ESEJ
Orhan Pamuk ga naziva svojim pretečom – za Ivu Andrića je
suživot hrišćana i muslimana bio životna tema, davno prije nego što je postao
evropska metatema. Ali ko kod njega traži jednostavne odgovore, taj ih naći
neće
Piše: Mihael Martens, thebosniatimes.ba
Da je Orhan Pamuk pjesnik Istanbula, zna svako. No postoji
još jedan nobelovac koji se svaki čas pozivao na ovaj grad, a čije djelo se
kreće – slično Pamukovom romanu „Snijeg“ – linijom napetosti između islama i
sekularizma, relikata osmanlijske tradicije i novih lomova. U decembru 2016. je
Pamuk bio u Srbiji, kod svog, kako ga naziva, preteče – u Beogradu i Novom
Sadu, gdje su mu na tamošnjim književnim festivalima bile uručene nagrade.
Održao je u Beogradu, na Akademiji nauka i umjetnosti, predavanje, gdje se – ne
po prvi put – predstavio kao znameniti čitač Ive Andrića, onog bosanskog pjesnika
od hrvatskih roditelja koji se, kao viceministar spoljnih poslova i poklisar
svoje zemlje u Hitlerovom Berlinu, bio sav stavio u službu Srbima dominirajuće
Kraljevine Jugoslavije, koji je u Beogradu vidio izbornu domovinu, a 1961. bio
nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Istu nagradu je 45 godina kasnije
dobio i Pamuk.
„Njegovi romani su djelo jedne krajnje pažljive, precizne
opservacije, koja skenira detalje tradicionalnog života muslimana i
osmanlijskog svijeta, te im poklanja svoju pažnju“, utvrdio je Pamuk. „Smatram
Andrića svojim pretečom, jer je bio dovoljno hrabar da nam ukaže da smo svi mi
stvoreni od istog štofa“, citiraju srpski mediji turskog gosta. Na konferenciji
za štampu za probrane srpske novinare, kojima nije bilo dopušteno da
postavljaju pitanja o aktuelnoj turskoj politici, Pamuk je obznanio da je
obaveza svakog pisca da svijet vidi očima ljudi koji nisu kao on: „Kad Tolstoj
piše o Ani Karenjinoj, ne bavi se partijskom politikom, nego time kako jedan
muškarac svijet vidi očima jedne zaljubljene žene. Tako i Andrić svijet
posmatra iz perspektive muslimana.“ Hvaleći Andrića u Srbiji nikad ne možete da
pogriješite, za razliku od Hrvatske, čak i Bosne, ali Pamuku nije ni potrebno
da se ulaguje svojim domaćinima, posebno stoga što turski pisac ne hodočasti
prvi put u Beogradu stazama svog duhovnog prethodnika. Koji mjesec prije nego
što će 2006. dobiti Nobelovu nagradu, Pamuk je bio tu da bi vidio Andrićev
muzej, pretvoren u stan, pragrađanski domicil iz socijalističke Jugoslavije.
Da je Pamuk Andrića okačio u galeriju svojih predaka, ne iznenađuje.
Pitanje kako se islam i hrišćanstvo slažu ili taman ne slažu, kako Orijent u
Okcidentu, tj. islam u Evropi, može da egzistira (ili taman ne) za Andrića je
već bilo životna tema, još davno prije nego što je postalo debatna metatema. U
svojim romanima, kao i u stotinama eseja i priča, često smještenim u Bosnu pod
osmanlijskom vlašću, Andrić neumorno kruži oko ovih pitanja. Godine Andrićeva
rođenja, 1892, njegova domovina već četrnaest godina više nije bila pod
Osmanlijama, ali četiri prethodna vijeka ostavila su tragove koji su Bosnu i
Hercegovinu pečatili i kad su Habzburzi već duboko bili zagazili u vlast.
Osmanlijskog carstva bilo nije, ali je ipak bilo sveprisutno: u jeziku (postoji
skoro sedam hiljada riječi turska porijekla u bosanskom), jelovniku, arhitekturi,
navikama, odnosima međ’ polovima…
Andrić je odrastao u muslimanski zadojenom Višegradu na
Drini. Generacija koja ga je vaspitavala i podizala bila je socijalizirana u vrijeme
raspada, posljednjih decenija osmanlijske vlasti nad Bosnom, što nije ostalo
bez uticaja na perspektivu koju je pjesnik potom preuzeo. Ono što je u djetinjstvu
i mladosti spoznao o osmanlijskim vremenima doživotno ga je zaintrigiralo.
„Islam je moja sudbina“, kazao je on svom švedskom prevodiocu Gun Bergman.
