ANALITIKA
Predstojeći referendum i opaki verbalni rat s
Evropom mogao bi na kraju Erdogana učiniti moćnijim – i više izoliranim – nego
ikad.
Piše: David Kenner, thebosniatimes.ba
U urušenom hramu nad turskim glavnim gradom
nalazi se uklesan natpis teksta poznatijeg kao „Djela božanskog Augusta“. To je
najkompletnija verzija autobiografskog teksta kojeg je pred svoju smrt napisao
rimski car August. Nakon hagiografskih podataka o osvojenim ratovima, organiziranim
gladijatorskrim borbama, novčanim donacijama kojima je obasipao svoj narod,
slijedi zaključak rečenicom koju će kasnije ponavljati osnivač Republike
Turske, Mustafa Kemal Ataturk: Augusta su, kako stoji, Rimljani smatrali „ocem
države“.
Dva milenija nakon Augusta, zavjere i
političke mahinacije starog Rrima nemaju ništa s modernom Turskom. Danas,
debata se vrti oko pitanja da li njezin sadašnji vladar, Recep Tayyip Erdogan, isto
oponaša Augusta – ovaj put uništavanjem demokratskih institucija države i
koncentrirajući svu vlast u svoje ruke. 16. aprila Turci će izaći na referendum
za usvajanje paketa ustavnih amandmana namijenjenih koncentriranju veće moći u
ured predsjednika, pozriciju na kojoj se sada nalazi Erdogan.
Kroz trodnevne sastanke prošle sedmice u
Ankari, vladini zvaničnici branili su amandmane kao razumne mjere koje bi osigurale
administrativnu stabilnost i reformrirale nedemokratske institucije koje su
uspostavili bivši vojni diktatori Turske. Opozicijske vođe koje predvode kampanju
„ne“ na referendumu, upozoravaju da zemlja ulazi u autoritarijanizam – u nekim
slučajevima porede Erdoganov stil vlasti s diktatorskim režimom Saddama
Husseina.
Prerano je predviđati da li će Erdogan odnijeti
pobjedu na predstojećem referendumu, ali njegova vlada se već dokazuje
nesposobnom za približavanje svoje politike Zapadu. Referendum je već doveo do
novog jaza između Turske i nekoliko evropskih zemalja. I Njemačka i Holandija,
s izborima koji se bliže usred sve većeg antirimrigrantskog osjećanja, nedavno
su zabranile demonstracije turskih zvaničnika koji žele obezbijediti „da“ od
turske dijaspore.
Erdogan je uzvratio optužbom obiju zemalja za
nacizam, upozoravajući da će Holandija „platiti cijenu“ zbog svoje odluke.
Svađa s Njemačkom i Holandijom samo je jedan
primjer. Zbog niza problematičnih pitanja – od stanja turske demokratije do
turske uloge u Siriji i turskog zahtjeva SAD-u za izručenje Fethullaha Gulena,
kojeg optužuju za planiranje pokušaja puča prošlo ljeto – zapadne zemlje odbijaju
prihvatiti stavove iz Ankare.
Ankara je djelimično odgovorna za vlastito
otuđenje. Sjetimo se prošlosedmičnog putovanja u Tursku koje je za dvadesetak
američkih novinara iz New York Timesa, Washington Posta, i Wall Street Journala
organizirao gradonačelnik Ankare Melih Gokcek. Događaj je najavljen kao prilika
za susret s vrhovnim zvaničnicima zemlje, uključujući predsjednika Erdogana,
čuti njihovu stranu pokušaja puča i zašto bi SAD trebale izručiti Gulena.
Sastanci se, ipak, nisu realizirali, a novinari
su počašćeni četverosatnim sastankom sa Gockekom. Većina novinara je u znak
protesta napustila sastanak. Tokom govora, Gokcek nije uspio predstaviti niti
jedan dokaz koji Gulena povezuje s pučem te je umjesto toga predstavio vlastiti
zavjerenički pogled na svijet.
“Nedavni potres u zaljevu [nedaleko od turske
zapadne obale] brodom su uzrokovale SAD i Izrael… Uz malo energrije, pokušali
su stvoriti rasjed,“ kazao je Gokcek.
Gradonačelnik Ankare, član vladajuće AKP, i
ranije je upozorio da strani i domaći neprijatelji uzrokuju potrese u Turskoj. Također
je izjavio da su Barack Obama i Hillary Clinton osnovali Islamsku državu,
citirajući izjavu američkog predsjednika Donalda Trumpa kao potkrepljenje.
„Istražujem mnogo,“ kazao je kada su ga pitali
za dokaze. „Imam najveću obavještajnu službu na svijetu. Znate koja je?
Google.“
Drugi su zvaničnici uspješnije iznijeli stav
vlade. Nekoliko njih je zagovaralo „da“ na glasanju ističući nestabilnost
vladajućih koalicija – republika u svojoj 94-godišnjoj historiji ima 65 vlada –
kao ključni faktor u blokiranju mnogo potrebnih reformi i osnaživanju kadra
neizabranih birokrata i vojnih službenika.
„Istinski vjerujem da postojeći sistem nije
održiv… sklon je krizama i konfliktima,“ kazao je zamjenik premijera Mehmet
Simsek.
