnog vremena da razvije sposobnost da vrednuje umjetnost i
estetsko kao ciljeve po sebi.
Čini se da elitizam uključuje i ono što se
danas često naziva epistemičkom nepravdom – ućutkivanjem govornika kojima se na
daje pravo na kritički glas. Miranda Friker je razvila ovaj pojam kao opis neuspjeha
da se nečijem svjedočenju priušti odgovarajući nivo povjerenja, zbog raznih
predrasuda. Tako suđenje Tomu Robinsonu u Ubiti pticu rugalicu pokazuje
odbacivanje iskrenog svjedočenja Afro-Amerikanca u južnjačkom gradu na početku
20. vijeka, dok nedovoljno kredibilna svjedočenja bijelih svjedoka bivaju
prihvaćena. Po Friker, epistemička nepravda je ukorijenjena u određenim
predrasudama; postoji običajno pravo da se naše riječi čuju i da se na njih
odgovori, koje je od fundamentalnog značaja za ljudsko učenje, poštovanje,
uživanje i komunikaciju sa drugima. Pojam epistemičke nepravde u društvenoj i umjetničkoj
kritici može se vidjeti kao razvoj Frikerinog pojma, i to je ono što sam
prethodno nazvao demokratijom ukusa.
Meritokratska koncepcija autoriteta
insistira na tome da čak i ako, kao što elitizam tvrdi, neki ljudi bolje sude u
političkim, kulturnim i moralnim pitanjima nego neki drugi, svaki pojedinac
mora na kraju odlučiti za sebe. Kao što je uvidio Mill, ono što se zahtijeva
nije „slijepo potčinjavanje neznalica muškarcima (i ženama) koji posjeduju
znanje, već inteligentno priklanjanje onih koji znaju mnogo onima koji znaju
više“. Kako komentariše Skorupski: „U slobodnoj i inkluzivnoj debati neizbježno
će se pojaviti manje ili više autoritativni glasovi… (ali) nečija lična
nezavisnost ili dostojanstvo nisu umanjeni slobodnim priznanjem autoriteta u
zajedničkoj potrazi za istinom… Naprotiv, ovo priznanje predstavlja obilježje
unutrašnje slobode.“
Ideal liberalnog obrazovanja i univerziteta
sastoji se u tome da nastavnik inspiriše autonomne mislioce, a ne poslušne sljedbenike.
Podrivanje priklanjanja autoritetima, od viktorijanske ere do danas, bilo je u
osnovi oslobađajuće, u mjeri u kojoj je osnažilo mogućnost nesnishodljivog
poštovanja prema autoritetima. Ali ono je također značilo opadanje autoriteta
kao takvog.
Tvrdnja Davida Humea iz njegovog klasičnog
eseja „O mjerilu ukusa“ da ukus različitih ljudi nije na istom nivou, može se
odbraniti. Ova nejednakost je situaciona, a ne esencijalna, kako to smatraju
elitisti. Po mojoj interpretaciji, Hume svoj kritički autoritet zasniva na
iskustvu i praksi prije nego na specijalizovanom znanju i isključujućem
kritičkom jeziku; tako se Humeov model može razviti na način koji ne potčinjava
individualnu reakciju stručnom mišljenju. Manje iskusni ljubitelji umjetnosti
se ne „priklanjaju“ kritičaru; radije, oni raspravljaju i možda priznaju da je
tumačenje onog drugog superiorno. Neki populisti tvrde da se po Humeu,
„kvalifikacija nekih subjekata suđenja, vrši istovremenom diskvalifikacijom
drugih subjekata“ kroz upražnjavanje kulturalne moći. Ali proces obrazovanja
senzibiliteta ne počiva na diskvalifikaciji, već na distinkciji između onih
koji su kvalifikovani i onih koji to još uvek nisu. Elitisti, nasuprot tome,
nisu spremni da osnaže bilo koga drugog osim trenutno kvalifikovane elite.
Prema meritokratskom pojmu autoriteta,
razvijanje kritičkog senzibiliteta uključuje otkrivanje toga ko su pravi
kritičari i šta prava kritika podrazumijeva. Ljubitelji umjetnosti ne uče od
kritičara samo koja djela imaju umjetničku vrijednost. Oni razvijaju sposobnost
da i sami donose kritičke sudove, da postanu – barem amaterski – pravi
kritičari. Bilo bi izopačeno da neko kaže „Ja se samo priklanjam kritičkom
mišljenju. Ako želim da kupim sliku savremenog umjetnika, ili snimke
jamajčanske dab muzike, tražit ću mišljenje stručnjaka za šta da se opredijelim.
