ANALITIKA
Tone brod zvani Sindikat, a sa njim i sindikalni miševi koji
su ga izgrizli i izdali! Zasluženo tone, potonuće i voljom radnika, a onda će
radnici, ako Bog da, sagraditi novi!
Piše: Teufik Hadžiahmetović, thebosniatimes.ba
Pišući nekoliko prethodno objavljenih tekstova koji su se
direktno ili indirektno ticali i sindikata, njihove pozicije, uloge, kao i
stanja u kojem se nalaze, nismo mogli ni naslutiti do kojih razmjera će se otkriti njihova stvarna i sramna uloga
u Bosni i Hercegovini. Bježeći od personalizacije i ne želeći sindikat svesti u
ravan ličnog, te se nadajući da je ostao
organizacija koja istinski pokušava promovisati i zaštititi prava radnika, posljednjih
mjeseci smo proveli analizirajući sindikat(e). Dakle, naglašavamo da smo
vjerovali da sindikat pokušava promovisati i zaštititi prava radnika, što znači
da smo svjesno sindikat unaprijed namjeravali amnestirati od pune odgovornosti,
jer globalno i lokalno, ukupno političko i ekonomsko stanje ne dozvoljava
uspjeh u borbi za radnička prava. S toga su i filteri kroz koje smo posmatrali
sindikat bili široko postavljeni i dozvoljavali da se sindikat iz ove analize
izvuče, ipak, kao organizacija koja pokušava, trudi se i ne odustaje. Uz sve
pokušaje nismo uspjeli.
Bolje biti ranjen, nego mrtav?!
Sindikat čine ljudi,
onakav je kakvim ga učine oni koji mu pripadaju, a posebno liči na one koji njime
rukovode, na sindikalne lidere, kako sebi od milja tepaju.
Analizirano stanje je do te mjere katastrofalno da je zbog
toga ovu bagru zvanu sindikalni lideri potrebno rastjerati i time razbiti
privid postojanja sindikata i privid da se neko u Bosni i Hercegovini bori za
radnička prava. Što prije razbijemo taj privid radnici će prije shvatiti gdje se nalaze i šta im je činiti.
Radi ispravnog shvatanja veoma je važno radnička prava
posmatrati sasvim drugačije od onoga na šta su ovi takozvani sindikalisti
navikli radnike, te im to godinama predstavljaju kao uspjeh, svoj uspjeh,
uspjeh sindikata. To što su plate i
ostale naknade mizerne ili ih nikako nemaju, kao da je novac nešto što može ali
i ne mora biti razlog zbog čega rade (valjda bi trebali raditi iz ljubavi prema
radu), to što su na rubu preživljavanja,
to sindikatima ne predstavlja relevantnu činjenicu. Takvim stavom sindikati i
njihovi izdajnički lideri su radnike ubijedili da je bolje biti ranjen nego
mrtav i tako godinama u nedogled. Ranjen znači da ipak imaš snage da dišeš dok
je zrak još besplatan i nije oporezovan, iako tendencija oporezivanja
posljednjih mjeseci vodi ka tome da bi i zrak mogao ući u osnovicu za porez, na
teret radnika, naravno, i uz šutnju sindikata, naravno. Zbog toga je dobro biti ranjen i to je zasluga
sindikata, na čemu svi trebamo biti zahvalni. Zaštita na radu po zakonima koji
još uvijek tretiraju novčane sankcije izražene u nekadašnjoj novčanoj valuti,
dinarima, sve izraženija zabrana okupljanja i izražavanja nezadovoljstva
radnika, hiljade godina neuplaćenih doprinosa, radno vrijeme 365 dana po 10, 11,
12 sati dnevno, sve su to dometi sindikata. Nevjerovatno zvuči činjenica da oni
to zdušno i sa potpunim zadovoljstvom promovišu kao svoj uspjeh u borbi za
radnička prava, ne pitajući radnike da li su i
koliko zadovoljni. To se, valjda, podrazumijeva.
