KOLUMNA
Povodom samoubilačkog napada ovog vikenda na konvoj
izbjeglica u blizini Alepa koji je ubio 126 Sirijaca, više od 80 njih bila su
djeca, Bijela kuća se nije oglasila. Jer je riječ o šiitima?!
Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Majka sveg licemjerstva. Bitna su neka sirijska djeca,
pretpostavljam. Druga nisu. Jedno masovno ubistvo u Siriji prije dvije sedmice
odnijelo je živote djece i beba i dovelo do velikog bijesa među našim liderima.
Ali pokolj u Siriji ovog vikenda odnio je živote još više djece i beba – a ipak
se od onih koji tvrde da čuvaju naše moralne vrijednosti nije čulo ništa.
Zašto?
Kada je napad otrovnim plinom u Siriji ubio više od 70
civila 4. aprila, uključujući bebe i djecu, Donald Trump je naredio raketni
napad na Siriju. Amerika je aplaudirala. Tako i mediji. A i većina svijeta.
Trump je Bashara al-Assada nazvao „zlo“ i „životinja“. EU je osudila sirijski
režim. Britanska vlada je napad označila „barbarskim činom“. Skoro svaki vođa
sa Zapada je zahtijevao hitno svrgavanje Assada.
Ipak, povodom samoubilačkog napada ovog vikenda na konvoj
izbjeglica u blizini Alepa koji je ubio 126 Sirijaca, više od 80 njih bila su
djeca, Bijela kuća se nije oglasila. Čak je i broj ubijenih bio mnogo veći, a
Trump svoj očaj nije iznio na Twitteru. Američka morniarica nije ispalila niti
jedan simboličan metak ka Siriji. EU je ostala rezervirana i nije progovorila.
Sva priča o „barbarizmu“ birtanske vlade je zataškana.
Ne osjećaju nimalo srama? Kakva nečovječnost. Kakvo
poniženje. Koliko je barbarski da naše suosjećanje nestane onog trenutka kada
smo shvatili da posljednji masakr nevinih ne vrijedi suza i bijesa onog ranijeg
masakra? Zapravo, nije vrijedio ni jedne suze. Za 126 Sirijaca – skoro svih
civila – koji su ubijeni u blizini Alepa, gdje su se evakuirali šiitski
muslimani iz sela sa sjevera Sirije pod kontrolom vlade (Bashara). Njihov ubica
je očito bio pripadnik al-Nusre (al-Qaede) ili jedne od sunitskih
„pobunjeničkih“ grupa koje naoružavamo mi sa Zapada – ili sasvim moguće, samog
ISIL-a – i tako se ova grupa nije kvalificirala za tugovanje nad njom.
UN se, kao i obično, oglasio. Posljednji napad bio je „novi
horor“. A Papa Franjo je napad nazvao „podlim“ te se pomolio za „voljenu i
napaćenu Siriju“. A kako je mene odgojio otac, pravi antikatolik, rekao sam ono
što obično izjavim kada mislim da je Papa sve dobro shvatio, naročito Franjo:
Dobri stari Papa! Zašto, pa čak je i zapravo nepostojeća, protivrežimska,
„Slobodna sirijska vojska“ osudila napad kao „teroristički“.
I to je bilo to. Prisjetio sam se svih onih sentimentalnih
priča kako je Ivanku Trump, kao majku, posebno dirnuo snimak iz Khan Shaykouna,
mjesta napada hemijskim oružjem 4. aprila, te je pozvala oca da hitno poduzme
nešto u vezi s tim. A onda je tu i Federica Mogherini, „visoka predstavnica“
EU-a za vanjsku politiku, koja je napad opisala „užasnim“ – ali je insistirala
da se „prije svega obraća kao majka“. I to je tačno. Ali šta se desilo s
njezinim majčinskim osjećajima – i Ivankinim – kada su se pojavile slike iz
sjeverne Sirije od ovog vikenda na kojima su raznesena tijela beba i djece
raspoređena u plastične vreće? Tišina.
Nema sumnje u besramnu, proračunatu, prezrivu okrutnost
subotnjeg napada. Bombaš samoubica se približio autobusima s izbjeglicama s
prikolicom slatkiša za djecu – dodao bih, približio se grupi izbjeglih
sirijskih civila koji su gladovali pod opsadom protivrežimskih pobunjenika (od
kojih neke i mi naoružavamo). Ali nisu bili važni. Njihova „prekrasna dječica“
– citiram Trumpa u vezi s prethodnim žrtvama napada – nisu u nama izazvala
ljutnju. Jer je riječ o šiitima? Jer su krivci možda suviše blisko povezani s
nama na Zapadu? Ili zato – i u ovom leži poenta – što su bili žrtve pogrešne
vrste ubice.
