KOLUMNA
Duboko razočarana u Europu i Zapad, Turska je, između
kemalizma i erdoğanizma, “samo” podijeljena oko modela modernizacije
Piše: Ivo Banac, thebosniatimes.ba
Nakon što je ustanovio da je pobijedio na referendumu, Recep
Tayyip Erdoğan otišao je u Osvajačevu džamiju (Fatih camii) i pomolio se u
turbetu Mehmeda II. Premda je Mehmed II. bio tek dvadesetijednogodišnjak kad je
osvojio Carigrad, on je za razliku od triput starijeg Erdoğana bio svjestan
prolaznosti svake zemaljske vlasti. Po predaji, kad je ušao u carski dvorac
Bukeleon, Osvajač je izgovorio Sadijev dvostih: “Pauk plete zavjese u
palači cezara, a sova najavljuje stražu u Afrasiabovim tornjevima.”
Nesretna je okolnost što prolaznost nije u Erdoğanovu središtu pažnje, premda
je ovo pravi trenutak za zrelo razmišljanje o tomu što je u Turskoj dobiveno i
izgubljeno tijekom proteklih osamnaest mjeseci Erdoğanove ofenzive.
Nakon drugih općih izbora u studenome 2015., Erdoğanova je
Stranka pravde i razvoja (AKP) povratila parlamentarnu većinu. Opozicija je
bila zbijena na okrajke turskog prostora – kemalistička Republikanska narodna
stranka (CHP) u Traciji i na egejskoj obali sa središtem u Izmiru, a
ljevičarska (kurdska?) Demokratska partija narodâ (HDP) na jugoistoku, u
istočnoj i jugoistočnoj Anatoliji. U međuvremenu, nakon što je Erdoğan izvršio
pritisak na EU koristeći izbjegličku krizu, koju je dobrim dijelom i proizveo,
došlo je do pokušaja krajnje amaterskog vojnog udara (srpanj 2016.) te do
Erdoğanova protuudara na suparničku frakciju islamističkih gülenista, ali
općenito na opoziciju. Otpušteno je oko 130.000 državnih službenika, a uhićeno
više od 45.000 vojnika, policajaca, učitelja, političara i novinara. Među 151
utamničenih novinara je glavni urednik i još deset djelatnika dnevnika
Cumhuriyet, glavnog oporbenog dnevnika. Jedan od njih, Kadri Gürsel, optužen je
za terorizam jer je kritizirao Erdoğana i AKP (The New York Times, 16. i 21.
ožujka; www.ipi.media, 27. siječnja).
Danas, nakon devet mjeseci Erdoğanova monologa, hirovitih
napada na SAD i EU, obnove dosta nepouzdanih odnosa s Rusijom, nastavka rata
protiv Kurda u Siriji, povratka terorističkih napada u samoj Turskoj, Erdoğan
slavi “da” glasove na referendumu što će mu dati autokratske ovlasti.
Riječ je zapravo o tankoj većini od 51,41 posto glasova. “Ne” glasovi
prevagnuli su duž cijele egejske i sredozemne obale od pokrajine Çanakkale, na
obje strane Dardanela, do Hataya i Antiohije (Antakya). Prevagnuli su i u
europskoj Turskoj te na istoku i jugoistoku, ali i u pokrajinama Ankara,
Eskişehir i Bilecik.
Prvi put nakon dvadeset godina Erdoğan je izgubio Istanbul,
gdje je od 1994. do 1998. bio gradonačelnik i u koji je uložio silna državna
proračunska sredstva. Izgubio je i Ankaru i Izmir. Izgubio je srednju klasu,
koja se digla zahvaljujući tržišnom gospodarstvu što su promicali upravo
Erdoğan i njegovi islamistički prethodnici (od Necmettina Erbakana nadalje).
Središta opozicije bila su u pokrajinama Tunceli (80,41% “ne”),
Şırnak (71,70), Kırklareli (71,33), Muğla (69,30), Izmir (68,80), Hakkâri
(67,58), Diyarbakır (67,57) i Iğdır (65,20), gotovo sve na obalama ili krajnjem
istoku zemlje. Jednako zanimljivo, najveći postoci “da” glasova došli
su iz vrlo konzervativne unutrašnjosti Anatolije, iz pokrajina poput Konye,
Aksaraya, Sivasa, Erzuruma i Rize.
Posve je jasno da je Erdoğanovo razdoblje vrijeme
polarizacije, što samo po sebi ne mora biti novost u zemlji poznatoj po kriznim
razdobljima i čestim vojnim intervencijama. Novost je, međutim, što je Erdoğan
otvorio krizu same države, koja postupno okreće leđa Zapadu i republikanskom
ustroju, izravno vezanom uz utemeljitelja republike, Mustafu Kemala Atatürka.
Na djelu je paradoks. Premda je Turska od 1946. bila poznata
po slobodnim i višestranačkim izborima, teško je prepoznati zapadnu liberalnu
demokraciju u turskom političkom modelu, koji je uvjetovan nizom ustavnih
ograničenja što su nametnuli političari u vojnoj uniformi. Kolikogod Erdoğan
djelovao kao diktator, pogrešno ga je upoređivati s raznim personalističkim
caudillosima, posebno s onima na Bliskom istoku.