Rezultati našeg istraživanja
su do te mjere razočaravajući da bi, kada bismo činjenice do kojih smo došli
iznosili u izvornom obliku, dovele do potpunog nestanka volje radnika, time
vjerovatno i građana, od bilo kakvog oblika organizovanja, a to nam nije cilj.
Ono što se nameće kao potreba jeste raskrinkati sindikalnu kastu koja je
izdala, prodala i ponizila sindikalni pokret i one čije egzistencije i životi,
kao i njihovih porodica zavise od
sindikalnog pokreta.
Karakter, kao posebno važan preduslov za činjenje bilo čega,
u bilo kom obliku i sa bilo kojim ciljem je ključan. Karakter organizacije
dominantno oblikuju dvije stvari. Prva je način organizacije koji je
uspostavljen aktima organizacije i mehanizmima kojima se organizacijom upravlja
i rukovodi. Drugi preduslov je karakter onih koji upravljaju organizacijom. U
slučaju Sramnog sindikalnog saveza Bosne i Hercegovine (SSS BiH) oba preduslova
spadaju u kategoriju vjerovali ili ne, sa veoma očitom namjerom da to tako bude,
jer se samo na taj način organizacija od
koje su radnici očekivali liderstvo i bespoštednu borbu za njihova prava,
svodi na igraonicu za nerealizovana potrčkala (sindikalni lideri) raznih
političkih i drugih centara moći. Statut SSS BiH je skup želja pojedinih
sindikalnih lidera koji za vrijeme dok su na čelu granskih sindikata čine sve
da (na isti, apsolutno isti, način kao Republika Srpska i njen Milorad Dodik u
odnosu na Bosnu i Hercegovinu) ne prenesu nikakve nadležnosti na SSS BiH i ne
dozvole mu mogućnost da može djelovati bez da granski sindikati daju dozvolu za
taj angažman. Na taj način svi svakoga drže u blokadi a da niko nema punu
institucionalnu odgovornost. Idealno, zar ne?! Mnoštvo ranijih, kao i sadašnji predsjednik SSS BiH su ranije obavljali
funkciju predsjednika granskih sindikata i sa te pozicije radili punu
opstrukciju izrade Statuta SSS BiH i drugih akata kojim bi se ta organizacija
centralizovala i bila sposobna za bolju funkciju. Nisu, dakle, dozvoljavali
razvoj sindikata u pravom smjeru i na pravi način, odnosno radili su potpunu
opstrukciju SSS BiH. Zbog takvog djelovanja najveći broj granskih sindikata i
njihovi višedecenijski sindikalni lideri snose odgovornost za sramotan status
sindikata u Bosni i Hercegovini, a time snose i odgovornost za katastrofalno
stanje u kojem se nalaze radnici u Bosni i Hercegovini.
Važno je razumjeti vezu i motive na relaciji granski sindikati-SSS
BiH. Predsjednici/ce ili predstavnice/ce granskih sindikata sjede u organima
SSS BiH i i svojom opstrukcijom rada SSS BiH, kao što je opstrukcija donošenja
kvalitetnog Statuta SSS BiH, čijom primjenom bi se borba za radnička prava povela
u pravom smjeru i intenzitetom koji je odraz stanja radnika, održavaju pat
poziciju neodgovornosti i nečinjenja. Da sve bude jasno, ovo se radi godinama i
radi se uz punu saglasnost svih učesnika i svih sindikalnih organizacija i
sindikalnih nivoa. Time granski sindikati osiguravaju vlastitu autonomiju i
nezavisnost, ali se vješto kriju pod plaštom SSS BiH. Za sve neučinjeno krivicu
prebacuju na SSS BiH pravdajući ukupno katastrofalno stanje impotencijom SSS
BiH. U isto vrijeme njihovi lideri uživaju u beskrajnim privilegijama koje
finansiraju novcem iz članarina koje prikupe.
