KOLUMNA
Rastuća politička nestabilnost u Bjelorusiji mogla bi
nagovijestiti izravnu rusku intervenciju koja bi se mogla pokazati jačim
destabilizirajućim faktorom za Evropu nego posredni rat Moskve u Ukrajini
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Rastuća politička nestabilnost u Bjelorusiji mogla bi
nagovijestiti izravnu rusku intervenciju koja bi se mogla pokazati jačim destabilizirajućim
faktorom za Evropu nego posredni rat Moskve u Ukrajini. Napad na Bjelorusiju
mogao bi dovesti u pitanje sigurnost i integritet više susjednih država i ima
potencijal prerastanja u izravnu konfrontaciju Rusije i NATO-a.
Politički uvjeti u Bjelorusiji se brzo pogoršavaju.
Prosvjedi protiv predsjednika Aleksandra Lukašenka, koji su počeli sredinom
veljače, šire se izvan glavnoga grada Minska. Potaknuli su ih građani ljuti na
vladu koja je nametnula “porez na skitnice” ljudima koji su zaposleni
manje od pola godine, a zatim su prerasli u zahtjeve za sustavnu političku
promjenu, uključujući čak i odlazak Lukašenka.
Relativno slaba opozicija u Bjelorusiji nije pokrenula
prosvjede pa se čini da masovne demonstracije u više gradova nemaju središnje
vodstvo. Ipak, što dulje prosvjedi traju, vjerojatnije je da će se pojaviti
fokusirano i odlučno vodstvo koje će voditi bilo u prozapadnom, bilo u
proruskom smjeru. Za razliku od prijašnjih prosvjeda, Lukašenko je dosad bio
nesklon gušenju grubom silom, očito pazeći da ne okrene zapadne države protiv
sebe. Tijekom prošle godine Minsk je uspostavio bliskije odnose s EU i SAD-om
kako bi privukao potrebna ulaganja.
Potpore iz Moskve presušuju zbog slabljenja ruske ekonomije
pa i bjeloruska ekonomija tone. Euroazijska ekonomska unija, čiji je
Bjelorusija član i kojom upravlja predsjednik Vladimir Putin kao održivom
preslikom EU, potvrđuje se kao jadnjikav neuspjeh. Lukašenko se, unatoč
sporazumu o Uniji između Rusije i Bjelorusije, opirao pritisku Kremlja da
uspostavi zračnu bazu u zapadnom dijelu zemlje koja bi predstavljala izravnu
prijetnju NATO-u. Čak se diplomatski približio EU i SAD-u ukidanjem viza za
građane Zapada.
Ukidanje sankcija EU nametnutih bjeloruskim dužnosnicima
rezultiralo je nedavnim posjetom visoke delegacije EU Minsku. Dok bi Zapad
mogao pozdraviti kompromisno rješenje između Minska i prosvjednika kao predznak
političkih reformi, Moskva na Lukašenkov meki pristup prosvjedima gleda kao na
veliku slabost. Strahuje da bi to moglo potaknuti drugi “euro-Majdan”
poput ukrajinskog koji bi izvukao Bjelorusiju iz ruske orbite. Moskovski
mediji, kako bi dezorijentirali javno mnijenje, tvrde da je riječ o novoj
“obojenoj revoluciji” ili “fašističkom puču” koji osmišljavaju
zapadne obavještajne službe uz rusku granicu.
Bjelorusija je ključna komponenta u projekciji moći Kremlja
u srednjoj Europi i baltičkoj regiji jer graniči s tri članice NATO-a. Kremlj
neće dopustiti da zemlja sama bira okretanje prema Zapadu s Lukašenkom na čelu
ili bez njega.
Ruski dužnosnici okrivljuju Lukašenkove korake prema Zapadu
za sadašnju krizu i njihova propagandna mašinerija opisuje Bjelorusiju kao
“propalu državu” sličnu Ukrajini neposredno prije ruske invazije i
aneksije Krima u veljači 2014. godine. Zloslutan scenarij nestabilnosti bio bi
kada bi ruske službe srušile Lukašenka pod dimnom zavjesom prosvjeda te pod
egidom zaštite od nasilne revolucije, građanskog rata ili intervencije NATO-a.
Moskva bi tada tvrdila da ona samo provodi “volju
naroda”, smjenjujući “posljednjeg diktatora u Europi” – nesretna
fraza koju su koristile Bushova i Obamina administracija i koja bi se mogla
Zapadu obiti o glavu. Ruske službe duboko su ušle u bjelorusku vojsku,
policiju, birokraciju i obavještajnu mrežu te mogu instalirati promoskovsku
zamjenu za Lukašenka.
Takav bi korak vjerojatno pratila “bratska” vojna
intervencija jer Kremlj želi punu kontrolu bjeloruskih zapadnih granica s
Poljskom, Latvijom i Litvom. To bi moglo postaviti temelj za još opasniji
regionalni konflikt. Manje od 240 kilometara dijeli Bjelorusiju od ruske
baltičke enklave Kalinjingrada. Kratkim vojnim prodorom kroz litavski teritorij
Kremlj bi mogao ostvariti dva strateška cilja. Prvo, izravno bi povezao rusko
ozemlje s vojnom bazom koja je domaćin baltičke flote. Drugo, odrezao bi tri
baltičke države od moguće pomoći NATO-ovih trupa i dostave opreme u slučaju
budućeg ruskog napada na Estoniju i Latviju.
U opravdanju svojeg baltičkog prodora Moskva bi mogla
podjariti nezadovoljstvo ruske i poljske manjine na jugu i istoku Litve, što je
primarni cilj ruske propagande i čijim se liderima sada osmjehuje Kremlj.
Moskva bi tako mogla imati dva povoda za intervenciju u Litvi, koja bi povezala
Rusiju s Kalinjingradom: navodna zaštita “ruskih govornika” i onemogućavanje
izolacije sugrađana u Kalinjingradu. Iz kremaljske perspektive Bjelorusija
predstavlja istodobno opasnost i mogućnost da ne samo testira Zapad, nego i
ostvari stratešku pobjedu. To dolazi u trenutku kad je EU zaokupljena krizom
identiteta, a američka neiskusna Trumpova administracija je blokirana domaćim
političkim bitkama. Moskva je tradicionalno iskorištavala trenutke slabosti i
neodlučnosti na Zapadu kako bi ostvarila svoje imperijalne ciljeve i kriza u
Bjelorusiji lako bi mogla pokrenuti takav scenarij.
(TBT, Washington Mail)