„Preporučujem da umjesto pukog fokusiranja na
strahove i teorije oko predsjednika Erdogana, samo pogledate tekst.“
Ustavni amandmani koncentrirali bi vlast u
ruke predsjednika, pozicija koja je dosad bila uveliko formalna. Amandmani bi
mu dali moć da imenuje i otpušta ministre, te planira državni budžet. Predsjednik
bi mogao obavljati svoju funkciju u dva petogodišnja mandata i, za razliku od
sada, nastavio obavljati dužnost predsjednika političke stranke. S promjenama
koje stupaju na snagu 2019., ovo bi potencijalno omogućilo Erdoganu da ostane
na vlasti do 2029.
Vladini zvaničnici tvrde da bi paket zapravo
povećao razdvajanje vlasti u Turskoj na način da bi parlament zadržao vlast da
odobrava budžet predsjednika, ratifricira međunarodne sporazume i proglasi rat,
te kroz zakone odbije predsjedničku odluku.
Nastranu prednosti ustavnih amandmana, vladini
zvaničnici također prikazuju „da“ glas kao pobjedu protiv njihovih domaćih
protivnika – prvenstveno pristalice Gulena i Radničke partrije Kurdistana, koja
protiv države vodi višedecenijsku pobunu.
„Uvjeren sam da 16. april može poslužiti kao
završetak,“ kazao je Simsek. „Jer je borba Turske protiv religijskog kulta
[Gulenista] većinom završena. Slučajevi su na sudu; na njima je da donesu
odluke. A PKK –strategija im se obila o glavu kada su se okuražili s osvojenim
teritorijama u Siriji, jer Turska nije obična zemlja.“
Ali upravo „završetka“ se turska opozicija plaši. Za njih to znači
da će izgubiti i ono malo preostalog političkog utjecaja kojem su se nadali od pokušaja
puča prošlo ljeto, posljedičnrih Erdoganovih represija kod kuće utvrdivši svoju
pozriciju kao najistaknutija politička ličnost.
„Ne želimo
vlast jednog čovjeka, odnosno autoritarijanski režim,“ kazao je za Foreign
Policy Kemal Kilicdaroglu, lider najveće opozicijske stranke.
„Sloboda donošenja zakona bit će data jednom
čovjeku ovim prijedlogom promjena, a mi to smatramo veoma opasnim.“
Kilicdaroglu, predsjednik Republičke narodne stranke
(CHP), predvodi kampanju protiv promjena. On tvrdi da to čini dok su sve
okolnosti protiv njega.
Vanredno stanje koje je na snazi u Turskoj od prošlogodišnjeg
pokušaja puča obeshrabruje javne rasprave, kaže on, te sprječava građansko
društvo i poslovna udruženja da izraze svoja mišljenja oko referenduma zbog
straha od vlade. Također tvrdi da je velika većina turskih medija naklonjena
Erdoganu nakon pritiska na njih tokom protekle godine. Amnesty International je
nedavno objavio da je više od 160 sredstava javnog informiranja ugašeno od pokušaja
puča i više od 120 novinara trenutno je zatvoreno, čime je Turska postala „najveći
tamničar novinara na svijetu.“
„U Turskoj nema slobode medija,“ Kilicdaroglu
otvoreno kaže. Erdogan je državu doveo na rub ponora, dodao je.
Druga najveća opozicijska stranka, Narodna
demokratska stranka (HDP), ima najviše razloga za strah vladinih represija
nakon referenduma. Trinaest parlamentaraca prokurdske stranke nalaze se iza
rešetaka, optuženi za povezanost s PKK-om. Istaknuti članovi stranke Selahattin
Demirtas i Figen Yuksekdag su u zatvoru, a Yuksekdag je oduzeto mjesto u
parlamentu nakon što je osuđena za terorizam.
Među uhapšenim je i glasnogovrnik stranke
Ayhan Bilgen. U sjedištu HDP-a u Ankari, Osman Baydemir, bivši gradonačelnik Diyarbakira,
grada s većinski kurdskim stanovništvom, gurnut je na njegovo mjesto.
„Dođete li ovdje naredni mjesec, nisam
siguran koga ćete zateći kao glasnogovornika stranke. Nadam se da će Ayhan
Bilgen biti pušten iz zatvora… Ali sve su prilike, nažalost, da ću i ja
završiti u zatvoru,“ kazao je Baydemir. „Prostorija koju sada koristimo je
ustvari ured Frigen Yuksekdag. Prilično sam siguran da je upravo u ovom
trenutku [obavještajne službe Turske] prisluškivaju.“
Kako god referendum završi, rat između
Erdogana i njegovih domaćih i međunarodnih protivnika izgleda predodređen samo
za eskalaciju. Dok turski predsjednik optužuje svoje neistomišljenike u Evropi
za nacizam, njegovi politički neprijatelji kod kuće jedva su dočekali na njega
sasuti jednako bombastične optužbe.
„Erdoganov politički stil podsjeća na stil
Saddama Husseina ili Bashara al-Assada,“ kazao je Baydemir. „Žele napraviti
jednostranačku državu – nešto poput Sjeverne Koreje.“
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)
