KOLUMNA
Posvećivanje veće pažnje principima ljudskih prava moglo bi
primorati Trumpa da ublaži svoje izvršno naređenje kojim se građanima pretežno
muslimanskih zemalja privremeno zabranjuje posjeta Sjedinjenim Državama
Piše: Kenneth Roth, thebosniatimes.ba
Društva ulažu velike napore u razgraničavanje rata i mira.
Objavljivanje rata je složen ritual. Vojnici nose uniforme i dio su
specijaliziranih hijerarhijskih organizacija. Bojna polja su jasno ocrtana.
Održavanje te razlike je važno zato što je u ratu dopušteno ono što je u miru
zabranjeno. Sprečavanje da ratna pravila zaraze naše shvatanje o moralnom
ponašanju u doba mira ima suštinski značaj za održavanje civilizacije.
Ali od napada na SAD 11. septembra 2001. granica između rata
i mira je zamagljena. „Rat“ protiv terorizma koji je objavio predsjednik George
W. Bush veoma se razlikuje od recimo sukoba između velikih sila u 2. svjetskom
ratu, pa i od uobičajenih sukoba sa pobunjenicima unutar jedne zemlje. Al Qaida
je mutna organizacija, a njeni mnogobrojni izdanci i nasljednici još mutniji.
Globalna i decentralizirana prijetnja ISIL-a dodatno usložnjava situaciju.
Odluka da se napad od 11. septembra tretira kao ratni čin umjesto
kao užasan zločin bila je politička odluka (kojoj se na ovim stranama
suprotstavio Philip Wilcox, bivši američki diplomata). Lahko je zamisliti kako
Al Gore u ulozi predsjednika donosi drugačiju odluku. Ali čim je donijeta,
odluka da se Al Qaidi objavi rat izazvala je nepovratne posljedice.
U ratu neprijateljski borci mogu biti mete i mogu biti
ubijeni prosto zato što imaju status boraca, bez obzira na njihovo ponašanje u
datom trenutku. U ratovima između zemalja zarobljeni borci mogu biti držani u
zatvoru bez optužnice ili suđenja sve do kraja oružanog sukoba. U doba mira,
naprotiv, zakoni dopuštaju upotrebu smrtonosne sile samo kao posljednjeg
sredstva za otklanjanje neposredne smrtne prijetnje, a zadržavanje u pritvoru
je dopušteno samo poslije podizanja optužnice i suđenja.
Zbog svega toga, razumljiva je intenzivna debata o smislu
borbe protiv terorizma. Donald Trump očigledno želi da u što većoj mjeri
legalizira tu borbu. Ali to neće ići tako lahko.
U svojoj zanimljivoj knjizi, promišljenoj i potkrepljenoj
podacima, Rosa Brooks sugerira drugačiji pristup. Autorka je profesorka prava
na Džordžtaunu i bivša istražiteljka ljudskih prava, a odrasla je u porodici „lijevih
antiratnih aktivista“. Ali radila je i kao savjetnica Michèle Flournoy, koja je
dvije godine bila podsekretarka američkog ministarstva odbrane u Obaminom
mandatu. Tako je Brooks imala insajderski pogled na neka od najtežih političkih
pitanja sa kojima se suočavao Pentagon. Tu je srela i svog supruga, oficira
Specijalnih vojnih snaga sa iskustvom u Afganistanu i Iraku. Kao što sama kaže,
i on joj je pomogao da razumje kako se ova važna pitanja prelamaju u
stvarnosti.
***
Brooks govori o implikacijama sve zamagljenije granice
između rata i mira i zaključuje da ćemo možda morati prevazići stare razlike.
Poslije strahota 2. svjetskog rata vlade vodećih zemalja svijeta sačinile su
niz ugovora koji čine osnovu međunarodnog prava, detaljnih pravila koja
ograničavaju ono što vlasti mogu da čine ljudima. U ratnom vremenu ta pravila
se zamjenjuju međunarodnim humanitarnim zakonom (poznatim i pod imenom zakoni o
ratu ili zakoni o oružanom sukobu). Mnogi od njih su sadržani u Ženevskim
konvencijama i njihovim Protokolima.
Svaki set ovih zakona je vrlo podrobno napisan; samo
Ženevske konvencije imaju nekoliko stotina strana. Ali zakon kojim se
razgraničavaju rat i mir i kojim se određuje kada je dozvoljeno ubijanje i
zatvaranje ljudi neobično je kratak, što ostavlja mnogo prostora za slobodna
tumačenja, posebno kada je jedna od strana u sukobu nedržavna oružana grupa ili
teroristička organizacija.