„Prokleta avlija“ i Erdoganova Turska
Jedno od njegovih najbitnijih djela, priču „Prokleta avlija“
(na njemačkom prvi put objavljenu 1957. kod Suhrkampa), Andrić je smjestio u
Istanbul. Preciznije, u jedan istanbulski kazamat. Od grada iza zidina apsane
biva primljeno samo ono što sužnji vide, čuju ili nanjuše, kad što vjetar sa
Zlatnog roga nanese. Priča o bosanskom franjevcu, koji zbog poslova svoga reda
stiže u sultanov grad, gdje na pravdi božjoj biva osumnjičen i uhapšen,
bezvremena je priča o moći i zloupotrebi moći. Ko je danas čita, taj spontano
počinje misliti na izvještaje iz Erdoganove Turske, osobito ako baci pogled na
najslavniji citata iz djela, rečenici iz dijaloga dva sužnja: „Ako hoćeš da
znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo
da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a
koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.“
Već kod Andrića se mogu čitati optužbe današnjih
organizacija za ljudska prava o hapšenjima po Turskoj, a bez navođenja razloga
i dovođenja uhapšenika pred istražnog sudiju u razumno vrijeme. Andrićev
protagonist fra Petar biva uhapšen umjesto jednog drugog, potraživanog
kaluđera: „Kako u to vrijeme nije bilo drugih fratara koji su iz tih krajeva
stigli u Carigrad, turska policija je po nekoj svojoj logici uhapsila fra
Petra. Dva meseca je ostao u zatvoru ‘pod istragom’, a da ga niko nije čestito
saslušao.“ Baksuzni Petar je bivstvovao u Istanbulu upravo onih dana kad je iz
prijestonice guvernerima provincija carstva stigla okružnica. „A kad je upravo
tih dana, povodom nekih sumnji i nemira u evropskom djelu Turske, upućeno iz
Carigrada svima valijama oštro cirkularno pismo kojim se vlasti u cijeloj
zemlji opominju i pozivaju da pripaze bolje na mnogobrojne smutljivce i
agitatore koji nepozvani pretresaju državne poslove i usuđuju se čak da i
sultanovo ime blate, valija se, kao i svaki rđav činovnik, osetio lično
pogođenim.“ Andrić, koji je umro 1975. godine, nije imao prilike da vidi
današnje prilike u Turskoj – ali sličnosti su prisutne, kao i u svakoj dobroj
literaturi.
Glede grozota kojima su Tito, šef Jugoslavije i njegova
klika, prvih godina svoje vladavine progonili stvarne i navodne protivnike, ne
iznenađuje da je oprezni Andrić, koji je kao saborac Gavrila Principa za
trajanja Prvog svjetskog rata čamio u habzburškim apsanama, a potom nije bio
sposoban za disidentstvo, parabolu o razgoropađenoj državnoj moći prebacio u
istanbulski kazamat osmanlijskih vremena.
Prokleta avlija, kako Andrićevi sužnji zovu svoj kazamat,
mogla bi biti locirana i u Staljinovom arhipelagu Gulag ili u Putinovoj Rusiji,
na Titovom Golom otoku, u zalivu Gvantanamo i svuda gdje moć krši pravo – znači
i u Erdoganovoj Turskoj. „Carigradska policija se drži osvještanog načela da je
lakše nevina čovjeka pustiti iz avlije, nego za krivcem tragati po carigradskim
budžacima.“
Andrić u očima muslimana
Andrićev opis Osmanlijskog carstva nije ostao bez prigovora,
posebno ne u Bosni, gdje mnogi muku tešku muče sa svojim jedinim nobelovcem.
Bosanskomuslimanski intelektualci napisali su cijelu jednu biblioteku
literature koja Andrića prikazuje kao mrzitelja islama. Njen moto je
koncentrisan u rečenici liberalnog bosanskog akademika Muhameda Filipovića:
„Andrić je svojim djelom više zla nanio Bosni nego sve neprijateljske vojske
zajedno.“
Najpoznatiji primjer bosanske antiandrićevske literature je
u Sarajevu izdato djelo „Bosanski muslimani u Andrićevom djelu“ iz 1995, čiji
je autor književni kritičar Muhsin Rizvić, koji je preminuo godinu prije
objavljivanja monografije. Na više od 680 strana Rizvić se trudi da pomoću
stotina citata dokaže da Andrić ne samo da je mrzio bosanske muslimane i Turke
nego da je bio i perverznjak, koji je svoje sopstvene sadističke fantazije
pripisivao osmanlijskim glavarima ili muslimanskim vjernicima.
