ANALITIKA
Na zgradi Sramnog sindikalnog saveza BiH na
Skenderiji ovih dana počinje sijati novo urađena fasada za koju se izborilo
sindikalno rukovodstvo, kao što su se upravo ovih dana potpuno renovirale sve
sale za sastanke iz kojih “sindikalisti” i dalje misle voditi “tešku borbu” za
radnička prava
Piše: Teufik Hadžiahmetović, thebosniatimes.ba
Ne znaju radnici u Bosni i Hercegovini da
oni koji se za njih trebaju boriti, koji ih trebaju zastupati, da oni od kojih
očekuju da im se izbore za dostojanstvo, egzistenciju i sigurnost, moraju imati
znanja da bi to uradili. Ogromno znanje je potrebno, ali ono nije jedini
preduslov. Pored znanja neophodno je da posjeduju hrabrost, mudrost, sposobnost
liderstva i mnogo toga drugog.
Demokratija kao omča oko vrata
Nakon što smo poslije teksta objavljenog
06.04., znači prije nekoliko dana, dobili brojne reakcije (radi se o nekoliko
desetina hiljada, s obzirom na analize broja čitanja, dijeljenja, itd.), ali i
mnoštvo dopisa i dokumenata koji još uvijek dolaze i koji dodatno ogolijevaju
sindikalnu scenu i, kako ih nazvasmo, sindikalna potrčkala bez karaktera, shvatili
smo da je veoma važno nastaviti obrađivati ovu temu. Ono što postaje kristalno
jasna istina, potpuno argumentovana istina, jeste to da radnici, ali i građani
Bosne i Hercegovine, za svoje zaštitnike imaju osobe koje su sasvim i apsolutno
suprotnih osobina od onih kakve su potrebne. Također, istina je i to gruba, a
obično istina i jeste takva, da su naši predstavnici, kojima smo mi dozvolili
da to budu i koji su takvi kakvi jesu, pojedinci bez obraza i bez imalo
karaktera. Dozvolili smo im, jer smo svaki put kada smo rekli da to nije posao
za pametne i educirane, moralne i karakterne osobe, ostavili prostor ovima koji
nas prodadoše i izdadoše, da nam se oni bave našim i sudbinama naše djece. Zbog
toga ovaj tekst ima više edukativni karakter.
Da budemo načisto, kada promišljamo, pišemo
i zaključujemo o politici, tada je kontekst naših očekivanja drugačiji i mnogo
širi od konteksta razmišljanja o sindikatu i nekako je ustaljeno mišljenje da
je hijerarhijski red veličina, po pitanju važnosti politike u odnosu na
sindikat, itekako na strani politike. Mi smo naučeni da je to tako, tako se
predstavlja na globalnom nivou i tako to, prividno, funkcioniše svuda u
svijetu. Time se želi reći da je, ne samo sindikati, već i sve drugo što
direktno ne pripada politici, manje vrijedno i u redoslijedu upravljanja i utjecaja
na sistem, skoro nevažno. Želi se reći da je politika ta koja je iznad svega, a
sve ostalo je bezvrijedno i nebitno. To jednostavno nije tako, odnosno važno je
shvatiti kako to funkcionira.
Tema ovog članka nije razlaganje tako
postavljene teorije i dohvatit ćemo je
samo površno i izreći stav da je, dok je bilo tako, ova planeta bolje
funkcionirala. Dakle, i takva postavka u kojoj je politika bila ključna, iako u
uspješnim demokratskim, posebno socijalno uspješnim državama to nikada nije
bilo tako i kod njih nikada sama politika nije bila ključna, je bolja od
postavke koja na globalnom nivou postoji u posljednjih 40-ak godina.
