KOLUMNA
Izetbegović nije u pravu kada kaže da je po ovom pitanju
učinjeno sve što je moglo biti učinjeno; Bosna i Hercegovina, odnosno bošnjački
predstavnici politički, akademski, predstavnici žrtava..nisu dali svoj
maksimum; dapače!
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Međunarodni sud pravde odbio je zahtjev za revizijom presude
od 26. februara 2007. godine u slučaju primjene Konvencije o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida (BiH protiv Srbije). Postavlja se, logično, pitanje
ko je kriv?
– Bošnjačka strana (politički predstavnici i predstavnici
žrtava) koja na ovom pitanju nije radila sa dužnom pažnjom proteklih 10 godina;
– Kolektivno Predsjedništvo BiH ili
– Međunarodna zajednica i/ili Međunarodni sud pravde kao
najviša pravosudna institucija UN-a.
Sve se završilo u pisarnici Suda
Aplikacija Bosne i Hercegovine nije prošla ni kroz vrata
Suda a već je odbijena; aplikaciju sudije nisu ni razmatrale, o odbijanju
apelacije odlučio je registrar Suda što znači da zahtjev za revizijom nije niti
izašao iz pisarnice Suda.
Da bi se odlučivalo o meritumu bilo koje pravne stvari, prvo
moraju biti ispunjene osnovne procesne pretpostavke. U ovom slučaju te procesne
pretpostavke odnosile su se na poštivanje roka, pronalazak novog dokaza, te
subjekte spora i legitimitet punomoćnika.
Subjekti ovog spora su država Bosna i Hercegovina i država
Srbija, kao tužiteljska i tužena strana dok se Sakib Softić nalazio u ulozi
punomoćnika – agenta. Naravno, kao u svakom postupku od punomoćnika se traži da
sudu priloži punomoć kojom je ovlašten da zastupa datu stranu i u njeno ime i
za njen račun poduzima odgovarajuće pravne radnje. Međutim, Međunarodni sud
pravde nije odlučivao niti o jednoj ovoj stavci nego o subjektu spora. Postupak
pred Međunarodnim sudom pravde mogu pokrenuti i voditi jedino države; ne narodi
ili nacije. Upravo je ovoj pravnoj zaskočici priskočio i na ovom osnovu Sud
zatražio izjašavanje Predsjedništva kao kolektivnog šefa države o ovom pitanju:
Sud je zatražio mišljenje o reviziji presude, odnosno da li država Bosna i
Hercegovina stoji iza podnesenog zahtjeva; Sudu su u tri odvojena pisma svoja
mišljenja iznijeli članovi Predsjedništva, te ja na temelju sadržaja ovih
pisama Sud donio odluku o odbacivanju revizije:
„Sud je propisno razmotrio mišljenja članova Predsjedništva, koja su iznijeli u
svojim pismima. Sud smatra da sadržaj ovih pisama pokazuje kako nikakvu odluku
nisu donijela nadležna tijela, u ime Bosne i Hercegovine kao države..“ Naravno,
sud je ex officio (po službenoj dužnosti) dužan ispitati ove navode, kako bi se
sa sigurnošću utvrdilo da niko bez ovlaštenja bilo koje od strana u postupku ne
poduzima pravne radnje u njeno ime.
Međutim, da li je Međunarodni sud u Haagu trebao slijepo
primijeniti pravila Statuta i zatvoriti oči pred realnošću političkog ustroja
BiH? Može li se Sud zaista smatrati tako „naivnim“, da je moguće pretpostaviti
da ne poznaje politički ustroj Bosne i Hercegovine? Međunarodna zajednica nametnula
je Bosni i Hercegovini Dayton navučen preko cijele države u vidu luđačke
košulje dok nas stranci amateri godinama pokušavaju izliječiti i osposobiti za
normalno funkcioniranje. Međunarodna zajednica nametnula je BiH tročlano
Predsjedništvo i postojeći način donošenja odluka. Bosna i Hercegovina jedini
je protektorat u svijetu, u kojem strane organizacije i tijela gotovo po broju
da pariraju vladinim institucijama; gotovo svako ko u matičnoj zemlji nije imao
većih izgleda za napredovanje, došao je graditi političku karijeru na „slučaju
Bosna i Hercegovina“. Da li je za očekivati od te iste međunarodne zajednice i
njenog najvišeg pravosudnog organa da ne poznaje politički sistem Bosne i
Hercegovine i da pretpostavi da će se tročlano Predsjedništvo, u kojem sjede i
oni koji direktno i danas podržavaju i brane ono što je predmetom revizije, objektivno,
vodeći se interesima države na čijem su čelu izjasniti po ovom pitanju?