Da je Rizvić svoje djelo, čije su objelodanjivanje podržali
Islamska zajednica Bosne i Stranka demokratske akcije, vođe bosanskih muslimana
Alije Izetbegovića, pisao u Sarajevu pod opsadom i paljbom srpskih vojnika
generala Ratka Mladića, u ovom kontekstu ipak nije nebitna činjenica. Andrić
je, tako glasi Rizvićeva presuda, oslikao „crnu sliku bosanskomuslimanskog svijeta“
i u „mozaiku pervertiranih scena“ stvorio jednu „galeriju patoloških figura“, u
koje je ulio svoje sklonosti ka sadistima i napaljenicima.
Ne može se poreći da nasilje kod Andrića igra bitnu ulogu.
Pojedini pasaži se čitaju kao scenario za neki Tarantinov film, na primjer dug
opis nabijanja na kolac jednog srpskog seljaka u „Na Drini ćuprija“ ili scena
masovnog silovanja jedne psihozaostale Ciganke od strane osmanlijskih vojnika u
romanu „Omer-paša Latas“. No, da li je to, kako Rizvić piše, „pođavoljeni svijet“
u kom je stvorena „atmosfera turske krivice“, a islam difamiran kao prauzrok
zla? Ko tako selektivno traga, kako to Rizvić radi, taj će u Andrićevom djelu
naći bezbroj primjera neljudskih katoličkih Hrvata ili pravoslavnih Srba.
Andrić prosto nije imao baš najpozitivniju predstavu o ljudima koji imaju moć
nad drugim ljudima, te načina na koji je koriste, a pošto se najveći dio
njegovih priča dešava u vrijeme kad su Turci vladali Balkanom, to se posebno
odražava u predstavljanju muslimana.
U stvari, Andrić ne pravi razliku između muslimana i
hrišćana, nego između moćnih i nemoćnih. To se provlači i kroz porodice, gdje
su žene i deca najčešće oni koji nasilje ne mogu da delegiraju na niže, te
stoga moraju da ga otrpe – nezavisno od svoje religije.
Rizvić tvrdi da bosanski muslimani (koji se kao narod tek od
1993. zvanično nazivaju Bošnjaci) označenje „Turci“ kod Andrića doživljavaju
kao jednu vrstu historijske prijetnje, koja se odnosi na srpski jauk za
izgubljenom srednjovekovnom državom poslije bitke na Kosovu polju 1389.
Andrićeva poruka glasi: „Vi ste nad nama vladali 400 dugih godina, sad ćemo mi
vama 400 godina vladati. Vaše vrijeme je isteklo.“ Da označenje „Turci“ za
bosanske muslimane u srpskom ponešto obezvrjeđujuće zvuči jeste tačno. Postoje
užasni primjeri za to u kom je kontekstu ovaj pejorativ bio upotrebljavan još u
najnovije vrijeme, poput masakra u Srebrenici, kad su srpski vojnici pod
Mladićevom komandom u julu 1995. strijeljali oko 7.000 zarobljenih bosanskih
muslimana. U prisluškivanim razgovorima iz tih dana, koji su se čuli na Haškom
sudu za ratne zločine, uvijek je i stalno riječ o „Turcima“, koji ima da se „oposle“.
Ovi „Turci“ su iz vizure Mladićeve ekipe bili potomci
negdašnjih kolaboranata osmanlijskih zavojevača, nad kojima sada ima da se
izvrši osveta. No Andrićev pripovjedač, poput onog u na njemačkom nedavno
ponovo izdatom centralnom djelu „Travnička hronika“, završenom u aprilu 1942. u
Beogradu pod njemačkom okupacijom, nije mogao o Srebrenici ništa da zna, kao ni
njegov tvorac. Štaviše, Andrićevi neimenovani pripovjedači nisu nikad posve
uzdignuti iznad stvari, nego često potiču iz Bosne i pripovijedaju o vremenu u
kom je u međusobnom opštenju bilo uobičajeno sve muslimane u Bosni označavati
kao Turke. Da su govorili o „bosanskim muslimanima“, to bi bilo isto kao da
američki vlasnici plantaža u vrijeme „Čiča Tomine kolibe“ o svojim robovima
govore kao o „afroameričkim sugrađanima“.
