ANALITIKA
Abd el-Aziz, na Zapadu oduvijek poznat kao Ibn Saud, bio je
pravi beduin i nikada nije naučio klasični arapski jezik. Nije posjetio ni
Zapad osim jednog putovanja u Egipat (1945) kada je upoznao Roosevelta i
Churchilla.
Piše: Vincent Sheean, thebosniatimes.ba
Faisal, drugi sin kralja Abd el-Aziza, proglašen je kraljem
Saudijske Arabije 2. novembra 1964., i tako prođe njegova prva godina na dužnosti.
Istina, ustvari je on vladao tokom znatnog dijela vladavine njegovog starijeg
brata, Sauda, čija je moć bila ograničena, ali postoji razlika između vlasti u
ime nekog drugog i vlasti koja se provodi suverenim pravom.
Islamske zemlje nikad se nisu pridržavale nikakve stroge
doktrine primogeniture ili drugih legitimističkih ideja poznatih na Zapadu. U
različitim periodima i na različitima mjestima, prednost mogu imati različiti
načini naslijeđivanja, a sudbine ličnosti uvijek su igrale odlučujuću ulogu.
Neke od monarhija iz povijesti težile su odabiru po starini; Osmansko Carstvo
se toga pridržavalo godinama, te je monarha mogao naslijediti njegov najstariji
amidža ukoliko se porodica složi. Dešavalo se i da mlađahni princ zauzme tron,
a nasumična nasljeđivanja bila su sasvim uobičajena. Bez jasnog ustava (pisanog
ili ne) zemlje starog carstva i njegove zemlje nasljednice uglavnom su se
ponašale kao kasnije Rimsko Carstvo kad je riječ o prepuštanju takvih izbora
širokim narodnim masama.
U Arabiji imamo uspostavljenu dinastiju koja u središnjoj
pustinji vlada dva stoljeća i koja je poznata kao dinastija Saud. Mohammed ibn
Sa'ud, koji je vladao od 1747. do 1765., pravi je osnivač dinastije u smislu da
je povećao svoje ovlasti van pukih plemenskih ograničenja i prigrlio doktrine
velikog puritanskog reformiste Abd el-Wahhaba u čije su ime vođena sva naredna
osvajanja. (Dinastija Saud potječe iz još davnijih vremena, ali u dokumentiranu
historiju ulazi s ovom dvojicom velikih muževa) Uprkos mnogim turbulencijama,
uključujući i period kada je porodica Saud izbjegla u Kuvajt, oni još otad pišu
historiju Arabije. Veliki kralj Abd el-Aziz, Faisalov otac, bio je mudar,
hrabar i sretan kao svaki princ u povijesti; zauzeo je svoju staru
prijestolnicu Riyad tokom opasne kampanje kada mu je bila samo 21 godina, i
tokom svoje duge vladavine (1901-1953) uspio je poraziti sve svoje neprijatelje
i ujediniti zemlju kao nikada ranije. Naslijedio je poziciju kralja Nejda
(središnjih oaza i pustinje). 1932., nakon što je ujedinio zemlju uz izuzetak
manjih šeikata duž južne obale, proglasio je novu kraljevinu kao „Saudijsku“
Arabiju, Arabiju porodice Saud.
Abd el-Aziz, na Zapadu oduvijek poznat kao Ibn Saud, bio je
pravi beduin i nikada nije naučio klasični arapski jezik. Nije posjetio ni
Zapad osim jednog putovanja u Egipat (1945) kada je upoznao Roosevelta i
Churchilla. Ipak, njegova intelektualna radoznalost morala je biti jako
pronicljiva budući da je priznavanje Arabije prvenstveno njegova zasluga. Bezbroj
je priča o njegovim neustrašivim bitkama za napredak, često protiv nekih
zastarjelih „svetih“ ili „učenih ljudi“ koji su prigovarali svemu novome kao
nereligijskom. (Naprimjer, radio je smatran đavolskom rabotom.) Tokom zadnjeg
perioda svog života, Ibn Saud je dobio ogromno bogatstvo od otkrića nafte u
Perzijskom zaljevu i mogao je usmjeriti svoju zemlju na putovanje ka
savremenosti.