Zamislimo samo na trenutak kada bi se krivični postupci
vodili tako što bi se osumnjičeni prethodno pitali hoće li da im se sudi?! Pravosudna
profesija ubrzo bi izumrla dok bi pravo, čija se funkcija ostvaruje kroz kažnjavanje
okrivljenog i donošenje satisfakcije oštećenom, izgubilo svoj smisao. Pravo se stvara
prilagođavajući se promjenama u društvu. Naravno sud je morao ispitati sve
navedene stavke, međutim za očekivati je bilo ekstenzivnije tumačenje i
prilagođavanje prava društvenim okolnostima i uvjetima u praksi; primjena
„mrtvih“ pravnih pravila bez vođenja pravilima logike, u jednoj ovako mladoj
pravnoj disciplini kakvo je međunarodno krivično pravo, sigurno da ne vodi
utvrđivanju istine.
Drugo pitanje koje se nameće jeste da li je Međunarodni sud
pravde uopšte trebao da odlučuje o mandatu Sakiba Softića? Ukoliko se revizija
presude smatra nastavkom postupka iz 2007. godine, Softić je imao ne samo pravo
nego štoviše i obavezu da isti završi, te da u slučaju pronalaska novih dokaza
podnese zahtjev za revizijom. Na kojim osnovama je Međunarodni sud pravde
odlučio da se postupak po reviziji presude, u kom se može odlučivati samo o
pravnim činjenicama kojih je bio predmet i prvostepeni postupak, vodi kao novi
postupak? Ukoliko pak nije riječ o novom postupku, mandat Sakiba Softića nije
trebao da bude doveden u pitanju.
Ukoliko je sve navedeno slučaj, Bakir Izetbegović je bio u
pravu i Međunarodni sud pravde donio je političku odluku.
Međutim, Izetbegović nije u pravu kada kaže da je po ovom
pitanju učinjeno sve što je moglo biti učinjeno; Bosna i Hercegovina, odnosno
bošnjački predstavnici politički, akademski, predstavnici žrtava..nisu dali
svoj maksimum; dapače. Jer ovo nije bio zahtjev za reviziju Bakira Izetbegovića
ili SDA: ovo je trebao da bude zahtjev za pravdom na kojem su trebali raditi
svi segmenti bosanskohercegovačkog društva. Ipak, u mandatu Bakira
Izetbegovića, kao člana Predsjedništva, našlo se i pitanje revizije i
Izetbegović je morao da povede više računa da Softić, koji je cijeli
desetogodišnji period primao platu kao agent BiH, radi svoj posao, te da se o
ovakvom pitanju ne odlučuje u posljednji tren. Jer, ništa nije ukazivalo da će
„na vrat-na nos“ sastavljena aplikacija i dugogodišnji nerad rezultirati
ispravljanjem nepravde iz 2007. godine. Ipak, da li su ili nisu pronađeni novi
dokazi, da li je sve bio blef Izetbegovića i Softića, da li su znali da Softić
nema mandat pa su se, zarad vlastitih interesa, ipak odlučili na ovaj korak,
možda nikada nećemo niti saznati. Ono što se nije smjelo dozvoliti jeste da se
Bakir Izetbegović postavi kao podnosilac revizije jer to, s obzirom na funkciju
Predsjedništva BiH i način donošenja odluka, nije mogao niti biti.
