KOLUMNA
Trump svoju odluku ne pravda polaganjem prava na sprovođenje
globalne pravde, već tvrdnjom da Amerika ima „vitalno važan nacionalni interes“
u suzbijanju korištenja hemijskog oružja i terorizma
Piše: Simon Jenkins, thebosniatimes.ba
Ništa na ovom svijetu nije opasnije od američkog predsjednika
koji previše gleda televiziju. Naredivši intervenciju na Bliskom istoku,
samoproglašeni izolacionista Donald Trump je pošao stopama Ronalda Reagana
(1982) i George Busha (2001). Svoj pragmatični stav prema Assadovom režimu i
njegovim ruskim saveznicima preko noći je okrenuo za 180 stepeni i naredio
lansiranje 59 američkih raketa na sirijsku vazdušnu bazu. Dobrodošli u novi rat
bez kraja.
U pauzi večere sa kineskim liderom, Trump je govorio o
svojim reakcijama na „sporu i brutalnu smrt“, na slike tijela koja se bore za
vazduh i mrtvih beba. Tri puta se pozivao na boga. Osjetio je potrebu da nešto
preduzme, rekao je, zato što ga je Assadov „napad na djecu duboko potresao“.
Što se tiče uloge Rusije u napadu, Trumpov državni sekretar je izjavio da su
Rusi „i ako nisu bili saučesnici, jasno pokazali koliko su nesposobni“.
Svako ko je pratio rat u Siriji i zvjerstva koja su se tamo
odigravala složit će se da je Assadova ratna mašinerija zaslužila više od ukora
zbog korištenja hemijskog oružja. Tim napadom su prekršena pravila ratovanja i
obećanja da se takvo oružje više neće koristiti. Ali budući da Rusija ne
odustaje od podrške Assadu i da je najavila veto u slučaju reakcije Ujedinjenih
nacija, svijet ostaje bez konstruktivnog odgovora na rat u Siriji.
Emocije, koliko god da su opravdane, nisu dobar osnov za
vođenje spoljne politike, naročito ne na Bliskom istoku. Napadom na Siriju
Trump je praktično ponovio reakciju Ronalda Reagana na masakre u Sabri i Šatili
u susjednom Libanu 1982. godine, kada su američki marinci bili uvučeni u
beskrajni građanski rat iz koga su konačno morali da se povuku.
Trump svoju odluku ne pravda polaganjem prava na sprovođenje
globalne pravde, već tvrdnjom da Amerika ima „vitalno važan nacionalni interes“
u suzbijanju korištenja hemijskog oružja i terorizma. Prvo opravdanje je
besmisleno, a drugo bespredmetno i licemjerno. Američka taktika „šokiranja i
zastrašivanja“ koja se sprovodi bombardovanjem civilnih ciljeva i egzekucijama
pomoću dronova ne razlikuje se mnogo od terorizma.
Mnoge države iskazuju svoju visoku moralnost osudama napada
hemijskim oružjem, mada žrtve napada njihovim kasetnim i fosfornim bombama nisu
ništa manje osakaćene ili mrtve. U napadima dronovima nevini stradaju isto
koliko i teroristi. Ako su takve akcije vitalno važne za opstanak nacije, možda
se mogu prikazati kao „opravdane“. Ako su u pitanju samo gestovi moralističkog
intervencionizma, opravdanja nema. Da li će Trump poslati u Siriju i kopnene
trupe – kao što je učinjeno u Iraku? Ili je ovo zaista bio samo izolovani gest?
Jedini način da rat u Siriji bude okončan jeste da Assadova
opozicija prizna poraz i da se Isis protjera iz svojih preostalih skrovišta.
Pragmatizam Rusije u podržavanju Assada, bez obzira na moguću neodmjerenost i
„nesposobnost“, na svojoj strani bar ima načela realpolitike. Pokušaji
Britanije i Amerike da pomognu opoziciji završili su kao surova farsa. Zapad
nema „interes“ u građanskim sukobima u Siriji, a pokušaji intervencije su samo
produžili rat.
Svijet ima univerzalnu humanitarnu dužnost da pomogne
žrtvama rata. Oko tri miliona žrtava rata u Siriji rasuto je širom regiona ili
pokušava da se domogne Evrope. Naš prioritet treba da bude kraj a ne nastavak
njihovog stradanja. Bacanje još bombi na Siriju je suprotno tom cilju.
(TBT, The Guardian)