On je među konzervativnim vjernicima popularan zato što im
je donio slobodu – građanska prava i mogućnost sudjelovanja u javnom životu,
koja su im kemalisti sustavno oduzimali, premda se nisu libili od zloporabe
vjerskih osjećaja u prilog vlastite političke agende. Čak nije točno da je
Erdoğan posebno oduran za 15 milijuna turskih Kurda, koji uglavnom predstavljaju
pouzdanu bazu AKP-a. Mehmet Şimşek, zamjenik predsjednika vlade i bivši
ministar financija, pripadnik je kurdske manjine (The Washington Post, 18.
ožujka).
Odstupanje od kemalizma ima i svoju stratešku stranu, vezanu
uz uzmicanje Obamine administracije na arapskom Istoku. Iran i Rusija ubacili
su se u ispražnjeni prostor i nametnuli nove izazove u politički nesređene
sunijske zemlje. U tim okolnostima pretjerano “civiliziranje” turskih
saveznika nije se pokazalo preporučljivim. To se radi tamo gdje uglavnom i nije
potrebno, posebno u manjim istočnoeuropskim zemljama.
Tko je, dakle, izgubio Tursku? Nasrtljivi zapadni
sekularisti, koji u muslimanskom svijetu vide samo mračnjaštvo i neznanje,
morali bi se suočiti s činjenicom da su središnje islamske zemlje redovito
bivale zakočene u svojim prosvjetiteljskim naporima kao posljedica naleta
zapadne prevlasti. Britanska okupacija 1882. prekinula je pravac razvoja prema
parlamentarizmu u Egiptu, a nakon Perzijske ustavne revolucije (Mašrutijat,
1904.) i Mladoturske revolucije (1908.) došlo je do ruske okupacije Tabriza
(1911.) i Prvog svjetskog rata, s podjelom otomanskih arapskih posjeda u
anglo-francuske mandate.
Unatoč takvom stanju, Turska i Iran prošle su proces
silovite vesternizacije, ali nipošto po liberalnom modelu. Mussolini je ostavio
uvjerljiviji dojam (v. Christopher de Bellaigue, The Spectator, 25. veljače).
Danas se isti ciklus ponavlja, u nešto izmijenjenom ključu, dobrim dijelom kao
rezultat dekadencije zapadne kulture i posrnuća liberalne demokracije.
Kad je 1930. godine Bogdan Radica posjetio Ankaru, našao je
mnogo toga što ga je podsjećalo na fašizam: “Kemal je u svojoj
imperatorskoj osamljenosti, koju čuva cijela svita obožavatelja i gardista –
odjevenih u običnom crnom građanskom odijelu – ispovijedao pomankanje unutarne
snage i intimne duboke duhovne inspiracije, što se očekuje od ovakve pojave
koja ima ambicije i volje da pomiče osnovama kolektiva. A ta ista izdaja
pomanjkanja i biti osjeća se i u namještenoj figuri Benita Mussolinija”.
Ruşen Eşref Ünaydın, pjesnik, diplomat, tajnik Kemalove
Velike narodne skupštine, Radici je 1931. u Istanbulu povjerio svoja
razmišljanja o kemalizmu: “Pa ma što god se zbilo i kolikogod se naša
revolucija razvijala, mi smo svijesni činjenice, da smo ipak spasili ono, što
se dalo spasiti od osmanstva, od naše rase, i da ćemo se održati do konca
vjekova na Bosporu, na moreuzima, na Zlatnom Rogu […]. Naša je generacija
ispunila ono, što se moglo očekivati. Možda izgledamo i pomalo smiješni u
frakovima, bez brkova i bez brada, oponašajući Zapad, ali nitko nas više ne će
pokušati potjerati s naše zemlje, iščupati nam korijenje, koje je naše i na
koje imamo pravo.
Džamije ćemo pretvoriti u muzeje, skupa sa Svetom Sofijom,
umjesto njih izgradit ćemo škole, sveučilišta, bolnice i moderne ustanove, i na
ruševinama slavne prošlosti izgradit ćemo slavniju današnjicu i još slavniju
budućnost” (Bogdan Radica, Sredozemi povratak, str. 247, 269.).
Možda su Erdoğanove vrijednosti u sukobu s onima Kemala
Atatürka, ali metode su im iste. Nešto slično može se tvrditi i za Erdoğanove
naputke Turcima: “Napravite ne troje, nego petoro djece. Jer vi ste
budućnost Europe. To će biti najbolji odgovor nepravdama što su vam
nanesene” (The New York Times, 18. ožujka). Turska ne odustaje od
modernizacije, ali ni od ojađenosti Zapadom. Duboko razočarana u Europu i
Zapad, ona je, između kemalizma i erdoğanizma, “samo” podijeljena oko
modela modernizacije.
(TBT, Jutarnji.hr)
