TEROR
Odjevena u komotnu
odjeću, satensku spitfire jaknu s kragnom od lažnog krzna, i crnom mahramom
koja lagano obavija njezino lice, 22-godišnja Nadia, otupjelo priča o svom
putu od života pod čizmom ISIL-a do onog u kurdskom zatvoru.
Piše: Letta Tayler, thebosniatimes.ba
Odjevena u komotnu odjeću, satensku spitfire jaknu s kragnom
od lažnog krzna, i crnom mahramom koja lagano obavija njezino lice, 22-godišnja
Nadia, otupjelo je pričala o svom putu od života pod čizmom ISIL-a do onog u kurdskom
zatvoru. Kaže da svoju 3-godišnju kći nije vidjela otkako je u martu pobjegla
od supruga koji je zlostavljao, odbjeglog pripadnika ISIL-a.
Nadia – čije je ime promijenjeno radi zaštite identiteta
–muslimanka iz centralnog Iraka, udata je za lokalnog farmera 2012. Iako je
njihov brak bio ugovoren, ispočetka su se lijepo slagali, ispričala mi je u
prostoriji za posjete u zatvoru u Erbilu. Ali, sve se promijenilo nagore kada
je ISIL zauzeo njihovo selo na dva mjeseca 2014.
Ono što se sljedeće dogodilo naglašava ozbiljne probleme s
kojima se Kurdska regionalna vlada (KRG) suočava dok nastoji otkriti sigurnosne
prijetnje među stotinama hiljada Iračana koji se kreću granicama sa teritorijom
pod kontrolom ISIL-a te procesuirati one koji su bili pripadnici ekstremističke
grupe. Tokom ovog zahtjevnog procesa, postoji rizik da KRG mnoge žene i djecu,
koje su živjele pod okupacijom ISIL-a, odmah označava krivima – uključujući i
one koje nisu dobrodošlicom dočekale ekstremističku grupu ili su bile
zlostavljane tokom ove surove vladavine.
Mnogi stanovnici su pobjegli iz Nadijinog sela kada ga je ISIL
zauzeo. Ona kaže da je njezin muž insistirao da oni ostanu kako bi se brinuli o
stoci. Nakon što su iračke snage prognale ISIL nekoliko mjeseci kasnije, starješine sela su se vratile te
otjerale sve one koji nisu pobjegli optuživši ih da su simpatizeri ISIL-a.
Par se sa svojom kćeri preselio u Mosul gdje se njezin suprug,
ne mogavši pronaći nikakav posao, priključio ISIL-u kao stražar na punktu. Iako
im se ispočetka priključio kako bi prehranjivao porodicu, ubrzo su mu „isprali
mozak“, naglo je postao „agresivan“ te je redovno tukao. „Nije me tukao dok se
nije priključio ISIL-u,“ kaže Nadia. „Promijenili su ga, zatrovali su mu um.“
Kada mu je rekla da će ga ostaviti, zaprijetio joj je da će je ili ubiti ili otići
s njrihovom kćeri.
Ali kada je ISIL počeo vršiti pritisak na Nadijinog supruga
da prijeđe u borce na front, odbio je – redovno su ga tukli i grupa ga je
držala u zatvoru 2 mjeseca. Dan nakon njegovog puštanja u novembru 2015., pobjegao
je u susjednu Tursku. Kada je ISIL saznao za njegov bijeg, jedan od njihovih
pripadnika je Nadiju uvjeravao da im otkrije gdje joj se suprug nalazi. Kada je
odbila, kaže, on ju je udario puškom u glavu i zaprijetio joj smrću. Nadijini
svekar i svekrva, plašeći se za njezin život, uvjerili su je da im dozvoli da
je zajedno s kćeri prokrijumčare u Tursku gdje ih je čekao njezin suprug.
Nakon putovanja od nekoliko sedmica, kada su prvo ušle u
Siriju u kamionu krijući se ispod vreća prijeska, Nadia i njezina kći su u
stigle u Tursku. „Čuvari su štapom bockali vreće sa pijeskom kako bi provjerili
krije li se išta ispod njih,“ kazala je Nadia. Preplašena da će njezina kći
zaplakati, kaže da ju je nevoljno uspavala lijekom. Ipak, putovanje je
prežrivjela samo da bi je suprug nanovo istukao. „Tukao me je neprekidno,“
rekla mi je Nadia. Kada je otkrio da planira povratak u Irak, „izbacio me iz
stana i lupio mi vratima u lice,“ ne dozvolivši joj da povede njihovu kćer.