O „ratu“ govorimo kada između dovoljno organizovanih vojnih
snaga postoji dovoljan nivo neprijateljskih dejstava. Među činiocima koji se
razmatraju u raznim protokolima, komentarima i sudskim odlukama u vezi s tim
pitanjem pominju se broj, trajanje i intenzitet određenog sukoba; upotreba
vojnog oružja; broj učesnika u borbi; i žrtve i izmještanje civila koje iz toga
proizlaze.
Sukobe između dvije državne vojske lako je svrstati u
ratove. Ali postoji široka saglasnost o tome da sporadični činovi nasilja koje
vrše kriminalni sindikati ili čak narko karteli nisu rat. Kako ćemo onda
klasifikovati periodične napade grupa kao što su Al Kaida ili Isis izvan
njihovih baza, uz povremene nasilne odgovore zapadnih vojnih snaga? Nije
dovoljno da Sjedinjene Države angažuju svoje vojne snage da bismo rezultat
opisali kao oružani sukob. Ipak, možemo reći da je država stupila u „rat“ ako
su zadovoljeni kriterijumi veličine i produženog trajanja vojnog angažmana.
***
Ako je teško klasifikovati borbu protiv terorista,
razmotrimo nove bezbjednosne prijetnje – kao što su cyber napadi na osnovnu
infrastrukturu ili upotreba virusa dobijenih bioinženjeringom – koje ne povlače
korištenje kinetičkih ili eksplozivnih oružja tradicionalnog rata. Ima li
smisla govoriti o „borcima“ kada napadač nije naoružani vojnik već haker za
kompjuterom ili naučnik u biološkoj laboratoriji? A čak i ako oni jesu borci,
da li na takav napad treba odgovoriti pucanjem i bombardovanjem, što su
postupci dopušteni u tradicionalnom oružanom sukobu?
Očigledno je potrebno doraditi međunarodno pravo tako da ono
obuhvati novije oblike sukoba. Na primjer, biološki rat u kojem se oslobađaju
smrtonosni patogeni, ili cyber rat u kojem se napadaju električna postrojenja –
izazivaju strah prije svega zbog mogućih nesrazmjernih civilnih žrtava. Čvršće
oslanjanje na međunarodno pravo pomoglo bi da se prevaziđu sve zamke koje je
orkestrirala Bushova administracija, kao kada je na primjer tužilac Alberto
Gonzales odbacio Ženevske konvencije kao „zastarjele“ i „prevaziđene“ ili kada
se ministarstvo pravde pozvalo na „novu vrstu rata“ i dopustilo „oštrije
tehnike ispitivanja“, to jest torturu.
Posvećivanje veće pažnje principima ljudskih prava moglo bi
primorati Trumpa da ublaži svoje izvršno naređenje kojim se građanima pretežno
muslimanskih zemalja privremeno zabranjuje posjeta Sjedinjenim Državama.
Prikazana kao sredstvo u borbi protiv terorizma, ovakva naredba se ne
ograničava samo na ljude za koje se može dokazati da predstavljaju prijetnju,
već za sobom povlači ogromne probleme za oko 60.000 ljudi čije vize mogu
postati nevažeće.
Stvar se dalje komplikuje proširivanjem uloge američke
vojske. Danas se uglavnom smatra da protiv-pobunjenička strategija obuhvata
mnogo više od borbe protiv neprijateljske vojske. Ona znači i zaštitu civilnog
stanovništva i izgradnju demokratskih institucija, između ostalog i pravnog
sistema koji štiti ljudska prava. Trump sada preispituje koristi od ovakvog
pristupa zbog kojeg Pentagon sponzoriše niz programa koji nemaju mnogo veze sa
oružanim sukobima.
Rosa Brooks dokumentuje kako američki vojnici sada vode
programe javnog zdravstva, poljoprivredne reforme, projekte razvijanja malog
biznisa i obučavanje za vladavinu prava. Taj prošireni mandat jača tendenciju
da se od vojske traži da rješava probleme koji nisu vojni – da postane neki
supermen spreman da odgovori na svaku potrebu američke spoljne politike. „To je
začarani krug: sa opadanjem građanskog kapaciteta vojska popunjava sve veće
praznine“, kaže Brooks.
To ima svoju cijenu. Ekonomski razvoj, agrarne reforme,
uvođenje vladavine prava – ti zadaci iziskuju znatnu stručnost, između stalog
jezičke vještine i kulturnu osjetljivost koje se obično ne povezuju sa prosječnim
regrutom, koji se i dalje bira na osnovu fizičke snage i pokretljivosti, iako u
današnjem svijetu tradicionalni vojni zadaci gube na značaju
Humanitarni radnici i oni koji se bave programima razvoja
uživali su izvjestan stepen zaštite na terenu zbog svoje neutralnosti – to jest
zbog svoje posvećenosti pružanju usluga na osnovu lokalnih potreba.
