KOLUMNA
Da bi se Putin ubijedio da stane na “pravu” stranu
u Siriji na duge staze bit će neophodno da Trumpova administracija predstavi
pravo rješenje – koje do sada nije pokazala da ima
Piše: Nina Hrušćova, thebosniatimes.ba
Nedavni hemijski napad na sirijski grad Han Šejhun, koji je
u rukama pobunjenika, natjerao je predsjednika SAD Donalda Trumpa da prvi put
napadne snage sirijskog predsjednika Bashara al Assada.
Bombardovanjem vazduhoplovne baze u zapadnoj Siriji, Trumpova
administracija je zakoračila u ogroman vakuum moći na Bliskom istoku. Ali šta
je sljedeće što će Trump uraditi, ako će uopšte nešto da radi?
Budući da je uslijedila šest godina nakon građanskog rata, u
kojem je ubijeno oko 400.000 civila, a više miliona raseljeno, Trumpovu
neočekivanu intervenciju pohvalila je većina američkih političara, mada je ona
izvršena bez neophodnog odobrenja Kongresa. Sirijske pobunjeničke grupacije i
američki međunarodni saveznici (uključujući one sa upravo završenog samita
šefova diplomatija zemalja G7 u Italiji) pozdravili su napad Sjedinjenih Država
na snage sirijske vlade.
Trump je pomoću 59 raketa tipa “homahavk” uputio
poruku Assadovom režimu i njegovim zaštitnicima, posebno Rusiji i Iranu, da je
za razliku od svog prethodnika Baracka Obame voljan da nametne “crvene
linije”. Ne iznenađuje što je Kremlj Vladimira Putina osudio napad
Sjedinjenih Država, tvrdeći da su SAD prekršile međunarodno pravo, što je
sporna tvrdnja s obzirom da je Sirija potpisnica međunarodnog sporazuma koji
zabranjuje hemijsko oružje.
Ali kakvu god tvrdnju iznjedrila Trampova odluka, izgleda da
je osuđena da je zagluši posljedičan žamor njegove administracije o strateškoj
haotičnosti. Iako je Nikki Haley, ambasadorka SAD pri UN, ukazala da je smjena
Assada sada prioritet, državni sekretar SAD Rex Tillerson tvrdi da je poraz
Islamske države (ID) i dalje na vrhu američke agende. Još gore, na Trumpovu
odluku da preduzme vojnu akciju navodno je uticala njegova kćerka Ivanka koja
je tvrdila da su je “ražalostile i razbjesnile” slike žrtava
hemijskih napada.
Impulsivna djelovanja vođenja ličnim emocijama nisu zamjena
za dugoročnu spoljnu politiku. Zapravo, ono što je Rusiji omogućilo da se utka
u sirijski konflikt jeste prvenstveno manjak jasnog i sveobuhvatnog pristupa.
Iz Putinove perspektive Obamina nevoljnost da se angažuje stvorila mu je sjajnu
priliku da iskoristi svojih pet minuta na Bliskom istoku.
Putinov cilj u regionu nije da zadobije dugoročan ili pozitivan
uticaj. Umjesto toga, on želi da postavi Rusiju između raznih aktera kojima
nedostaje koherentan pristup jedan prema drugom, te da tako unapređuje moć i
prestiž Rusije. Kao svaki dobar operativac KGB-a, Putin manipuliše svim
stranama da bi unaprijedio sopstvenu agendu. I novi tip Varšavskog pakta već
dobija obličje.
U okviru ove strateške igre Rusija radi na tome da poveća
svoj uticaj na najbližeg saveznika Amerike – na Izrael. Putin i izraelski
premijer Benjamin Netanyahu samo su prošle godine imali pet sastanaka i
produbili su bilateralne veze. Stisnut sankcijama koje su nametnute zbog
aneksije Krima, Putin se okreće izraelskom tehnološkom sektoru da bi obezbijedio
ono što Zapad više neće. Izrael se sa svoje strane nada da će Rusija pomoći da
se zauzda Iran. Suprotno pojedinim Netanyahuovim izjavama,Izrael se ne protivi
intervenciji Rusije u Siriji; vjeruje da je Assad manje zlo od haotične propale
države kao što je Libija nakon smjene pukovnika Gaddafija 2011.