Nisam zainteresovan za razvijanje sopstvenog autonomnog suda“. Ovaj estetski
otuđeni pojedinac brka početak procesa vrednovanja umjetnosti sa njegovim
krajem. Ali suprotni ekstrem je također pogrešan. „Nikada ne čitam šta
kritičari pišu, sâm formiram svoje mišljenje“ – tvrdnja estetskog solipsiste –
i „nikada ne formiram svoje mišljenje, samo čitam šta kritičari pišu“,
podjednako su izopačeni.
„Dajte ljudima ono što hoće“
Meirtokratska interpretacija kritičkog
prosuđivanja nalazi podršku Jonathana Rousa, u njegovoj odbrani kanona u delu
Intelektualni život britanske radničke klase. Njegovo istraživanje pokazuje da
kritički sud, izražen u umjetničkom kanonu, nije prosto zabran društvene elite.
Rose je istraživao objavljene i neobjavljene memoare, dnevnike, usmene historije,
novine, ankete, bibliotečke i školske arhive iz 19. i 20. vijeka. Želio je da
sazna koje su knjige čitali, šta su mislili o njima. Ono što se pomalja iz ovih
istraživanja, tvrdi Rose, jeste slika radničke klase kao odlučne u namjeri da
se samoobrazuje.
Kako Stephanie Collini ističe u jednom
prikazu: „Prava tema ove knjige nije ‘intelektualni život britanske radničke
klase’, već ‘čitalačke navike autodidaktske tradicije unutar britanske radničke
klase od ranog 19. vijeka do sredine 20.” Collini je skeptičan, tvrdeći da Rose
uglavnom prikuplja anegdotalne dokaze od onih koji uživaju u pričanju ovakvih
anegdota o samima sebi kasnije u toku života; ali čak i ako Roseovom nalazima
pristupimo oprezno, oni su i dalje impresivni.
Rous podriva pretpostavku studija kulture o
tome da samo dominantna klasa definiše i održava vrijednost visoke kulture. On
tvrdi da klasična književnost nudi raznolikost uvida koji su i sami osnažujući
i subverzivni: „Ako su klasici vladajućim klasama nudili umjetničku izvrsnost,
psihološke uvide i duboku filozofiju… onda politika jednakosti mora početi od raspodjele
ovog znanja klasama kojima se upravlja“. Rose pokazuje da su tkalje, rudari, kuhari,
točkari, ribari, mljekarice, mehaničari, pastiri i farmeri čitali impresivno
šaroliki izbor kanonske književnosti: Dickensa, Miltona, Tenisona, Raskina, Marxa,
Shakespearea i mnogo toga drugog.
Rous prepričava kako su pastiri u S. Hillu održavali
neku vrstu protočne biblioteke, ostavljajući knjige koje su pročitali u unaprijed
određenim pukotinama u zidovima pored puta. Knjige bi onda bile pozajmljivane
od strane drugog pastira koji je tu prolazio, i koji bi ostavio drugu knjigu u
pukotinu; knjige su tako putovale i po 30-40 milja, a da su se pastiri-čitaoci
međusobno rijetko sretali. Ovakve studije slučajeva pokazuju da klasici
pripadaju svima; radnička kultura ne mora biti suprotstavljena visokoj kulturi.
Koncept klasika „zagledanih u prošlost“ koji odolijevaju testu vremena
očigledno mora omogućiti pripadnost savremenih radova visokoj kulturi; iz
tekuće visoke kulture izdvaja se ono što će kritički konzenzus tokom vremena
proglasiti klasičnim djelom.
Stoga treba biti skeptičan prema tvrdnjama
populiste da on „pruža ljudima ono što žele“, bilo u medijima, politici ili umjetnosti.
Za čistog zabavljača se često kaže da „daje ljudima ono što žele“; za umjetnika
koji radi istu stvar često se kaže da se „prodao“. Ali ljudi ne znaju uvijek
šta žele. „Ono što ljudi žele“ nije fiksirano i nepromjenljivo; u mnogim
slučajevima nije preterano promjenljivo, ali se mijenja u skladu sa onim čemu
su ljudi izloženi. Mnogi obožavaoci komodifikovane pop muzike ostaće hladni
kada čuju operu; manjina će otkriti da su im se horizonti proširili.