Važno je napraviti jasnu razliku između
suverenih politika čiji je zadatak briga o onima koji ih biraju, dakle
građanima vlastite države sa jedne, i politika koje te građane koriste samo
radi osiguravanja privida demokratije, kroz izborni ci(r)klus, kojima briga o
tim građanima nije nikakva obaveza niti to rade, sa druge strane. Stvarni
angažman ovih drugih je beskrajno dodvoravanje i pokušaji da se svide
međunarodnim moćnicima, te tako dobiju podršku za sebe, kao i stalna borba za
sopstveno pozicioniranje u beskonačnim shemama korupcije i pljačke upravo tih
građana.
Politika je, dakle, u posljednjih 40-ak
godina postala samo mehanizam koji nema nikakvu ili, skoro pa nikakvu,
ideologiju, pravac, širinu i dugovječnost, osim pljačke koja ima dvije
konačnice. Prva pljačka za tajkunski,
lobistički, multikorporativni, masonski skup onih koji su načinili procese
globalizacije, liberalizacije i privatizacije da bi pod kontrolu stavili sve,
apsolutno sve resurse i bogatstvo. Druga pljačka je za uspješne države, države
koje vode računa i kojima je briga za
svoje građane sveti cilj, cilj koji ne smije biti ugrožen nikada i ni pod kojim
okolnostima, jer je taj interes apsolutno jednak snazi države. Država su ljudi
i ono što je čini uspješnom jeste uspjeh, zadovoljstvo, zdravlje, sigurnost
njenih građana, njenih ljudi.
Ostali su oni od kojih se otima, uzima, pljačka
i koji pate. Na ovom mjestu i u ovom trenutku se i postavlja ključno pitanje:
Pa zar to tako nije bilo kroz čitavu ljudsku historiju? Zar kolonijalizam u
raznim oblicima i taj pristup zauzimanja tuđeg, uzurpiranja tuđeg, korištenja
tuđeg radi sopstvenog komfora i bogaćenja nije prisutan kao konstanta u
ljudskim odnosima? Naravno da jeste, naravno da je prisutan, ali su postojali
periodi u kojima su oni koji su ugroženi i koji su umirali zbog takvih odnosa,
umirali zbog gladi i neimaštine uzrokovane kolonijalizmom, znači radnici i
ostali građani koji žele živjeti od svog poštenog rada, putem svojih organizacija ustajali da se suprotstave takvim trendovima.
Jasno je da interesi uspješnih, danas i
demokratskih (ovo znači da uspješne države nekada nisu bile, a neke ni danas
nisu demokratske, iako demokratiju kao način upravljanja uspješnim državama
nerijetko vidimo samo kao paravan) država, jesu stalno aplicirani na teritorije
drugih država. Veoma često u obliku koji je netransparentan i tajnovit, ali se
prožima kroz sve sfere i mehanizme upravljanja državom i neizbrisivi su dio
donošenja odluka (zakona) i njihove implementacije. Ovo je posebno važno za
male države kao što je Bosna i Hercegovina, za konfliktna područja, za područja
bogata prirodnim resursima, itd.
Dakle, jednako kao što postoji historijski
kontekst kononijalizma, koji je u međuvremenu poprimio moderne i nekada veoma
teško prepoznatljive oblike, kolonijalizam kojeg vidimo kroz višedecenijsko
izrabljivanje siromašnih zarad bogaćenja onih koji su svakako već bogati (bitno
je primjetiti da se ovdje ne radi samo o pojedincima, o super bogatim porodicama,
već i o državama koje, kako smo već objasnili, brinu o svojim građanima), već i
moderni kolonijalizam omogućen kroz promociju i implementaciju procesa zvanih
globalizacija, liberalizacija i privatizacija. Bitno je shvatiti i zaključiti
da ljudska defektna potreba da sebe stavljamo na prvo mjesto, da imamo više
nego nam je potrebno, da imamo neutaženu glad za moći i da smo sve to spremni
postizati gazeći preko leševa drugih
ljudi, jeste nešto što postoji od pamtivijeka i pričom o demokratiji to nije
prestalo. Demokratija u obliku u kojem dominira svijetom nije rezultirala
pravdom i blagostanjem, pa je zbog toga, u najmanju ruku obavezno, za sada,
veoma kritički shvatamo. Demokratija je za jedne način popunjananja državnog
aparata, nikako suština postojanja države, za druge je demokratija omča oko
vrata i mehanizam kroz koji ih se demokratski, dakle njihovom voljom,
porobljava.