Kralj Faisal je naslijedio baštinu velikog inovatora koji je
na neki fundamentalan način bio čuvar i branilac tradicije. To je kombinacija
koja se ne može često naći, zahtijeva niz umijeća (od mudrosti do imetka) i
nije ništa više uobičajena među vladarima nego među običnim smrtnicima.
Naravno, kada je najstariji sin kralja Sauda vladao (od
novembra 1953. do novembra 1964.), došlo je do zastoja. Jedan period tokom ovih
11 godina je Faisal, prijestlonasljednik i premijer, vladao je iz sjene. Ovi
intervali su doveli do finansijske krize, uprkos velikim prihodima vlade i
Faisal se vratio na vlast kako bi osnovao monetarni fond i proveo druge reforme.
Stvarni prijenos moći s jednog brata na drugog bio je
karakteristika obojice. Kralj Saud, dobroćudni čovjek bez ikakvog vidljivog interesa
za vlast, bio je primijetno velikodušan s novcem kojeg je u 1950-im bilo u
izobilju. Izgradio je luksuzne palate i druge javne zgrade koje nisu bile
neophodne (također je izgradio škole i rputeve, iako se to rijetko srpominje). Nije
izgledao da je svjestan kako svi prihodi, koliki god bili, imaju granice.
Njegov je brat Faisal uvijek bio na strani racionialnog trošenja, i plašio se
bankrota. Rezerve novca su do 1962. alarmantno istrošene.
U svakom slučaju, Faisal se vratio kao premijer i ministar vanjskih
poslova. Pod njegovim utjecajem tokom vladavine Sauda proširen je neki oblik kabineta
vlade iako su mnogi ministi bili članovi kraljevske porodice i nije bilo
parlamenta kojem su mogli odgovarati. Ovi uvjeti su bili (i još uvijek su) predmet
promjena, ali kako vrijeme prolazi i kako vladina ministarstva dobivaju sve
više institucionalne snage, sve je izgledalo da će cijela struktura opstati. Prije
tek nekoliko godina, ova ministarstva nisu čak ni postojala, a mnogi muškarci u
Arabiji se sjećaju kada je kraljev blagajnik, šejh Abdullah eh-Sulaiman, nekada
čuvao imetak kraljevstva u čeličnoj kutiji pod svojim krevetom. Sada
najaktivnija ministarstva (finansije, vanjski poslovi, nafta, obrazovanje,
zdravlje) nalikuju na slične institucije drugdje, osim što su možda njihove
zgrade novije i veće. Kako se vlast raspoređuje, ona jača, i samo je pitanje
vremena kada ovim institucijama više neće trebati kraljev pristanak i odobrenje
za administrativne odluke. To vijeme još nije došlo: Faisal je potpuno suveren
kao što je bio njegov otac prije njega, i teško mi je povjerovati da se išta u
vladi Arabrije odlučuje bez njegovih naredbi. Ova centralizacija usporava
većinu običnih poslova, ali ona s druge strane smanjuje dosta birokratije.
Zapadnoj demokratiji teško je pojmiti apsolutnu monarhiju
kada je kombinirana kao ovdje, s dobročinstvom, voljom za napretkom, odlučnošću
da se podigne standard života svim građanima u zemlji. Prije nekoliko godina,
kralj Faisal , koji je onda bio premijer i prijestolonasljednik, kazao mi je da
njegov edukativni program cilja na ništa manje do opismenjavanja svakog djeteta
u Arabiji. Rekao sam: „Jesam li dobro shvatio, Vaše Visočanstvo je kazalo svaki
dječak u Arabiji, ili svako dijete u Arabiji?“ Malo se namrštio, kao i obično.
„Rekao sam svako dijete u Arabiji i to sam mislio,“ odgovorio je.
