KOLUMNA
Sjevernokorejski režim je ostatak Hladnog rata –
staljinistički dinosaur koji je opstao do danas, a Južna Koreja ubrzano postaje
ekonomska i tehnološka sila u regiji.
Piše: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba
Decenijama nakon Korejskog rata i podjele Koreje, konflikt
na Korejskom poluostrvu ostaje jedan od najopasnijih i najtežih problema našeg
vremena. A danas je opasniji – i očito teži – nego ikada.
Sjevernokorejski režim je ostatak Hladnog rata –
staljinistički dinosaur koji je opstao do danas, a Južna Koreja ubrzano postaje
ekonomska i tehnološka sila u regiji. A Kina, najvažniji saveznik Sjeverne
Koreje i jedina finansijska podrška, vodi sve uspješniju politiku
modernizacije.
Ovaj razvoj događaja je sjevernokorejski režim ostavio
izoliranim i opravdano preplašenim za svoju budućnost. Samim tim, da bi se
pobrinula za opstanak svog brutalnog diktatora, vladajuća Radnička partija
Koreje, predvođena klanom Kim, došla je na ideju razvoja nuklearnog oružja i
sistema potrebnih za njegovu isporuku.
Do danas, svi diplomatski i tehnološki pokušaji sprečavanja
nuklearnog naoružanja Sjeverne Koreje su propali. Samo je pitanje vremena kada
će Sjeverna Koreja dobiti nuklearne rakete namijenjene Južnoj Koreji i njezinoj
prijestolnici Seulu, zatim Japanu pa čak i većim gradovima na zapadnoj obali
Sjeverne Amerike.
SAD je postavila protivraketni odbrameni sistem u Južnoj
Koreji. Trumpova administracija, baš poput one prije, sjevernokorejske napore
za proizvodnju interkontinentalnih projektila za gađanje San Francisca ili Los
Angelesa vidi kao opravdanje za rat. Primijeni li se skala boja na Korejsko
poluostrvo, danas inače korištena za nivo terorističkih prijetnji, pokazala bi
raspon od narančaste do crvene. Kako vrijeme za diplomatsko rješenje – ili čak
kontroliranje krize – ubrzano curi, situacija postaje alarmantna.
Razlog je što se trenutne drama odvija na izuzetno
osjetljivom strateškom području. Južna Koreja i Japan – oboje važni igrači u
globalnoj ekonomiji i bliski partneri SAD-a – nalaze se pod neposrednom
prijetnjom, a Kina i Rusija, sjeverni susjedni Sjeverne Koreje, su globalne
nuklearne sile s vlastitim interesima u sukobu.
Kina, naročito, Korejsko poluostrvo posmatra u smislu
strateške sigurnosti. Kineske vođe nisu zaboravile da je Japansko Carstvo
napalo sjevernu Kinu (Mandžuriju) s Korejskog poluostrva 1930-ih, niti da je
približavanje američkih vojnih snaga rijeci Yalu na kineskoj granici dovelo do
intervencije Kine u Korejskom ratu početkom 1950-ih.
Otad je Kina nazovizaštitnik Sjeverne Koreje, a SAD štiti
Južnu Koreju – po završteku Hladnog rata, raspoređene su velike vojne baze u
regiji. Bez tog američkog vojnog prisustva, rat bi se u regiju vjerovatno
vratio; ili bi u najmanju ruku, Japan i Južna Koreja razvili vlastito nuklearno
oružje.
Vojni sukob na Korejskom poluostrvu mogao bi stvoriti
scenarij iz noćne more u kojem se koristi nuklearno oružje, ili čak do većeg
obračuna među globalnim nuklearnim silama. Oba scenarija bi dovela do
nesagledivih posljedica van neposredne geografske blizine. A ipak,
sjevernokorejski cilj da razvije interkontinentalne nuklearne rakete znači da
politika čekanja na razvoj događaja više nije ozbiljna opcija.
Šta će onda poduzeti američki predsjednik Donald Trump? Niz
nedavnih posjeta regiji starijih američkih zvaničnika sugerira da nova
administracija situaciju na Korejskom poluostrvu smatra ozbiljnom prijetnjom.
Dok je njemačka kancelarka Angela Merkel bila u posjeti Trumpu, američki
državni sekretar Rex Tillerson bio je na prvom službenom putu u istočnu Aziju,
nakon februarske posjete regiji sekretara odbrane Jamesa Mattisa.
Tokom boravka u Južnoj Koreji, Tillerson nije izgledao
nimalo utješno. Govorio je o „neposrednoj prijetnji“, najavio kraj „politici
strateškog strpljenja“ bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, i kazao da
su „sve opcije otvorene“ – uključujući i vojnu akciju.
Tillersonov oštar jezik mogao bi se opravdati ukoliko dovede
do dogovorenog rješenja između SAD-a, Kine i Sjeverne Koreje. Ali šta ako se to
ne dogodi? Nuklearni ili konvencionalni rat na Korejskom poluostrvu doveo bi do
nemjerljivih rizika na regionalnom i globalnom nivou. Zapravo, razmotrimo li
pažljivo te rizike, uočit ćemo da sve opcije ipak nisu otvorene: diplomatija
je, bez obzira na sve poteškoće, jedino rješenje.
Diplomatsko rješenje se može ostvariti jedino kroz blisku
suradnju SAD-a i Kine i ako se ne ponove greške iz prošlosti. Na primjer,
Trumpova administracija išla bi dobrim putem ako ne bi vodila pretjerano
agresivnu politiku prema Kini u Južnokineskom moru, u svjetlu sve veće krize na
Korejskom poluostrvu.
U isto vrijeme, kineske vođe se trebaju zapitati koliko dugo
još namjeravaju pružati bezuvjetnu podršku sjevernokorejskom režimu – što u
potpunosti ovisi o kineskom snabdijevanju – umjesto da izvrše pritisak na njega
da prestane sa svojim provokacijama. Da bi se izbjegao vojni konflikt, Kina i
SAD morat će se složiti oko zajedničkog pristupa i krenuti ka oživljavanju
Međunaordnih pregovora o nuklearnom programu sa Sjevernom Korejom.
Sve je jasnije da, čak i za Trumpova predsjedanja, SAD ne
može prosto odbaciti svoju ulogu stabilizirajuće sile na svjetskoj sceni. A da
bi Kina dokazala da također može biti stabilizirajuća sila u 21. st., morat će
se efikasno uključiti u rješavanje konflikta na Korejskom poluostrvu.
/Autor je bio njemački ministar vanjskih poslova i zamjenik
kancelara od 1998. do 2005., lider njemačke Stranke zelenih skoro 20 godina/
(TBT, ©Project Syndicate, Prevela Jasmina Drljević)