Putin također pravi prodore u Iraku. Kremlj je prošle godine
u Bagdad poslao najveću delegaciju u proteklih nekoliko godina, čak više od sto
zvaničnika, da osnaži trgovinske i bezbjednosne veze. Okosnicu razmjena koje su
otud proizišle uglavnom su činili vojna pomoć, mada se Putin također dodvorava
novom ambasadoru Iraka u Rusiji Haydaru Mansuru Hadiju, uz mogućnost saradnje u
energetskom sektoru.
Onda je tu Afganistan, gdje Rusija nastoji da uspostavi
održivi odnos s Talibanima, ponavljajući ponašanje SAD iz 1980-ih.
Dodvoravanjem Talibanima Putin pomaže da se destabilizuje ionako slaba vlada u
Kabulu, a sebe čini nezamenljivim u svakoj strategiji SAD za izbjegavanje
najdužeg rata u svojoj historiji.
Rusija i u Egiptu pokušava da povrati svoj uticaj iz
sovjetske ere. I imala je nekog uspjeha sa egipatskim predsjednikom Abdelom Fattahom
el Sisijem, entuzijastičnim obožavaocem Putinovog modela vladanja gvozdenom
pesnicom, koji također ima snažan interes u ponovnoj izgradnji turističke
industrije Egipta, što je napor kojem Rusija može da doprinese. Prije nego što
su teroristi 2015. raznijeli avion s ruskim turistima dok je letio iznad
Sinaja, Rusi su činili 30 odsto posjetilaca Egipta. Iako je Rusija nedavno
ponovo uvela komercijalni let za Egipat, samoubilački napadi u dvije koptske
crkve na praznik Cveti doveli su u pitanje Sisijevo obećanje o bezbjednosti.
Nevolje Egipta pružaju Putinu dodatne mogućnosti za pružanje
pomoći. Rusija je već dobila dozvolu da proširi svoju specijalnu industrijsku
zonu u Port Saidu, a Vlada je potpisala milijarderske ugovore za rusku vojnu opremu,
uključujući raketne sisteme. Štaviše, Egipat je Rusiji dao pristup
vazduhoplovnim bazama da bi rasporedila specijalne snage u Libiji u znak
podrške Halifi Haftaru, ratnom profiteru koga podržava Putin.
Putinova spoljna politika nije samo zasnovana na projekciji
ruske moći, već i na iskorištavanju tuđih slabosti. Zadobivši povjerenje
posrnulih režima obećanjima da će ih poduprijeti može izgledati kao uspješna
strategija, ali kuća koju Putin gradi je od karata. Rusija nema ni bogatstvo ni
vojnu moć da podržava posrnule režime ad infinitum. Putin to mora da zna. Tillerson
sigurno zna.
Za vrijeme svoje posjete Moskvi ove nedjelje ispostavilo se
da Tillerson jasno stavlja do znanja da ako Putin i dalje bude bio dio problema
na Bliskom istoku, odnos Rusije sa SAD će se dodatno pogoršati. Pošto Putin
poštuje snagu i želi da ga SAD tretiraju kao ravnopravnog, mogao bi i te kako
da bude ubijeđen da će postati dio rješenja.
S obzirom da su bilateralni odnosi na tako niskom nivou,
nekako je obećavajuće to što su za vrijeme Tillersonove posjete obje strane
pristale da se uspostave radne grupe za njihovo unapređenje. Ali da bi se Putin
ubijedio da stane na “pravu” stranu u Siriji na duge staze biće
neophodno da Trumpova administracija predstavi pravo rješenje – koje do sada
nije pokazala da ima.
/Autorka je profesorka međunarodnih odnosa i prodekanka za
studentska pitanja u Novoj školi i viša saradnica Instituta za svjetsku
politiku/
(TBT, Danas)