Ideja obrazovanja djevojčica je revolucionarna u području
istočno od rijeke Jordan, a ideja obrazovanja svih djevojčica može se vidjeti
kao kršenje same osnove islamskog tradicionalizma. Škole za djevojčice, koje
sada cvjetaju, stare su tek tri godine u Arabiji i žestoko su im se protivili
mnogi koji žive u prošlosti. Jednom prilikom je čak sazvana vojska kako bi se
pobrinula da škole za djevojčice opstanu. Ideja univerzalnog obrazovanja, čak i
dječaka, tako je čudna i nova da su joj se mnogi protivili u plemenima i
selima, te su se morale izmisliti nagrade kako bi se privoljeli strogi
roditelji. Zaista, moglo bi se reći da je cijeli obrazovni sistem u Arabiji
zasnovan na nagradama i poticajima, a ne na pravnoj izvedbi. Nema nikakav razlog
zašto svaki dječak u Arabiji ne prošao kroz cijeli obrazovni sistem sve do
univerziteta u Riyadu ili čak Harvarda ili Oxforda ukoliko je dovoljno dobar, a
da njega ni njegove roditelje ne košta ništa. Njegovi računi su plaćeni,
uključujući održavanje, odijevanje te druge troškove. U zemlji gdje u osnovi ne
postoje porezi, gdje je sistem zdravstva i blagostanja sve napredniji, gdje
tradicionalni običaj neskrivenih darova i drugih olakšica dominira stoljećima,
teško je vidjeti da ijedan pametan dječak (a, vrlo skoro, i pametna djevojčica)
može propustiti ovakvu priliku.
Ovo je, naravno, ono što Faisal želi. On je u proteklim godinama pokazao
ogroman interes za stipendiranje i svima je već dobro poznata činjenica da je
kralj neumoran u svojoj podršci talenitranim dječacima koji žele raditi u
inozemstvu. Šest njegovih sinova (svi su iz njegovog monogamnog braka s
kraljicom) nastavili su studij vani, pet njih u SAD-u i jedan u Engleskoj;
najstariji sin iz prethodnog braka, nije nigdje išao, ali je na mnogo načina
jedan od najnadarenijih u zaista nadarenoj porodici. Ovaj princ (Abdullah ibn Faisal)
kazao mi je prošlo ljeto da je društveni sistem Arabije uveliko povećao
kraljevsku porodicu: „Mi nismo porodrica, mi smo klan,“ kazao je uz smijeh. Tako
je odlučio odreći se privilegija tog statusa i postati biznismen, u polju koje
i danas najviše obećava – nekretnine u Jeddi.
Narodi zapadnih demokratija trebali bi uložiti malo napora
kako bi shvatili koliko je zapanjujuće za jednu zemlju koja se u osnovi nije
mijenjala 2000 godina da se skoro preko noći (tj. kroz nekoliko decenija) nađe
na pragu nezamislive budućnosti. Društvena i ekonomska revolucija već su tu; uz
bezbroj primjera njezinog ostvarenja. Na primjer, deva, vjekovima žila kucavica
Arabije, praktično je nestala iz svih krajeva, osim onih zabačenih. Ovo ljeto
deve nisam vidio nigdje, a 1960. vidio sam samo kraljevo krdo posebne rase koje
se čuva samo zbog mlijeka. Jedan od amidža kralja Faisala, princ Abdullah abd
el-Rahman, kazao mi je da postoji izreka o poslaniku Mohammedu s.a.v.s. koja
kaže da će doći dan kada u zemlji Arapa deva više neće briti ni od kakve
koristi i da će cijena mladenke otići tako visoko da će brakova biti sve manje.
Princ Abdullah mi je kazao da je ovo čudnovato stanje već nastupilo. Sigurno su
jeepovi i motorna vozila općenito preuzeli ulogu deva; letio sam i preko
brojnih beduinskih kampova gdje nisam vidio ni jednu, samo vozila. Što se tiče
cijene za mladenku, to ne znam, ali sam čuo da roditelji danas traže toliko za svoje
kćeri da, osim u beduinskim rplemenima, one dočekaju kasniju dob; mladići
moraju čekati dok ne mognu platiti traženi iznos.