Esencija Andrićeve književnosti ionako ne leži u političkom
posmatranju, nego u zapanjujućem osjećaju za zvuke, mirise, gestove i ostale
detalje, koji su za oko zapali i Orhanu Pamuku. To vrijedi za opis noćne tišine
u bosanskom gradiću Travniku, ili ogromnih šaka kod austrijskog konzula
pozvanih franjevaca, svih do jednog seljačkih sinova: „Fratri su jeli obilno i
ćutke, snebivajući se na mahove pred nepoznatim jelima i sitnim kašičicama od
bečkog srebra, koje su u njihovim krupnim rukama iščezavale kao dječje
igračke.“
U tim scenama, ipak, nenajavljeno uvijek dolazi do
eksplozije nasilja. Tako vezir, glede njegove (navodne) pobjede u bici nad
Srbima, poziva na prijem austrijskog i francuskog konzula u Travnik, koji je
nekoliko dekada umjesto Sarajeva bio glavni grad Bosne. Prijem se neposredno
pretvara u festival grozota. Dok se opušteno uživa u đakonijama, pojavljuju se
dvorjani s korpama, vrećama i jednom asurom. „Sve te sudove brzo poodrešiše i
pootvaraše i počeše da istresaju na razastrtu asuru. Za to vrijeme posluga
donese konzulima limunadu i nove čibuke. Na asuru počeše da sipaju odsječene
ljudske uši i noseve u znatnoj množini, neopisivu masu ubogog ljudskog mesa,
usoljenu i pocrnjelu od usirene krvi.“
Na kraju dvorjani, kao vrhunac poniženja hrišćanstva od
strane islama, na gomilu ljudskog mesa bacaju nekoliko ikona. „Neko nevidljiv,
iz prikrajka, reče dubokim molitvenim glasom: ‘Bog je blagoslovio islamsko
oružje!’ Svi prisutni Turci odgovoriše nerazumljivim mumlanjem.“ Gađenje
obojice stranih diplomata još je jače kad saznaju da dijelovi tijela nisu odsječeni
srpskim ratnicima, nego potiču iz „uobičajenog krvoprolića“, koje su
osmanlijski vojnici počinili nad bespomoćnim posjetiocima jedne hrišćanske
službe božje.
„Zlatno doba“
Ko osmanlijsku vladavinu nad Balkanom vidi kao „zlatno
doba“, kako to činjahu Tajip Erdogan ili njegov bivši ministar spoljni Ahmet
Davutoglu u govorima u Sarajevu, može da ovakve slike nazove „islamofobnim“ ili
„antiturskim“. Ali, da budemo jasni: Andrić se, prije nego što bi se latio
pisanja svojih romana, dugo godina bavio istraživanjem arhivske građe i čitao
savremene dnevničke zapise, diplomatske izvještaje i novinske članke. Za
„Travničku hroniku“ je istraživao u arhivima Pariza i Beča. Pojedine njegove
plastične scene izvodi su iz dnevnika ili depeša iz zaostavštine francuskih i
austrijskih diplomata, koje je Andrić skoro bez parafraziranja preuzeo.
Prema tome – jeste da muslimani kod Andrića često nastupaju
kao počinitelji, ali oni su, realno gledano, u defanzivi. Zalud čeznu za
vremenima u kom će „glib, koji posljednjih godina na čistoj vjeri i pravom
turčinluku visi, biti otrt“. Umjesto toga su Osmani, te s njima i islam, u
povlačenju. Hrišćanski narodi Evrope sve brže rastu zbog poboljšane zdravstvene
njege, a „raja“, znači hrišćanski narod sultanov, sve više gunđa. Nespojiv je
zov hrišćana za nacionalnim državama sa osmanlijskom podjelom naroda po
konfesijama. Andrićevi muslimani imaju osjećaj da žive u posljednjim vremenima,
da su bespomoćno izručeni rastućoj armiji hrišćana i njihovom visokom
natalitetu. Osjećaju se preplavljeni hrišćanstvom, demografski skučeni,
ugroženi u sopstvenom načinu života.
Andrić je u Bosni još stigao da upozna muslimane koji su doživjeli
ta „muslimanska posljednja vremena“: u njegovom opusu oni detaljno opisuju
svoja strahovanja i brige. Andrić prilično precizno tada predstavlja upravo ona
strahovanja koja danas mnogi Evropljani osjećaju u pogledu demografske
neujednačenosti među njima i muslimanskim svijetom. Ko se bavi pitanjima podjele
države i crkve, razuma i vjere, religije i privatnog života, ili time kako mogu
hrišćani i muslimani u Evropi ubuduće međusobno da žive, taj će kod Andrića
naći puno odgovora, koji nisu jednostavni ili jasni, a tek nisu prijatni. No,
to su odgovori koji se nas svih tiču, a našu će djecu vjerovatno mnogo više
pogoditi nego što nam može biti milo.
(TBT, Newweek.rs)
