KOLUMNA
Poenta nije u tome da „masovna akcija uspijeva“ – ona u
stvari rijetko uspijeva sama po sebi. Poenta je u tome da ona uvijek ima
smisla. Postavljanje sopstvenog tijela na ulicu, na miting ili njegovo
izlaganje ubacivanju u policijski kombi – što se ovog vikenda dogodilo
stotinama ljudi u Rusiji i Bjelorusiji – proizvodi moć koje se političari
užasavaju
Piše: Paul Mason,thebosniatimes.ba
Vjetar se mijenja i to se osjeća na ulicama glavnih gradova
svijeta. U nedjelju su stotine mirnih demonstranata bili uhapšeni u Moskvi i
Sankt Peterburgu nakon što su se hiljade ljudi okupile na mirnim protestima
protiv korupcije. Slične scene su se odigravale i u Minsku, gdje su kaznene
takse za nezaposlene izvele ljude na ulice. U februaru je pola miliona
rumunskih građana izašlo na ulice i natjeralo svoju vladu da odustane od uredbe
kojom se korumpirani političari oslobađaju od krivičnog gonjenja.
U martu su britanski građani izašli na tri velika protesta:
demonstracije za spas Nacionalne zdravstvene službe (NHS) okupile su 250.000
ljudi; marš protiv rasizma 30.000; a protest za ostanak u EU je prošle nedjelje
okupio 100.000 ljudi. Kada pokušaj Donalda Trumpa da opozove Obamacare nije
prošao u Kongresu, iako su mu direktan udarac zadali pobunjeni republikanski
zakonodavci, iza te odluke je stajala snaga hiljada ljudi koji su pohrlili na
mitinge da bi poslali poruku svojim predstavnicima prije glasanja.
Poenta nije u tome da „masovna akcija uspijeva“ – ona u
stvari rijetko uspijeva sama po sebi. Poenta je u tome da ona uvijek ima
smisla. Postavljanje sopstvenog tijela na ulicu, na miting ili njegovo
izlaganje ubacivanju u policijski kombi – što se ovog vikenda dogodilo
stotinama ljudi u Rusiji i Bjelorusiji – proizvodi moć koje se političari
užasavaju. Primjer toga koliko političku klasu uznemirava kada ljudi koriste
svoje pravo na protest je poslanika Owena Smitha. Nekadašnji kandidat za vođu
laburista nije se pridružio protestu za NHS, ali je našao vremena – u trenutku
dok je pola miliona ljudi na ulicama – da ih omalovaži riječima: “Tako ćemo,
dakle, spasti NHS – maršom? Uvijek sam mislio da treba pobijediti na izborima i
onda ga pristojno finansirati.“
Iza ovog tvita stoji cijela politička filozofija. Ljudi koji
su ignorisali njegov savjet i pridružili se maršu za NHS shvatili su ono što
ovaj izolovani tehnokrata nije. Masovna akcija stvara sopstvenu dinamiku;
protesti mogu biti masovni i dalekosežni – iako im televizija i ostali mediji
posvećuju malo pažnje. Prvo, okupljanje u velike grupe pokazuje vam da niste
sami. I pokazuje vam kakvi su ljudi sa kojima dijelite slične ideje. Na
protestu za NHS, to su u velikom broju bili radnici NHS-a i korisničke grupe
NHS-a. U privatizovanom i korporatizovanom NHS-u osoblju je praktično
onemogućeno okupljanje. Zajednički protest sestara, ljekara i pacijenata srušio
je nevidljive zidove koji su ih razdvajali.
U subotu se doigrao masovni Marš za Evropu. Lijevi laburisti
i desni mediji su se naravno nadmetali u sarkastičnim primjedbama, ali poenta
protesta je prije svega u tome da ljudi pronađu jedni druge, isprobaju svoju
argumentaciju i stvore i promjene poruke koje šalju. Ako svemu tome dodate
iskustvo otpora Trumpu u SAD, globalna slika postaje zanimljivija. Dvadeset
prvog januara SAD su doživjele možda najveću masovnu mobilizaciju u svojoj historiji
– oko 4,2 miliona ljudi protestovalo je protiv Trumpove inauguracije u
gradovima širom Amerike.
Društveni mediji pojačavaju vidljivost mobilizacije, ali ne
samo to: oni intenziviraju zajedničko iskustvo. Svaka grupa od 1.000
demonstranata na bilo kom protestu u razvijenom svetu zapravo znači hiljadu
čvorova na mreži koja sadrži desetine hiljada drugih čvorova. To je pokretna
mašina za dijeljenje informacija koja radi bez prestanka. Zato je sužavanje
prava na protest prvi potez svake vlade koja želi da potkreše demokratiju.
Putin je zabranio većinu planiranih demonstracija prošlog vikenda, ali protesti
su se odigrali bez obzira na to. U policijske kombije gurani su ne neki hrabri
pojedinci bez imena i lica, već ljudi koji imaju sljedbenike na Facebooku i
Twitteru širom planete. Zato su protesti važni i zato treba da ih nastavimo – u
ime otpora rastućoj kleptokratiji, rasizmu i autoritarizmu političkih elita.
Trideset hiljada ljudi na ulicama u medijima dobiju
živopisnu fotografiju i kratki opis događaja. Zato pobune i revolucije uvek
iznenade elite i njihove medije. “Kada ljudi odluče da žive“, napisao je
tuniski pjesnik Abu al-Kasim al-Šabi, „spadaju lanci neslobode“. Ovaj stih je
često šerovan tokom Arapskog proljeća.
Pobune se događaju kada elite toliko povećaju pritisak da
veliki broj ljudi zaključi da je otpor jedina opcija. Nešto se može uraditi i
odlaskom na glasanje: poraz Geerta Wildersa u Holandiji, poniženje Paula Nuttalla
u Stouku na Trentu i – nadajmo se – poraz Marine Le Pen u Francuskoj 7. maja.
Ali neki izazovi zahtijevaju od nas da stavimo ružičastu kapu ili – kao što su
uradili ljudi u Rusiji – okačimo brendirane patike oko vrata, naslikamo zabavan
znak i zatim sve to fotografišemo i tvitujemo prijateljima. Kada ljudi odluče
da žive, onda protestuju. A mnogo njih to čini ovog proljeća.
(TBT, The Guardian)