Povremeno je bilo
nekih koji su odudarali i koji su težili ka promjenama i željeli pomake prema naprijed,
ali su ti, kao nepoželjno zdravo tkivo, uspješno odstranjeni sa karcinoma
zvanog SSS BiH. Uz podatak da Statut SSS
BiH nikada nije dobio verifikaciju u za to zakonom nadležnoj instituciji,
otvara dodatnu dimenziju problema kojeg imaju radnici u Bosni i Hercegovini. Koliko
god sindikalni lideri i sindikati kojima su na čelu, nijekali obavezu
poštivanja zakona, u ovom slučaju Zakona o udruženjima i fondacijama kojim je
propisan način zakonitog funkcionisanja sindikata (sindikati spadaju u
kategoriju udruženja i takvo njihovo tretiranje je također poraz sindikata),
zakonska obaveza je veoma jasna i mora biti ispoštovana. Sve izvan toga je
nezakonito. Tako kažu i međunarodne konvencije na koje se ovi smiješni
sindikalni lideri povremeno pozivaju. Kažu konvencije da se i u slučaju
sindikata mora poštovati uspostavljeni zakonski ambijent države. To znači da,
ako sindikat želi zakonski kapacitet i ukoliko želi u punom smislu te riječi
štititi radnike, tada mora sve raditi u skladu sa zakonom?! Sramni sindikalni
savez Bosne i Hercegovine, dakle, nije čak ni registrovan u skladu sa zakonom,
nema Statut u skladu sa zakonom, a stavlja se na čelo radničke borbe. Ako borbu
tretiramo na način da ona podrazumijeva pregovaranje o radničkim pravima, kao i
potpisivanje akata koji bi trebali postati obavezujući, a koji se tiču
radničkih prava, pitanje je ko je obavezan poštovati takve akte i dokumente
kada su, sa strane sindikata, potpisani od strane osobe koja se predstavlja kao
predsjednik organizacije koja nije registrovana u skladu sa zakonom. Ovdje
dolazimo do ključnih apsurda, apsurda koji koštaju života radnike u Bosni i
Hercegovini. Godine iluzije i laži da radnici imaju organizaciju(e) koja ih štiti
i čiji su stavovi, aktivnosti i legalnost neupitni, te da su potpisani akti od
strane sindikata u zakonskom smislu obavezujući u odnosu na druge sudionike
društvenog ambijenta, je izdaja i prevara. Taj nedostatak zakonitosti naravno
do beskonačnosti širi broj pitanja koja se nameću, ali i do beskonačnosti
frustrira i tjera na to da radnici, kako je u uvodu napisano, rastjeraju ovu
bagru koja ih navodno zastupa, a u suštini laže i obmanjuje. To bi radnicima,
ukoliko sebi žele bar malo manje loše uslove rada i života (o boljim uslovima
možemo tek nakon ovih prvih poteza), mora postati prioritet. Rastjerati bagru,
izabrati one koji nisu kao dosadašnji i sadašnji, uraditi promjene u načinu
organizacije, ispoštovati zakonske obaveze, pa i u slučaju registracije
sindikata i tek tada povesti radničku borbu, a to je borba za sve nas, za sistem,
za pravdu.
Podobni sindikalni licemjeri
Krile su se prezentirane činjenice sve prethodne godine,
krile su se i vješto sakrivale pod plašt borbe za Bosnu i Hercegovinu, na način
da je uzrok zbog kojeg SSS BiH nije
registrovan u skladu sa zakonom, to što snage koje su protiv Bosne i
Hercegovine na taj način žele ugasiti još jednu organizaciju koja u svom nazivu
nosi ime Bosne i Hercegovine. Iskreno, imalo je smisla i nije trebalo dozvoliti
takvo što, ali…zar sindikat postoji zbog toga, zar je to uloga sindikata?
Možda, pod uslovom da radnicima teče med i mlijeko, pa preostali kapacitet i
energiju uložiti u npr. borbu za državu. A je li baš tako?