Sama i prestravljena, kazala je da je prešla granicu u
južnoj Turskoj i došla na mjesto koje je vidjela kao utočište: Irački
Kurdistan, čije su trupe ključna snaga u međunarodnoj koaliciji u borbi protiv ISIL-a.
Ali, tokom pretrage autobusa kojim je putovala, Asayish, sigurnosna služba
KRG-a, uhapsila ju je otkrivši, kako su oni smatrali, inkrimrinirajuće
fotografije na njezinom mobitelu. Na jednoj fotografiji je Nadia s crnom kapom
s logom ISIL-a.
„To je bila šala, užasna šala,“ kazala je Nadia za
fotografiju, insistirajući da ona nije niti članica ni simpatizerka ISIL-a. Na fotografiji
je ona s puštenom kosom i našminkana. „To je bila uvreda ISIL-u, budući da bi po
njima žene trebale pokriti lica i ne bi se smjele šminkati,“ kazala mi je. Na
drugoj fotografiji Nadijin muž sa dugom bradom pozira s jurišnom puškom. Nadia
kaže da je agentima Asayisha odmah priznala da je to njezin suprug koji je bio
član ISIL-a i da ona bježi od njega. „Zašto bih sačuvala tu fotografiju supruga
ako ga želim zaštititi?“ kaže da je pitala agente. Nisu joj povjerovali.
12. mjesec u pritvoru u popravnom domu za žene i djecu u Erbilu,
Nadia je optužena za učešće u terorističkoj grupi, a zbog toga može dobiti i do
15 godina zatvora. Prvih 17 dana pritvora, kaže, agenti su je držali u samici u
neuspješnom pokušaju primoravanja da prizna odanost ISIL-u. Izolacija u takvoj
prostoriji može se smatrati nehumanim postupanjem i u nekim slučajevima
mučenjem, po standardima UN-a. Njezina ćelija nije rimala grijanje. Toalet je bio
skršen, a dva malena prozora nalazila su se kraj plafona. „Željeli su iznuditi
[priznanje],” kaže Nadia. „Htjela sam se ubiti. Plakala sam i preklinjala,
‘Molim vas, pustite me odavde.'“ Četiri mjeseca nije mogla obaviti telefonski
poziv ili primiti posjetu. Kada smo razgovarale u decembru, KRG joj još nije
našao advokata, a kaže da je sudiju vidjela samo jednom.
U POPRAVNOM DOMU
Nadia je jedna od 10 žena pritvorenih zbog prekršaja vezanih
za terorizam, koje sam intervjuirala u popravnom domu za žene i djecu. Dvije od
njih su optužene zbog pokušaja samoubilačkih napada – jedna 2008. – i spremno
je priznala da je to bio slučaj. Ostalih 8 žena tvrdilo je da je njihov jedini zločin
što su bile udate ili su u krvnom srodstvu sa članovima ISIL-a ili
njihovim prethodnicima al Qaedom u Iraku. Mnoge od njih kažu da nisu dobile ni
advokata, što zahtijeva irački zakon. Provele su od jednog do devet mjeseci u
zatvoru bez optužnice ili suđenja.
Međunarodni zakon zahtijeva da se zatvorenici procesuiraju „čim prije“, period
ne smije biti duži od nekoliko dana, ili najviše, par mjeseci. Šestoro djece
ovih žena, u dobi od 10 mjeseci do 8 godina, živi u zatvoru s njima.
Dindar Zebari, povjerenik KRG-a za nevladine organizacije,
porekao je ikakvo maltretiranje zatvorenica i kazao da KRG daje sve od sebe
kako bi ispoštovao prava optuženica. Pravne procedure slučajeva u vezi s terorrizmom
obično su kompleksnije i traju duže od onih za obične zločine, kazao je. Zebari
je također kazao da su fotografije s Nadijinog mobitela ustvari „pokazatelj
njezine podrške ISIL-u.“ Kaže da će sud i njoj i ostalim ženama obezbijediti
advokate ukoliko ih one samostalno ne unajme.