Militarizacija ovih napora doprinijela je „smanjivanju humanitarnog prostora“
za pružanje pomoći; oni koji pomažu sve su ugroženiji zato što se doživljavaju
kao dio vojske. SAD trpe veliku štetu zbog refleksne sklonosti kongresa da
vojno rješava civilne probleme.
***
Rosa Brooks razmatra te pravne i praktične probleme sa
jasnoćom autsajdera koji se našao u insajderskoj poziciji. Ali njena knjiga se
fokusira na jedan aktuelan problem: američku upotrebu vazdušnih dronova za
ubijanje osumnjičenih za terorizam. Na mjestima gdje su Sjedinjene Države
očigledno u ratu, kao što je borba protiv talibana u Afganistanu ili protiv
Isisa u Siriji i Iraku, upotreba dronova je relativno nesporna. U stvari, zbog
njihove izuzetne preciznosti, malog radijusa eksplozije i sposobnosti da lebde
nad područjem kako bi tačno odredili metu i izabrali trenutak napada kad u
blizini ima najmanje civila, dronovi mogu da pomognu u izbjegavanju civilnih
žrtava – što je glavni zahtjev međunarodnog humanitarnog prava.
Problemi nastaju kada se dronovi koriste tamo gdje
Sjedinjene Države zvanično nisu u ratu, kao u Jemenu i Somaliji. U govoru na
Univerzitetu nacionalne odbrane 2013. predsjednik Obama je rekao da će SAD
koristiti smrtonosnu silu samo protiv „terorista koji su trajna i neposredna prijetnju
za američki narod“, a čak i tada, samo ako zarobljavanje nije moguće i ako je
„gotovo izvjesno da civili neće biti ubijeni ili povrijeđeni“.
Ali izgleda da Obamin govor nije mnogo uticao na način
izvođenja ovih napada, a Trump je u jednom od svojih prvih izvršnih naređenja
pozvao na preispitivanje tih pravila. Izgleda da dio problema proizlazi iz
elastične definicije „neposredne“ prijetnje. Čini se da to omogućuje da
Sjedinjene Države i dalje operišu po ratnim pravilima svuda gdje status neke
osobe kao neprijateljskog borca pruža dovoljnu osnovu za napad – što se
razlikuje od doktrine da je ta osoba neposredna prijetnja. Obamina pravila su
se veoma lako preobratila u ratna pravila. Da bi stvar bila još gora, mada je
nejasno kako američka vlada uopšte dolazi do takvih saznanja, ponekad se čini
da se puka povezanost sa osumnjičenim shvata kao dokaz pripadnosti
terorističkoj grupi. To dalje proširuje obim ljudi koji su zakonite mete napda
dronovima.
To je važno ne samo za žrtve nezakonitih američkih
protivterorističkih postupaka već i za mnoge druge. Monopol Amerike na
naoružane dronove već se urušava. I druge vlade razvijaju ili kupuju tu
tehnologiju. Izgleda je čak i Isis vršio napade jednostavnim dronovima.
Ako je ciljano ubijanje dopušteno u „ratu protiv terorizma“,
zašto se zaustaviti samo na dronovima. Ubistva, trovanja, podmetanje bombi pod
kola, „nesreće“ – ima mnogo načina da za ubijanje široko shvaćenog
„neprijateljskog borca“. U sve mobilnijem svijetu čak i najizolovanije vlade će
imati priliku da drže u pritvoru američke građane ako budu prihvaćeni široki
standardi za pritvor bez optužbe. Kao što primjećuje Brooks, prihvatanjem
spornih pravnih teorija američka vlada utire put „drugim državama da se
ponašaju isto kao i ona. Ne zavaravajmo se: sadašnji pravni argumenti
Sjedinjenih Država osvetit će nam se u budućnosti.“
Vlada SAD ima jake razloge da izbjegava slučajne civilne
žrtve ne samo iz humanitarnih razloga već i zato što one teroristima daju
veliku propagandnu prednost. Ključno pitanje je ko može biti namjerna meta. Ko
je ciljana žrtva i na osnovu čega? Sličan problem se javlja u vezi sa držanjem
u pritvoru. Kao što smo rekli, u običnom oružanom sukobu između zemalja ratni
zakoni dopuštaju držanje u pritvoru neprijateljskog borca do kraja sukoba.