Jasno je nama da ono što u državama kao što
je Bosna i Hercegovina dominira, u političkom kursu, jeste potpuna
neodgovornost za brigu o građanima, o radnicima i njihovim pravima, standardu,
sigurnosti. Jasno nam je da živimo privid demokratije, upravo kako je to već
konstatovano. To definitivno znači da
naša vlast od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu nema nikakvu viziju
niti cilj, niti vodi brigu o nama, niti o državi. Naša vlast je, i to je
potpuno jasno podanička, korumpirana i biološki nas ugrožava i uništava već
dvadesetak godina. Takva vlast, da budemo jasni, se dešavala i drugima. Takve,
prije svega pljačkaške, vlasti su imali i drugi (prije svega mislimo na države
koje su danas uspješne), neke prije deset, neke prije trideset, neke prije
stotinu godina. I? Šta se desilo? Jednom nam mora postati jasno šta se desilo.
Mora nam postati jasno šta se i danas dešava u takvim državama kada i ako se
neko usudi da ugrozi interese te države i blagostanje njenih građana. Dešavaju
se štrajkovi, protesti, neredi, revolucije, sve sa jasnim ciljem i porukom. Ali,
nije to što mi vidimo sve što se dešava. Mi vidimo samo ono što oni žele da mi
vidimo. Oni su teškom borbom nekada davno uspostavili sistem koji im omogućava
blagostanje i sigurnost. Taj sistem podrazumijeva strateško planiranje i
zajednički partnerski rad baziran na patriotizmu i privrženosti vlastitoj
državi i vlastitim građanima. U tom konceptu, u tom dijalogu, u tom planiranju
učestvuju i politike i sindikati i druge organizacije. Na taj način se usaglašavaju
sve bitne strateške smjernice, vremenski dimenzionisane i planirane sa samo
jednim ciljem-blagostanje države i njenih građana. Taj sistem povremeno bude
napadnut i oni ga brane, ne dozvoljavaju da se uruši. Ovdje je dobro radi potunog razumijevanja se
prisjetiti ne tako davnih dešavanja na Islandu. Mada, nije na odmet sjetiti se
i krvave Francuske revolucije koja se dešavala nekada davno.
Dakle, oni brane te mehanizme, a mi vidimo
ono što oni žele da mi vidimo. Oni žele da vidimo sukob države i građana, da
vidimo sukob politike i sindikata, da vidimo da i kod njih postoje problemi. To
je, bar u najdominantnijim državama, samo privid kojeg nam prikazuju. Interesi
tih država i njihovih građana se ne ugrožavaju na taj način. Njihovi interesi
bivaju ugroženi ako se neka kolonija, neka mala država kao što je Bosna i
Hercegovina počne otimati iz kandži kolonijalizma, krene ka osamostaljivanju,
ka uspostavi suvereniteta, ekonomske samoodrživosti… Tada se tamo neko osjeti
ugroženim. A, ako se to desi, slijedi
reakcija, slijede pritisci, slijede aktivnosti koje to trebaju spriječiti.
Nekada davno su i oni vodili krvave bitke,
na čijem čelu su bili hrabri ljudi. Na čelu su bili sindikalisti sa vizijom i
emocijom, sa stavom i obrazom, neustrašivi i mudri. Takvi su spriječili da se
zbog interesa uskog broja porodica u njihovim državama biološki ugroze radnici
i građani, time i država.