U jednom pozitivnom koraku za pravdu, 22. februara, sud u
Erbrilu je odbacio optužnicu protiv Basseme Darwish, majke troje djece koju je
zarobio i silovao jedan od vođa ISIL-a. KRG je optužio Darwish za suučesništvo
u ubistvu trojice KRG pešmergi koje je počinio ISIL u oktobru 2014. Darwish je
izjavila na sudu da je ispritivač Asayisha tukao i prijetio silovanjem ukoliko ne
prizna svoju ulogu u ubristvima. Pravda je bila spora: Darwish je čekala 28
mjeseci u zatvoru da ode na suđenje. I njezin slučaj još nije zatvoren: ostaje
u pritvoru još 30 dana tokom kojih KRG treba odlučiti da li će podnijeti žalbu,
a ona će u tom slučaju vjerovatno ostati zatvorena čekajući ishod.
Žene i djeca koje sam upoznala u popravnom domu u Erbilu
često imaju dozvolu za izlazak na veliko dvorište. Ipak, većinu vremena majke i
djeca su zatvoreni u skučenoj ćeliji bez ventilacije s ostalim zatvorenicama.
Ćelija u kojoj se nalaze 24 osobe je predviđena za upola manje ljudi, kažu
uposlenici doma.
Jedna od zatvorenica, Yasmine, bila je 16-godišnja udovica
kada su je snage KRG-a uhvatile s prslukom za samoubilački napad na ulazu u Erbil.
Yasmrine, koja također nije željela otkriti svoje pravo ime, kazala mi je da ju
je al Qaeda u Iraku regrutirala tako što su je maltretrirali porukama i
pozivima gdje su tvrdili da su joj američke snage ubile supruga i da im se ona
mora osvetiti. 20 mjeseci je prošlo otkako je Yasmin odslužila svoju kaznu od 7
godina, ali je i dalje u zatvoru. Vlasti KRG-a su je, prema njenim navodima,
optužile za uspostavljanje veza sa ISIL-om tokom njenog boravka u zatvoru. Zbog
toga joj ne dozvoljavaju oslobađanje iako je sudija naredio puštanje zbog
nedostatka dokaza.
Među ženama koje čekaju optužnicu ili suđenje, jedna je kazala da je zatvorena jer
se njen sin priključio al Qaedi u Iraku prije 10 godina iako je ona prekinula
sve kontakte s njim otad jer se pridružio ekstremističkoj grupi. Druga kaže da
je u rodu s jednim od poznatijih članova ISIL-a ali nikada nije razgovarala s
rođakom i vidjela ga je samo jednom u životu, na jednom porodičnom okupljanju
2002. Treća kaže da su ona i njezin suprug, bivši irački polricajac, zatvoreni
zbog sumnje da su povezani s ISIL-om jer samo njihov dom u selu ISIL nije
uništio; kazala je da je razlog što je ISIL zauzeo njihovu kućri i njih izbacio
van.
Dvije žene su rekle da je ISIL ubio jednog ili više članova
njihovih porodica. Tri žene, uključujući Nadiju, kažu da su ostavile svoje
muževe jer su se priključili ISIL-u i da
su ih tukli i prijetili da će im oteti djecu.
Nadiju čeka suđenje 18. aprila. Ona je optužena po
protivterorističkom zakonu KRG-a iz 2006., a koji je istekao prošlog jula, potencijalno
je ostavivši u pravnom vakuumu, zajedno s većinom od 1500 drugih Iračana koje
KRG smatra osumnjičenima za povezanost s ISIL-om.
Dok vlasti KRG-a pokušavaju otkriti istinu u slučajevima
poput Nadijinog, od ključne je važnosti da svoje tvrdnje zasnivaju na kredibilnim
dokazima i da se ne upuste u okrivljavanje po asocijaciji. Izazov osiguravanja
regije od grupa poput ISIL-a je ogroman, ali on nikako vlasti ne oslobađa
odgovornosti da osumnjičenima obezbijede pravičan proces i ispoštuju njihova prava
zagarantirana domaćim i međunarodnim zakonom.
Za početak, KRG bi trebao voditi nepristrane istrage u vezi
sa optužbama protiv ovih žena i pružiti im sve što im pripada za pošteno
suđenje, uključujući i adekvatno savjetovanje. Prema iznuđenim priznanjima ili
drugim zlostavljanjima zatvorenica trebali bi imati nultu toleranciju. Druge
članice koalicije koja se bori protiv ISIL-a trebale bi također izvršiti pritrisak
na KRG da postupa ispravno; inače riskiraju i da će uprljati vlastite ruke. Zadovoljenje
bilo čim manjim od ovog, dovodi ove žene u rizik novog žrtvovanja – one su
pretrpjele već dovoljno živeći pod vlašću ISIL-a – te podupire kontekst ISIL-a
u kojem su KRG i njegovi saveznici neprijatelji Iračana, a ne prijatelji.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