Osnova za to nije kažnjavanje – krivično gonjenje rijetko se događa, a nije ni
potrebno – već sprečavanje borca da se vrati na bojno polje i ponovo dograbi
oružje protiv sile koja ga je pritvorila. Ali u tradicionalnim oružanim
sukobima uniformisani borci, bojno polje i kraj sukoba mogu se relativno lako
odrediti. Zato nije bilo mnogo zahtjeva za sudsku procjenu – većina ključnih
činjenica koje opravdavaju pritvaranje je očigledna.
U borbi protiv terorizma nije tako, jer većina članova
terorističke grupe pokušava da se sakrije, njihove organizacije dejstvuju ispod
radara i nema nikog s kim bi se potpisalo primirje, čak i kada bi se to htjelo.
Vrhovni sud je imao te neizvjesnosti na umu kada je garantovao zatvorenicima
bar nominalno pravo na sudsku inspekciju zakonitosti njihovog zatvaranja.
Problem su bile federalne sudije, koje su se priklanjale procjeni američke
vojske o tome da li je pojedinac član „neprijateljske“ grupe čak i kada za to
nije bilo dovoljno dokaza.
***
Tokom prethodnih 15 godina američki zvaničnici skloni
proširivanju ovlaštenja u borbi protiv terorizma uglavnom su bili u zavadi sa
organizacijama za ljudska prava koje su nastojale da ograniče ta ovlaštenja.
Brooks smatra da ta debata nikuda ne vodi zato što je teško nesporno utvrditi
da li treba primjenjivati ratne ili mirnodopske standarde. Kao na čuvenom
crtežu koji je reprodukovao Witgenstein, na kome vidimo zeca ili patku u
zavisnosti od toga kako gledamo, autorka smatra da nema pravog zaključka te
debate – u najmanju ruku nijedan odgovor neće ubijediti nekoga ko je već
prigrlio suprotno gledište. „Mnoge američke antiterorističke prakse prosto se
opiru jasnoj pravnoj kategorizaciji“, zaključuje ona. Nije riječ o „kršenju
zakona, već o nedostacima u samom zakonu“.
Kao što Brooks primjećuje, „nema ničeg prirodnog ili neizbježnog
u našim kategorijama i distinkcijama“. One odražavaju pojmove određenog doba.
Umjesto da i dalje dijelimo svijet na dvije kategorije, ona predlaže „priznanje
da rat i mir nisu binarne suprotnosti, već leže na kontinuumu“. Zadatak je
onda, zaključuje ona, da pitamo ne šta propisuje zakon, već šta je ispravno na
osnovu naših vrijednosti. Pravnici se u toj debati ne bi osjećali sasvim kao
kod kuće, ali mnogi drugi bi odahnuli.
Na primjer, zašto ne zahtijevati neki stepen sudske procjene
prije nego što osumnjičeni bude stavljen na listu meta drona? Tradicionalni
odgovor je da sudije ne mogu donositi odluke o životu i smrti na bojnom polju.
Taj argument pretpostavila da poprište sukoba liči na invaziju Normandije ili
na urbano bojno polje, gdje bi prethodna sudska procjena zaista bila
nepraktična.
Ali danas se većina napada dronovima događa poslije
dugotrajnog nadzora i opširnih diskusija među različitim elementima egzekutivne
grane vlasti. Za razliku od anonimnih protivnika na tradicionalnom bojnom
polju, današnje mete su često poznate do najsitnijih pojedinosti. U takvim
slučajevima ima mnogo vremena za sudiju da procijeni da li su ispunjeni
standardi za upotrebu smrtonosne sile. „Ovdje ne važi logika permisivnih
pravila o ubijanju zasnovanih na statusu“, primjećuje Brooks. Neki sudovi se
mogu donijeti u posljednjoj sekundi – na primjer, o tome kad je meta
najizolovanija kako bi se izbjegle civilne žrtve – ali stavljanje na listu meta
može se obavljati temeljnije, uz sudsku procjenu, čak i kada su prihvaćeni
ratni standardi. Kao što ističe Brooks, takva strategija bi nam pomogla da
„razvijemo bolje mehanizme za sprečavanje samovolje, greške i zloupotrebe u
ciljanom ubijanju“.
Ukratko, iako je sudska procjena uglavnom nepraktična i
nepotrebna za odluke o držanju u zatvoru usred običnog oružanog sukoba, zašto
ne bi bila primijenjena na zatvorenike poput onih u Gvantanamu? Mnogi od njih
su optuženi za povezanost s terorizmom na osnovu tankih dokaza („obavještenja“
koja su pružili nepouzdani informanti ili koja su iznuđena torturom), i njihovo
dugotrajno držanje u zatvoru u „vječitom ratu“ protiv terorizma pruža priliku
za nezavisnu procjenu.