Osoba koja je često izložena nečemu, može
razviti i ukus za to. To je pretpostavka institucija poput javnih
radio-televizijskih servisa i državnog finansiranja umjetnosti. Ovo gledište je
antipopulističko po tome što iz njega slijedi da su neki oblici kulture vrijedniji
od drugih; s druge strane, ono nije elitističko, jer ne sugerira da visoka
kultura mora biti rezervisana za izabranu manjinu. Oni koji, poput osnivača BBC-a
lorda Rajta, žele da prošire publiku za visoko kvalitetne oblike kulture mogli
bi se bolje opisati kao paternalisti.
Kompozitor Trevor Uišart kao odgovor na
populizam predlaže „elitizam za sve“: „Populizam je način na koji vješti
finansijski špekulanti… sužavaju mogućnosti i iskustva običnih ljudi – to je
pravi elitizam, držati plebs u pokornosti i zarađivati na tome! Ali svako bi
trebalo da ima pravo na najbolju muziku koja postoji, a posao stvaraoca je da
proizvodi najbolju muziku koju može.“
Analogno tome, kao odgovor na argument
korporativnih medija da oni „samo daju ljudima ono što žele“, Mekčesni piše:
„Javno proklamovani princip novinarstva je da ljudima dajete ono što im treba,
a ne ono što žele. Potrebne su im informcije koje će im pomoći da razumiju svijet
i javni život. Dati ljudima ono što žele, posao je industrije zabave… mada nije
tačno ni da nam ona daje ono što želimo. Da, ako ste stalno izloženi nečemu,
lako je razviti sklonost ka tome… ali ako bi ljudi na redovnoj bazi bili
izloženi dobrom, beskompromisnom novinarstvu, razvili bi sklonost ka njemu.“
Kao primjer on navodi sudbinu lista Des
Moines Register iz Ajove. Ovaj list je imao stalno zaposlenog reportera u
svakom od 90 okruga u Ajovi; svi ovi reporteri su dobili otkaz kada je list
kupila korporacija „Gannett media“. Nakon dužeg perioda bez izvještavanja iz
okruga, „Gannett“ je mogao da tvrdi da daje ljudima ono što žele, jer mlađi
čitaoci nisu bili ni svjesni da je detaljno izvještavanje uopšte moguće. Kako
Mekčesni ispravno primjećuje: „Medijski giganti ne daju ljudima ono što oni
žele, već ono što je najisplativije da se proizvede.“
BBC ostaje vodeći primjer istančanije
koncepcije „davanja ljudima onoga što žele“. Za njegovog osnivača John Rajta
cilj BBC-a je bio da „informiše, obrazuje i zabavi“. On je verovao da „ljudima
treba dati ono što mislimo da treba da vole i što će vremenom zavoleti;
najbolji način da javnosti damo ono što ona želi jeste da odbacimo eksplicitnu
politiku davanja javnosti onoga što ona želi“ i umesto toga joj ponudimo nešto
„malo bolje od onoga što ona sada misli da voli“.27 „Eksploatisati tako veliki
naučni izum samo u svrhu ‘zabave’ predstavljalo bi prostituisanje njegove moći
i uvredu za karakter i inteligenciju građana“, pisao je Rajt 1924. u svojoj
knjizi Emitovanje nad Britanijom. Hju Veldon, osnivač umjetničkog TV programa
Monitor, koji je razvijao talente, napisao je da je kulturna misija BBC-a da
učini „dobro popularnim, a popularno dobrim“.
Ovakvo razmišljanje je bilo očigledno od
prvih dana BBC-a. Jedan od najranijih prenosa opere emitovan je 1923. Za Sesila
Luisa, koji je to slušao u sjedištu BBC-a, „prenos opere je bio siguran uspjeh
– to se moglo reći već nakon prvih nekoliko minuta… Mnogi koji su zamišljali
operu kao nešto dosadno i teško, bili su preobraćeni za jedno veče; mnogi
drugi, koji se nisu nadali da će ikada u svom životu čuti operu, doživjeli su
trenutak da je čuju u bolnici ili spavaćoj sobi“. Za jedno doba sa mnogo
ograničenijim pristupom muzici nego što je ovo naše, efekat je sigurno bio
izuzetno moćan.