Jedna od najnevjerovatnijih stvari je lahkoća pa čak i žar s
kojima se narod Arabije prilagođava ovoj iznenadnoj promjeni. Ravno iz pustinje
oni dolaze u Jeddu ili Riyad i druge gradove i počinju voziti automobile prije
nego se naviknu nositi obuću. Navikavaju se na rashladne uređaje da u roku od
sedam dana njihovog korištenja kažu da ne vjeruju kako su ikada mogli živjeti
bez njih – ovo sam čuo od prijatelja Arapa koji za njih nije znao prije 5
godina. Naravno, ovo su gradovi, ali svi gradovi rastu upravo zato jer
siromašnim žiteljima pustinje, tlačenim i zanemarivanim stoljećima, mogu
pružriti osjećaj novog svijeta.
Kralj Faisal krči put pun prepreka iako su njegove prednosti
također znatne. Glavna intelektualna teškoća u ovoj situaciji je što mora osmisliti
ne samo svoju vladu nego i sistem upravljanja. Administrativni sistem bio je
nepoznanica u Arabiji ranijih godina – kraljev otac sigurno nije imao ništa slično.
Porezi, kao što rekoh, su zanemarivi; podrazumijevaju manje carinske tarife i
porez (zasnovan na Kur'anu) od 2½ % imetka koje ljudi odvajaju za siromašne.
Porezi na prihode ne postoje. 87 % prihoda kraljevstva potiču od tantijema i
drugih naplata naftnih kompanija od kojih je glavna arapsko-američka naftna
kompanija u Perzijskom zaljevu, a na važnosti dobija i nedavna podvodna
eksploatacija japanske kompanije.
Kralj Faisal je, čak i prije nego je došao na tron, stvorio
sistem vlasti kakav nije postojao ranrije. U Nejdu i centralnoj Arabiji općenito,
bilo je moguće vladati despotski; Kralj je primao žalbe i peticije; Kralj je
odlučivao o njima. Donekle profinjeniji način upravljanja postojao je u Hijazu,
na Crvenom moru, gdje se osjetio snažan utjecaj Turske i ostatka islamskog svijeta
i gdje je godišnje hodočašće u Mekku i Medinu dovodio muslimane iz drugih
krajeva svijeta u velikom broju.
Faisal je tada imao, po službenoj hronologiji, 27 godina, bio
je oprezan i inetligentan, veoma spreman pomoći svom ocu i novoj kraljevini. Poslan
je u misiju u inozemstvo kao specijalni ambasador koji će najaviti očevo stupanje
na vlast i pokrenuti diplomatske odnose s većinom evropskih zemalja. (Posjetio
je i Rusiju, ali pošto su zemlje imale malo dodirnih tačaka, nisu ostvareni
diplomatski odnosi.) Putovao je rano, a u Hijazu je boravio od prve kampanje,
nekoliko godina prije. Tamo se u njemu javila posebna nadarenost za književni
arapski jezik, poeziju, historiju te diplomatiju. Kao očev namjesnik u Hijazu
upoznao je strance, diplomatskri kor i hodočasnike izdaleka, razmjenjujući s
njima ideje i diskutirajući o raznim pitanjima što mu je priskrbilo iskustvo,
dotad inače nepoznato u Arabiji.
Od osnivanja ureda, on je ministar vanjskih poslova, i iako
je potrebno razraditi detalje administracije u novom, znatno većem uredu,
Faisal je i dalje na njegovom čelu. Tokom ove 33 godine on, osim kada je
boravio u inozemstvu, koristi iste urede u Jeddi kada je na dužnosti u tom
glavnom gradu. (Jeddah je diplomatski glavni grad, Riyad drevni grad kraljevske
porodrice u oazi Nejd, i Mecca je vjerska prijestolnica i ceantar.) Hijaz
općenito, sa svojom historijom odnosa s vanjskim svijetom, ima drugačiji
karakter od ostatka zemlje i drugačiji nivo kulture u islamskom učenju.
Značajno je da je Faisal proveo toliko godina svog života u ovoj priobalnoj
regiji, daleko od svoje rodne pustinje u centralnoj Arabiji. (Sve do
posljednjih par decenija, Riyad je od Hijaza bio udaljen dvije do tri sedmice
putovanja na devi; putovanje avionom traje toliko sati.)
