KOLUMNA
Dijalog kao protuotrov protiv fanatizma – to
bi, možda, moglo biti geslo posjeta poglavara Katoličke crkve pape Franje
Egiptu
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Dijalog kao protuotrov protiv fanatizma – to
bi, možda, moglo biti geslo posjeta poglavara Katoličke crkve pape Franje
Egiptu. Taj je posjet dogovaran, zapravo “ugađan”, poprilično dugo i poprilično
pipavo, pa je Sveta Stolica reagirala sa stanovitom dozom nervoze, zapravo
neuobičajene, kada je prije nekoliko dana Papina najava da se o tome dogovara u
nekim obavijesnim sredstvima malo “nabrijana”: da je to već dogovoreno. Ispod
žita se nazirao strah da se – u bilijarskoj taktici ciljanja između rupa i
čunjeva, ne naleti na “minu” koja bi sve dogovore opet dovela u pitanje.
Uostalom, dovoljno je vidjeti formulaciju
kojom je Sveta Stolica obznanila datum posjeta: “Prihvaćajući poziv
predsjednika Republike, biskupâ Katoličke crkve, njegove svetosti pape
Tawadrosa II i velikog imama džamije Al Azhar šejha Ahmeda Mohammeda
el-Tayyiba…”.
Trebalo je, dakle, uz svjetovnu vlast – koja
je najmanji problem – posložiti u jednu vrstu i različite, katkad sukobljene
religijske realitete 90-milionskog Egipta. A njihova važnost – i statistička, i
politička – upravo je obrnuta od redoslijeda po diplomatskom preseansu kojim su
navedeni pozivatelji katoličkog Pape. Islam obuhvaća oko 90 posto egipatske
populacije, Al Azhar je glavni vjerski autoritet svega sunitskog islama (koji
nije jednodušan ni u Egiptu, dapače, da se ne govori o svemu muslimanskome
svijetu), oko 9 posto su Kopti čiji je vjerski poglavar papa Tawadros, a sve
ostale kršćanske denominacije (među kojima je nekoliko katoličkih) obuhvaćaju
tek oko 1 posto (a i ta se “sitnica” u mnogoljudnom Egiptu broji kao
milijunčić).
Tu valja biti oprezan kao po jajima, jer u
Egiptu vjerske razlike ne baš rijetko služe kao pokriće za odvratne
terorističke atentate, jer je i Egipat jedna od domaja sunitskih fanatika koji
su zaglibili u terorizam. Egipćanin je sadašnji vođa al-Qa’ide Al-Zawahiri; na
Sinaju “Islamska Država” dovodi u pitanje kontrolu teritorija sa strane
egipatskih snaga reda; u Egiptu je ponikla teroristička organizacija Gamaa
al-Islamiya, koja je organizirala prvi i zasad jedini džihadistički
teroristički atentat u Hrvatskoj, svojedobno u Rijeci. I uspon i pad bivšeg
predsjednika Morsija bio je i te kako religijski obojen, makar samo izvana, kao
i Muslimanska braća koja su ga iznijela na vlast. Šejha Al-Azhara imenuje
egipatski predsjednik, pa je tako on – iako nužno visoko rangiran eksponent uleme
i prije imenovanja – neka vrsta kompromisa između svjetovne države, kojom
(opet) dominiraju Oružane snage, i civilnoga muslimanskog društva, koje se
orijentiralo bitno drukčije čim su mu prvi put (a zadugo i posljednji) bile
popuštene režimske uzde. Stoga i El-Tayyib mora biti oprezan.
Dijalog kao protuotrov treba i El-Tayyibu među
njegovima, i Tawadrosu čiji su žrtve terorizma, a dobro dođe i egipatskom
predsjedniku Al-Sisiju, iako se terorizmom bavi i njegov državni aparat (među
njegovim egipatskim žrtvama našao se i jedan Talijan, oxfordski doktorand
Giulio Regeni, otet, mrcvaren i ubijen jer je uletio u škripac između
mafijaških sindikalaca i uredno paranoičnih špijuna).
Uredne, čak dobre veze između Al-Azhara i
Vatikana uspostavljene su, na sreću, prije negoli je “arapsko proljeće”
zloupotrebljeno za terorističku aberaciju populizma na levantinskom razmeđu
Afrike i Azije. Al-Azhar je, još 2000, pohodio i sv. Ivan Pavao II, koji je
raskrilio vrata dijalogu s islamom. Papa Frane uzvraća posjet i El-Tayyibu,
koji je u Vatikan prispio lani, i Al-Sisiju, kojega je primio u audijenciju
2014, kada je prvi put kao predsjednik došao u Italiju.
El-Tayyibov dolazak u Vatikan označio je
otopljenje nakon dva vala zahlađenja. Prvi je neoprezno izazvao papa Benedikt
XVI citirajući 2006 anakrono bizantskog cara Manuila II Paleologa i njegovo
svođenje Muhammeda “samo na sablju” u magistralnoj lekciji u Regensburgu, a
drugi je bio neminovan pošto se Sveta Stolica javno angažirala zahtijevajući
međunarodnu zaštitu za Kopte poslije krvavih atentata u kairskoj crkvi i drugih
napada 2013 (u seriji progona, “najgorih od XIV stoljeća”, srušeno je ili
zapaljeno 40 crkava, a još 23 su teško oštećene – što možda ne fascinira u
usporedbi s brojem uništenih ili oštećenih kršćanskim i muslimanskih bogomolja
u Hrvatskoj i Bosni devedesetih, ali za civilizirani Egipat to je bilo
nečuveno).
Zaštita Kopta (ravnopravnih po egipatskom
Ustavu, ali ne baš i u praksi – zvuči poznato) bit će jedna od Franinih tema u
razgovoru s Al-Sisijem, doznajemo u Vatikanu.
Niko nema iluzija da će Papino apostolsko
putovanje u Egipat donijeti neko bitno poboljšanje. Ipak, u uvjetima
ispreplitanja višestrukih kriza, pozitivno će biti ako insistiranje na dijalogu
i politika otvorenih vrata pridonesu da ne bude pogoršanja ili barem da se
smanji rizik.
(TBT, Jutarnji.hr)