Je li to podrazumijevalo
i to da danas hiljade radnika strahuje od sudskog spora kada im poslodavac ne
isplati platu? Ima li radnik osnovu za tužbu ako je Opći kolektivni ugovor
potpisan od strane sindikata koji nema zakonski kapacitet, a ta “mala
formalnost”, kao i mnoge druge “male formalnosti” određuje tok sudjenja, kao
što su odredile i da se mnogi teški kriminalci u sudskim sporovima, upravo zbog
tih i tome sličnih “malih formalnosti” ili “proceduralnih grešaka”, oslobode
krivice? Je li to nečiji cilj, je li neko na tom zadatku, i je li neko pod
zaštitom institucija koje su morale, a nisu, sankcionisale nezakonito
djelovanje? Ako je tako, ako se zna za sve ovo, onda teško da postoji
slučajnost. Tada sa punom slobodom možemo konstatovati da SSS BiH u ovom
nezakonitom statusu drže političke i tajkunske elite. Šuteći na ovu činjenicu,
te sprječavajući nadležne da procesuiraju one koji su u prethodnim godinama,
kao što to rade i sada, inkasirali u sindikalnu organizaciju koja djeluje
nezakonito milone KM, a onda ih, također, bez zakonskog osnova potrošile, te su
elite spašavale upravo te sindikalne lidere i takvu “radničku borbu”. Elite na
taj način imaju podobne sindikalne licemjere na čelnim pozicijama u sindikatu.
Takozvani i samozvani sindikalni lideri robuju centrima moći,
vjerovatno ih povremeno “poguraju” i radničkim novcem uzetim kroz članarine i
time se predstavljaju kao kooperativani i poželjni sindikalni ljigavci koje će
politike radosno “pogurati” kada se ponovo budu birali sindikalni lideri. S
druge strane, čuvaju anarhiju i nerad u sindikatima i time sprječavaju bilo
kakvu ozbiljnu aktivnost na smanjivanju prostora za potpunu i bezočnu pljačku
radnika i države. U međuvremenu uspiju i zaposliti po kojeg člana vlastite
porodice, nerijetko upravo uz asistenciju “protivničkog” tabora, npr. u vladu, javno
preduzeće u vlasništvu države, kandidovati na listu za političke izbore itd. i
sl.
Dakle, što se radnika tiče ova igra se zove “iz šupljeg u
prazno” i radnike košta i zdravlja i života.
Što se sindikata i sindikalnih lidera tiče, ovo je smišljena
i odlično uhodana igra beskonačnog prebacivanja odgovornosti sa granskih
sindikata na SSS BiH i obratno, dok članarina ipak biva redovno prikupljena i
uspješno potrošena. O drugim desetinama i stotinama hiljada KM, kao što su
prihodi od zakupa imovine u vlasništvu sindikata i tome gdje se taj novac troši
drugom prilikom.
I ponovo pitanje zakonitosti, ponovo pitanje za nadležne
institucije, ponovo poziv na zaštitu zakonitosti, jer borba za radnička prava
mora biti temeljena na zakonitosti. S toga i pitanje: Kako organizacija koja
nema zakonit niti legalan status može poslovati, kako može ubrati, primati i
trošiti novac? Kako i pod kojim uslovima je to dozvolila bilo koja banka u
Bosni i Hercegovini? Ko je odgovoran i ko će odgovarati za te činjenice? Neko
će morati.
Ili, ko je i po kojoj cijeni, da bi dobio mogućnost da nezakonito
radi prethodno navedene stvari, prodao sindikat i njegove članove, a sve da bi
nadležni šutjeli i puštali, a on/ona/oni, predstavljajući se kao sindikalisti,
uništavali svaku iskru borbe za prava radnika.
Obećali smo da ćemo ovaj put ostati iznad ličnog i
personalnog i, evo, uspjeli smo, ali ovo je posljednji put, jer vas je dosta bagro
izdajnička, beskarakterna.
(TBT)