Glavna fizička odlika života u Arabiji je, naravno,
pustinja, nedostatak obradive zemlje i svega što ovisi o tome, uključujući
ljudski život. Zemlja je velikim dijelom nenaseljena i možete je nadlijetati
satima a ne primijetiti ništa osim pijeska. Pustinjski nomadi, tumarajući u
potrazi za vodom, stoljećima vode težak i gorak život, boreći se za golu
egzistenciju napadajući jedni druge i maćehu prirodu. Teško je očekivati da se
takva populacija, razbacana i zauvijek ugrožena, uveća, te samo novi uvjeti
omogućavaju da se nomadi smjeste i postanu radnici koji se ne sele. U
nedostatku statistike teško je napraviti utemeljenu procjenu veličine populacije.
Stručnjaci UN-a prije nekoliko godina kao mogući podatak naveli su brojku od
3.200.000; ona pak nije nikad objavljena i vjeruje se da je uveliko premašena.
Na prostoru između Hijaza, na Crvenom moru, i Istočne provincije, u Perzijskom
zaljevu (čiji je veći dio bio poznat kao Hasa), mora se nalaziti polovina populacije.
Ukoliko je tako, pustinjski nomadi – beduini, čine drugu polovinu, organizirani
u plemena koji su se tek u ovom stoljeću efikasno doveli pod kontrolu. Ibn
Saudova kombinacija sile i diplomatije pokazala se jedinim sredstvom. Njegovi
su sinovi nastavili čriniti isto i to je neophodno za vladu u Arabiji. Kralj
mora poznavati plemena, porijeklo njihovih porodica i veze, pašnjake i izvore
vode, njihove dijalekte, predrasude i legende. Ovo je važno poput vanjskih
odnosa ili finansija. Faisal je čuven
kao izuzetno vješt u ovim pitanjima, a njegova primanja plemenskih predstavnika
– četvrtkom u Riyadu i subotom u Jeddi, omogućavaju mu da održava kontakt s
njima. Beduini, uz veliko uvažavanje prema njegovoj porodici, ne koriste titule
i obraćaju mu se jednostavno sa „Faisal ibn Abd el-Aziz.“
Nijedan stranac ne može detaljno pričati o beduinima, ali u
poslovima gdje stranac može iznijeti mišljenje, jasno je da je Faisal napravio
ogroman napredak i za vrijeme dok je bio premijer ali i tokom svoje prve godine
kao kralj.
Ovaj napredak se najviše i primijeti u vanjskim poslovima i
naročito arapskim. Invazija egipatske vojske na Jemen u jesen 1962., pod izgovorom
odbrane „republikanskog pokreta“ koji je osnovan tri dana ranije, bila je otvoreno
kršenje međunarodnog zakona. Prijetnja suverenitetu zabačene planinske regije
predstavila je prijetnju cijeloj Arabiji, a nekoliko godina se sumnja na
ambicije Gamala Abdel Nassera. Nacionalna opasnost zaista je bila još jedan od
razloga (uz finansijske probleme) zašto je Faisal u to vijeme morao biti pozvan u vlast. U tri
godine intervencije on se oprezno, ali uporno protivio egipatskoj agresiji
skoro do objave otvorenog rata. Uvijek je bio spreman na pregovaranje i to je
činio. Nasserova sve slabija ekonomija onemogućavala je nastavak prezrivog rata tako daleko – trebali su novci
za održavanje vojske od 60 do 70 hiljada vojnika, čak i ako su Egipćani
naviknuti na neimaštinu – a kraj rata se nije nazirao. „Rojalisti“ koje je
novcem i opremom podržavao Faisal, zaista su održavali prednost prethodnih godina
i kasnije. (U Jemenu, ove riječi, „rojalist“ i „republikanac“, često znače prosto
Arap i Egipćanin; ovo ne vrijedi za Washington, koji tako rado priznaje
„revolucionarni“ režim koji je uspostavio Nasser.) Faisal je čekao svoj trenutak,
iako ne bez ljutnje i nestrpljivosti. Kao rezultat, Nasser je, suočen s
katastrofom, posjetio Arabiju i prihvatio Faisalove uvjete u sporazumu potpisanom
24. augusta, pod kojim se egipatska vojska morala povući iz Arabije i gdje se
novi kompromisni režim morao uspostaviti. Sporazum je na snazi i dalje postoje
naznake da Nasser ubrzava povlačenje svojih trupa.