„Civilizacija“ lorda Klarka bila je
klasična serija o historiji umjetnosti, emitovana na BBC televiziji 1969. David
Atenborou je pretpostavlja novijoj seriji na sličnu temu „Jabuke, kruške i
boja: kako naslikati mrtvu prirodu“ iz 2014. Producenti nove serije, Atenborou
smatra, mora da su mislili „’ne smijemo da zauzimamo mandarinska gledišta, dovest
ćemo desetoro različitih ljudi, intervjuisaćemo ih sve i onda ćemo samo spojiti
djeliće iz svakog intervjua’. Ali tu nije bilo nikakve teze, nikakve središnje
ideje; mi živimo u populističkoj kulturi u kojoj ne možemo prihvatiti da
postoji iko ko zapravo zna više o nekim stvarima od vas samih“. Javni servis
bi, po njemu, „trebalo da služi kao platforma za najbolje mislioce u našem
društvu. Ali BBC više ne veruje u to.“
Treba braniti stav koji iznose Atenboruou i
Rajt. On je kulturalno meritokratski prije nego elitistički. Kada Rajt predlaže
da se ljudima „pruži ono što mislimo da treba da vole i što će oni vremenom zavoljeti“,
populistički kritičar će pitati ko je taj ko odlučuje o tome šta će se dati
ljudima. Ali uvijek postoji neko ko odlučuje – urednik programa ili vlasnik
novina. Na referendumu, ko odlučuje koje će se pitanje postaviti i kada? Ko
odlučuje koja književnost će se objavljivati, reklamirati ili koji TV programi
će se prikazivati? O tome odlučuju ljudi koji imaju moć, koji manipulišu javnim
mnijenjem – mada se naravno ni za stručnjake, profesore, kritičare ili
birokrate ne može pretpostaviti da su nepristrasni. Kulturalno pitanje je da li
urednički izbor odražava umjetnički kanon i test vremena. Populista će
istrajati na pitanju „Čiji kanon?“ Odgovor je: kanon društva kao cjeline,
prepoznat u različitoj mjeri od strane svih članova društva – kao što pokazuje
ranije pominjani Roseov rad.
Da ponovimo, demokratija ukusa kaže da
svako ko uloži iskren napor u dostizanje kritičkog suda, ima pravo na to da
njegov sud bude uzet za ozbiljno. Nauka, tehnika, medicina ili istorija nemaju
sličan demokratizujući element. Bilo bi apsurdno predložiti da bilo ko ima
pravo na mišljenje o broju subatomskih čestica ili nosivosti jednog mosta.
Elitisti bi mogli da tvrde da u ovom pogledu politika nalikuje nauci. Stručnost
„ljudi iz ministarstva“ se u posleratnoj Britaniji smatrala skoro naučnom – to
je bilo doba državnog planiranja koje se nastavilo sve do 70-ih godina prošlog
veka. Ovo poverenje se pokazalo pogrešnim. Štaviše, postoji suštinski smisao u
kojem politika više nalikuje estetici. Uloga ljudi u oblikovanju svoje
budućnost znači da oni ne mogu biti prosto potčinjeni dobronamernom,
paternalističkom, stručnom nadzoru.
U ovom eseju suprotstavio sam meritokratiju
i elitizam i branio prvu. Glavni cilj je bio podrivanje populizma,
predstavljanjem pozicije koja je u manjoj meri podložna kritici koja se upućuje
na račun elitizma. Ali populizam je mnogo veće zlo od elitizma. On uništava
liberalnu demokratiju i događaji iz 2016. su doveli liberalne vrednosti u
najveću opasnost od 1945. Liberalima je dugo trebalo da prepoznaju i razumeju
populističku pobunu Trampa, Le Pen i Faraža – pobunu iz koje su karijeristi
poput Gouva i Džonsona pokušali da izvuku korist. Ovaj neuspeh je delimično
rezultat sporog odgovora liberala na ekonomske uzroke populizma. Ali
odgovornost populista i liberala je potpuno drugačijeg reda – moralni neuspjeh
nasuprot nemoći imaginacije.