Primjeri Francuske i Islanda nisu identični
po razlozima i motivima za borbu, ali svaki prosječan čitalac će zaključiti u
čemu se nalazi ona bitna, ona važna razlika. Naš problem je to što tu razliku
ne shvataju oni koji bi to morali, oni koji se bave sindikatima i pravima
radnika, ali i građana u Bosni i Hercegovini. Oni to ne shvataju, a i kada bi
to bili u stanju, ne bi imali načina niti hrabrosti učiniti bilo šta što je
suprotno intresima onih koji ih drže na tim pozicijama.
Čemju nova fasada na zgradi Sindikata ?!
U procesima posljednjih nekoliko
desetljeća, organizacije kao što su sindikati su izgubile suštinsko uporište i
u onim politikama gdje su radnik, radnička organizacija, prava radnika i slično
bili sasvim udomaćena tema i veoma važna obaveza. Ovo važi samo za globalni
nivo, jer lokalno, unutar državnih cjelina, uspješnih država, to je i dalje
važeći koncept. Tu i dalje sve perfektno funkcioniše.
Međutim u zemljama kolonijama, kao što je
Bosna i Hercegovina, radnici su ostali zatečeni, nespremni i neorganizirani u
novonastalim okolnostima. Odnosno, tačnije rečeno, njihove organizacije i
samozvani lideri su ih ostavili nespremne i neorganizovane. Sindikati su ostali
ukopani u dalekoj prošlosti, sjetno se sjećajući razloga i načina kako su
nastali i uspjeha u borbi koju su vodili protiv ugnjetavanja, izrabljivanja,
ponižavanja, ubijanja radnika. Najveći broj sindikata je ostao na tom nivou i
nikada se nije tranformirao niti prilagodio novim trendovima i nastalim
okolnostima.
Bave se kriminalom, ubiranjem i trošenjem
sindikalne članarine, prodajom svoga, i tako malog, utjecaja sa ciljem
zapošljavanja nekog od svojih bližih, ostanka na poziciji i sl. Nemaju osnovne
kompetencije niti znanja da razumiju napisano u ovom tekstu, a ni sposobnosti
niti hrabrosti da se suprotstave tim procesima niti da ih promijene.
Neće se suprotstaviti ni kada se majski
dani, dani kada se radnička scena u Bosni i Hercegovini bude uzburkala i
uzavrela, jer će se, budite sigurni, uzburkati i uzavreti, a gnjev i srdžba
obespravljenih okrenuti prema njima. Samo će pobjeći. A, radnici će krenuti prema
zgradi Sramnog sindikalnog saveza BiH na Skenderiji, prema onoj zgradi na kojoj
upravo ovih dana počinje sijati novo urađena fasada za koju se izborilo
sindikalno rukovodstvo, u kojoj se upravo ovih dana potpuno renoviraju sve sale
za sastanke iz kojih “sindikalisti” i dalje misle voditi “tešku borbu” za
radnička prava. To će i biti prva adresa, adresa na kojoj će, ako Bog da,
početi bolje vrijeme, jer kada ovi
trenutni završe na smetljištu, na čelo stanu oni sa početka ovog teksta, tada
će početi i borba.
Po našim informacijama, nakon prošlog
teksta, u Sramnom sindikalnom savezu BiH na Skenderiji je zavladala panika.
Međusobne optužbe, pisma, zahtjevi za ostavke, prijetnje, intervencije policije.
Sa druge strane pokušaji da se ponovo, našminkani i napirlitani, prodaju onim
politikama za koje procjenjuju da su
najbliže pobjedi na izborima slijedeće godine, pa zovu i zovu političke
predsjednike. Ovaj put izgleda neće ići tako lagahno, jer ovaj put se
procjenjuje da će ozbiljne politike pobjediti, a takve ne sade tikve sa ovakom
bagrom. Ignoriraju ih pa je panika još veća.. Pa i krajnje je vrijeme.
Ali
ništa ne vodi ka tome da se ta korumpirana, licemjerna bagra potpuno ukloni sa
sindikalne scene, kao što može i treba dovesti ljutnja i bijes radnika i
građana koji, za takvo šta, čekaju lijepe majske dane.
(TBT)