Utisak koji je na arapski svijet ostavila pobjeda Faisalove
defanzivne politike je sjajan. Nasser je ponekad Arapima manipulirao skoro do
stepena glurposti, a „arapski socijalizam“ je postao moderan u mnogim zemljama
koje nemaju predstavu o trome šta izraz uopće znači; ali pokazatelji u 1965.
upućuju na to da je sve ovo završilo. „Tri kruga“ Nasserove ambicije, kao što
je iskazano u knjizi „Filozofija revolucije“, su islam, Afrika i arapski svijet,
koji se djelimično preklapaju ali nisu koncentrični. Sada izgleda kao da su
njegove ambicije u sva tri kruga propale, a glavni razlog je što Faisal, u
odbrani svoje zemlje i naroda, nije oklijevao prihvatiti Nasserov izazov. Prestiž
Arabije, čak i među „arapskim socijalistima“, je na dosta višem nivou.
Atomosfera veoma opreznog autoriteta sigurno nalaže (barem
zapadnjačkom umu) da progres ne podrazumijeva samo materijalne koristi, poput
škola i puteva i avio-linija, nego i funamentalnu misao o prirodi zemlje. Kralj
očito ne voli riječ „ustav“. Preferira donekle drugačriji izraz koji se prevodi
kao „osnovni zakon“, što se u arapskom odnosi na autoritet Kur'ana i tradicija
Poslanika. Problem s ovim oblikom osnovnog zakona je što njega tumače „učeni
ljudi“ (ulema) koji veoma često ne znaju ništa mimo svojih egzegetskih rasprava.
Nagoviješteno je, čak i javno, da se neki sistem
predstavništva može razviti u Arabiji. Iako je trenutno rano za ovu ideju,
odgovor je da je patrijarhalna islamska monarhija, sa svojim odredbama za
sveopće blagostanje, uistinu demokratična poput bilo kojeg sistema ikad
stvorenog na Zapadu. A ipak, opaža se da je svaki Faisalov bitan potez
pažljivozakonit kao da postoji pisani Ustav i Vrhovni sud koji pazi na sve.
Možda je suvišno naglašavati ovaj legalizam, ali on mora odigrati svoju ulogu u
evoluciji sistema.
Naprimjer, kada je u martu 1964. Faisal postao regent Kraljevine,
sa svim kraljevskim ovlastima, to je formalno obavljeno nizom odluka. Prvo,
ulema je odlučila da bi se razlike između kralja i prijestolonasljednika trebale
urediti prijenosom prave moći na prijestolonasljednika kao regenta. Onda je
kraljevska porodica na svom vijeću u Riyadu potvrdila ovu odluku i zatražila od
princa da je provede. Zatim je zamjenik predsjednika vijeća ministara potpisao
dekret kojim se od Faisala traži odobrenje. (Zamjenik predsjednika bio je
Faisalov mlađi brat Khaled koji je nakon toga proglašen prijestolonasljednikom.)
Konačno, 30. marta 1964., Faisal je
izdao kraljevski dekret kojim se potvrđuju ove odluke. Otad, kralj Saud, zakoniti
vladar, više nije imao nikakvih ovlasti; sve su prenesene na Faisala.
Zatim, 2. novembra 1964., isti proces odlučivanja i dekreta
je završen: Saud više nije bio kralj; Faisal je došao na tron sa punim ovlastrima. Ali
briga s kojom su ove odluke sročene, te iznimna formalnost proglasa koji su
uslijedili, otkrivaju osjetljivost prema javnoj svijesti koja više gleda ka budućnosti
nego u prošlost. Nekim posmatračima se čini da ove stvari zajedno ukazuju na
čvrstu, koherentnu tendenciju ka konstitucionalizaciji, pod bilo kojim imenom.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