***
Po mom mišljenju, Brooks je ponudila nov i koristan
argument, ali je otišla predaleko. Ne bih odustao od osnovne razlike između
rata i nametanja zakona jer je taj argument u velikom stepenu, posebno pod
Obamom, išao u prilog zahtjevima nametanja zakona koji u većoj mjeri štite
prava. Obama je napustio Bushovu retoriku „globalnog rata protiv terorizma“. U
svom govoru na Univerzitetu nacionalne odbrane Obama je podržao primjenu
standarda nametanja zakona na napade dronovima van ratnih zona, mada je njegov zahtjev
„neposrednog“ proširen izvan uobičajenog razumijevanja i mada su dokazi za
izbor mete često slabi. Obama je odbacio i ratne standarde za držanje u zatvoru
novih osumnjičenika za terorizam. Tokom njegovih 8 godina na položaju predsjednika,
svi takvi osumnjičeni izvedeni su pred sud; niko nije bio poslat u Gvantanamo
na neograničeno vrijeme, mada je Obama nastavio da se oslanja na ratne
standarde za Bushove zatvorenike u Gvantanamu. Od ovog osvojenog terena ne bih
odstupio, pogotovo ne u času kada stupamo u neizvjesnosti Trumpove
administracije.
Doista, u sadašnjoj političkoj sredini u kojoj dominiraju populistički
političari a vođe centra kao da su progutale jezik, nesklon sam bilo kakvom
pokušaju postavljanja globalnih standarda o nečemu tako osjetljivom kao što je
strategija antiterorizma. Protivnici većih ograničenja moći vlasti da ubija ili
pritvara sada će se vjerovatno oglašavati iz Bijele kuće. I britanska
premijerka Theresa May se na konvenciji svoje Konzervativne stranke zarekla da
„više nikada neće dopustiti da ti aktivisti, branioci ljudskih prava s ljevice
čitaju bukvicu najhrabrijima – muškarcima i ženama iz britanskih oružanih
snaga“. U takvim okolnostima nije vjerovatno da će novi standardi pružati bolju
zaštitu nego sadašnji.
Ali možda vrijedi koristiti argument Rose Brooks da bi se
obezbijedili svi mogući dodatni mehanizmi zaštite od onih koji bi rado
nastavili da se oslanjaju na ratne standarde u borbi protiv terorizma. Preformulisat
ću njen argument ne kao zamjenu za „problem kategorija“ koji ona otkriva u
razlici između rata i mira, već kao dodatak tom problemu. Na primjer, moglo bi
se reći: čak i ako smatrate da američki napadi dronovima u Jemenu treba da se
rukovode ratnim pravilima, i ako se uzme u obzir da je sudska procjena teška u
okolnostima klasične oružane borbe, svakako bi trebalo da prihvatimo izvjesnu
sudsku procjenu za neke promišljenije akcije koje se događaju na „bojnom
polju“.
Ili, čak i ako smatrate da lišavanje slobode u borbi protiv
teoririzma treba da se rukovodi ratnim pravilima, s vrlo ograničenim sudskim
ispitivanjem, svakako treba da prihvatimo veći stepen sudske kontrole kad je riječ
o „sukobu“ u kome je teško reći ko su borci ili gdje se „rat“ događa i kada se
završava. Zapravo bi trebalo da damo veliku prednost krivičnom gonjenju nad
zatvaranjem ljudi. Te argumente ne treba shvatiti kao zamjenu za pravila
nametanja zakona, već kao ublažavanje nesmetane primjene ratnih standarda od
strane onih koji i dalje odbijaju da prihvate pristup nametanja zakona u
bavljenju problemom terorizma.
Kao što pokazuje Brooks, bitka konkurentnih standarda možda
je za sobom ostavila nedovoljnu zaštitu fundamentalnih prava da se ne bude
ubijen ili zatvoren. Ali nijansirani niz pitanja koja je autorka postavila
trebalo bi koristiti, koliko god je to moguće, kao dodatak postojećim
standardima, a ne kao razlog za njihovo napuštanje. Inače postoji opasnost da podrijemo
važne, mada nesavršene zaštitne mehanizme koje već imamo. A kad imamo u vidu da
se danas zemlje tako različite kao što su Rusija, Turska, Iran, Izrael,
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati aktivno suprotstavljaju
naoružanim ili terorističkim grupama izvan svojih teritorija, svako slabljenje
pravila dalo bi i tim zemljama veću slobodu djelovanja – što je zastrašujuća
pomisao.
(TBT, The New York Review of Books)