Za one koji su glasali za Trumpa se kaže da
su besni i da se osećaju napušteno. Isto nesumnjivo važi i za one koji su
glasali za Hitlera na poslednjim slobodnim izborima u Nemačkoj 1932, pre
nacističkog pruzimanja vlasti. Trump, naravno, nije Hitler, ali je očigledno
nesposoban da obavlja funkciju šefa države. Smatramo da oni koji su glasali za
Hitlera podležu moralnoj kritici; isto, mada u znatno manjoj meri, važi i za
one koji su glasali za Trumpa. Imali su alternativu koja je očigledno bilo
bolja, iako oni to možda nisu uviđali.
Činjenica da su Trampovi glasači s pravom
besni zato što su zapostavljeni ne može poslužiti kao opravdanje za to što su glasali
za, kako bi rekao Menken, „narcističkog morona“ – već samo kao objašnjenje tog
postupka. Liberalna demokratija je ugrožena kada nismo u stanju da prepoznamo
značaj karaktera za jednog državnika. Problem sa Trumpom nisu primarno njegovi
predlozi, koliko god apsurdni ili odvratni bili neki od njih, već njegov
karakter. Njegovi glasači zaslužuju kritiku jer nisu ozbiljno razmotrili značaj
ovog potonjeg.
Opis Trumpovih glasača kao „prezira
dostojne skupine“, koji je ponudila Hillary Clinton, bio je stoga politički
nepromišljen, ali tačan. Demokratski princip nas sprečava da ovo uvidimo; on
političko vođstvo vidi prosto kao prevođenje volje naroda u djelo. Pravo
političko vođstvo, s druge strane, sastoji se u artikulisanju i interpretiranju
rudimentarnog skupa aspiracija u demokratski proces – ne u prevođenju navodne
volje naroda. Ono se ne sastoji u podilaženju željama, a još manje u u
raspaljivanju one vrste želja koje raspaljuju Trump i brexit.
Ako je opis koji je dala Clinton o „prezira
dostojnima“ bio tačan ali politički nepromišljen, onda je takav i ovaj članak.
U liberalnoj demokratiji moramo biti spremni da razgovaramo i sa onima sa
kojima se ne slažemo, a opisati ih kao „prezira dostojne“ sprečava takav
razgovor. Uistinu, ima već i previše moralističke kritike u politici. Međutim,
moramo razlikovati potragu za istinom od potrage za političkim uspjehom. Moj
argument u ovom članku, u potrazi za istinom, jeste umjereno anti-populistički
i kaže da ako uistinu postoji volja naroda – koja je i sama jedan populistički
koncept – ona može biti kritikovana na moralnim osnovama i na osnovu
razboritosti.
Završavam upozorenjem turske novinarke Eče
Temelkuran, koje nam je uputila iz, kako ona kaže, post-istinite,
post-činjeničke Turske:
„Intelektualci i novinari su reagovali na
novonastajući populizam samokritičnim pitanjem: ‘Da li smo neobaviješteni?’…
Mislili smo da će naša sopstvena alatka, sposobnost da preispitujemo i
ustanovljavamo istinu, biti dovoljna da sačuva slobodnu diskusiju. Ali nije
bila. Ubrzo smo bili paralisani populističkim lažima… Otkrili smo, kao što sada
vi otkrivate, da novi proces građenja istine ne zahtijeva činjenice ili
utemeljenost u zajedničkim vrijednostima… Elita, stručnjaci… bili su
prikazivani kao ljudi odvojeni od društva, spremni da gaze preko potreba,
izbora i vjerovanja ‘pravog naroda’… Naučili smo lekciju, ali prekasno.
Pitanje, ‘Da li smo neobaviješteni?’ vodi ka ‘oni i mi’ podeli, što se zatim
pretvara u ‘ili oni ili mi’. Kao što smo otkrili u Turskoj, mase su izabrale
‘njih’. I nakon toga dobijate, baš kao i ja, ispisnicu iz ‘pravog naroda’, i to
u svojoj sopstvenoj zemlji. Evropa i SAD će uskoro saznati da biti ‘elita’ nije
stvar klase ili obrazovanja: već poslušnosti jednoj verziji istine.“
Nijedan liberal ne treba da bude previše samouvjeren
u vezi sa sposobnošću zapadnih demokratskih struktura da izdrže ove pritiske.
Autor je profesor filozofije na britanskom
Durham univerzitetu.
(TBT, The Critique)