Jer sada mi želimo okriviti „zlo“, „životinju“,
„brutalnost“, itd., Bashara al-Assada koji je bio prvi „osumnjičeni“ za
izvođenje napada 4. aprila (citiram ništa manje do The Wall Street Journal) i
onda ga je cijeli Zapad optužio za potpunu odgovornost za masakr otrovnim
plinom. Niko ne bi trebao propitivati brutalnost režima. Niti ovo mučenje. Niti
njegovu povijest masovnog tlačenja. Ali ipak postoje ozbiljne sumnje oko
Basharove odgovornosti za napade 4.aprila – koju je on predvidivo odbacio – čak
i među Arapima koji se protive njegovom režimu i svemu što stranka Baas predstavlja.
Čak je i ljevičar, ali teško prosirijski izraelski pisac Uri
Avneri, postavio pitanje zašto bi Assad počinio takav zločin kada su njegova
vojska i saveznici dobijali rat u Siriji, kada bi takav napad ozbiljno
osramotio rusku vladu i vojsku, i kada bi vratio blaži stav Zapada prema njemu
na onaj stav otvorene podrške smjene režima.
A tvrdnju režima da je sirijski zračni napad uzrokovao niz
eksplozija u al-Nusrinom skladištu oružja u Khan Shaykounu (ideja koji su i
Rusi prihvatili) bilo bi još lakše odbaciti da Amerikanci nisu koristili upravo
isti izgovor za ubijanje više od stotinu iračkih civila u Mosulu u martu; oni
su naveli da je američki zračni napad na ISIL-ov kontejner s oružjem vjerovatno
ubio civile.
Ali ovo nema ništa s daleko krvavijim napadom ovog vikenda
na izbjeglički konvoj koji je bio na putu za Alep. Konvoj je bio dio, sada
poznate sheme, velike razmjene talaca između sirijske vlade i njezinih
protivnika u kojoj su sunitski protivnici režima u selima okruženim sirijskom
vojskom ili njezinim saveznicima odvoženi u Idlib i druga područja „pod
kontrolom pobunjenika“ – a zauzvrat je garantirana sloboda šiitskim
stanovnicima sela okruženim al-Nusrom, ISIL-om i „našim“ pobunjenicima kojima
je dozvoljeno da napuste sela i odu u sigurne gradove pod kontrolom vlade.
Takve su bile i žrtve subotnjeg bombaškog napada; bili su šiitski stanovnici
sela al-Foua i Kfraya, uz nekoliko vladinih boraca, na putu za, njima sigurni,
Alep.
Predstavlja li ovo oblik etničkog čišćenja ili ne – još
jedan Basharov grijeh, kako tvrde njegovi neprijatelji – nema svrhe
raspravljati. Al-Nusra nije pozvala mještane al-Foue i Kfraye da ostanu u
svojim domovima budući da su htjeli da se neki od njihovih sunitskih boraca
vrate iz opkoljenih enklava. Prošli mjesec je guverner Homsa molio sunnite koji
su krenuli iz grada na „pobunjeničkim“ konvojima za Idlib da ostanu u svojim
domovima i ne napuštaju grad. Ali ovo je građanski rat i takvi užasni sukobi
dijele veće i manje gradove generacijama. Pogledajte samo Liban 27 godina nakon
završetka njihovog građanskog rata.
Ali što bez sumnje dokazuje naše učešće u ovom
beskrupuloznom, nepravednom i pogubnom građanskom ratu je naša reakcija ona dva
masakra nevinih. Oplakivali smo ih i sažalijevali i odlazili u rat zbog onih
„prekrasnih malenih beba“ za koje smo vjerovali da su sunitske žrtve Assadove
vlade. Ali kada su šiitske bebe, koje su podjednako ljudska bića, raznesena u
komadiće prošlog vikenda, Trump nije mario, ni najmanje. A majčinski duh Ivanke
i Federice je prosto iščeznuo.
Pa opet tvrdimo da nemamo ništa s nasiljem na Bliskom
istoku.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)