S druge strane, Mladen Ivanić i drugi predstavnici bosanskih
Srba radili su svoj posao, odnosno ono što oni smatraju svojom zadaćom u BiH – u
ovom segmentu to je gušenje zahtjeva za reviziju i osujećivanje, po svaku
cijenu, da Srbija bude osuđena za genocid. Ivanić je tako više puta pisao
Međunarodnom sudu pravde, što je i javno izjavljivao, i iskazivao svoje
protivljenje reviziji. Da li će se neko sjetiti i tražiti ostavku Mladena
Ivanića jer je očigledno radio protivno interesima države na čijem je čelu?
O reviziji najviše govore licemjeri
Naposljetku, krajnje je licemjerno izlaženje u javnost
većine predstavnika udruženja žrtava po ovom pitanju. Ova udruženja 25 godina
nisu gotovo pa ništa uradila da bi navode genocida na kojima mnogi godinama
dobro žive na bilo koji način, pa makar to bio i naučni pristup, dokazala. Osim
kukanja i žalopojki, iza kojih su se krili projektni prijedlozi vrijedni po
nekoliko stotina hiljada konvertibilnih maraka, ništa nije urađeno. Jer oni i ne
kukamiču zbog očigledno nanesene nepravde BiH, da je tako odavno bi radili na
pravdi barem u segmentu u kojem djeluju, nego samo zato što misle da se to od
njih očekuje. Ipak, kako očekivati objektivno i racionalno postupanje onih koji
su i na jaslama države i međunarodne zajednice? Stoga su moralne plejade
primjerice predsjednika Saveza logoraša u BiH, Jasmina Meškovića, koji se pita
za čije interese Mladen Ivanić radi, ukoliko se uzme u obzir da je dotični iako
je na funkciji predsjednika Saveza više od dvije godine radio za interese druge
osnovane organizacije, sredstvima Saveza logoraša u BiH, ništa drugo nego
licemjerne.
O reviziji će u ovih par dana svoje „mišljenje“ dati svi, i
učeni i neuki, političari, akademici, međunarodna zajednica; i moralni i
nemoralni, oni koji su radili i oni koji su se pretvarali da rade; ipak
posljedice su jasne: Odbijanjem zahtjeva za reviziju presude iz 2007. godine Bosna
i Hercegovina propustila je da dokaže da je na cjelokupnom njenom teritoriju u
zajedničkom djelovanju snaga bosanskih Srba i Republike Srbije počinjen
genocid.
Za ovo bi se mogli kriviti i međunarodna zajednica, i
predstavnici bosanskih Srba i predstavnici Srbije, međutim najveći krivac je
bošnjački narod. Pasivnost i nezainteresovanost Bošnjaka kao naroda, političke
igre bošnjačkih predstavnika i korumpiranost i gotovo pa ljigav pristup
udruženja žrtava, doveli su do ove situacije. O reviziji se do unazad godinu
dana nije pričalo niti pisalo; niko Sakiba Softića nije pitao zašto je 2013.
godine izjavio da nije akreditovani agent, šta je radio i uradio po pitanju
revizije, koji su to prikupljeni dokazi.. Niti jednom lideri bošnjačkih
stranaka ili predstavnici žrtava nisu zatražili izvještaj o stanju revizije,
pozvali na odgovornost, apelirali na djelovanje..
I Mladen Ivanić i međunarodna zajednica, ma koliko to možda
nepravedeno ili možda čak nemoralno bilo, radili su u ime viših, nacionalnih
interesa, interesa vlada za koje djeluju. Za čije su interese radili Bošnjaci?
Samo za lične. Bakir Izetbegović iskoristio je reviziju za političku promociju;
lideri bošnjačkih opozicionih stranaka iskoristili su ovo pitanje za
prepucavanja sa vodećom SDA; većina bošnjačkih predstavnika žrtava, barem
organizacija koje djeluju u Sarajevu, već su poodavno samo eho politike SDA.
Ukoliko uostalom Bošnjaci zastupaju tezu da je cijeli svijet
protiv njih, trebali su još više i još žešće da rade da dokažu počinjeni
genocid; umjesto toga amaterski pristup sasječen je u korijenu. Zar su Bošnjaci
možda očekivali da će srpska strana ili međunarodna zajednica dokazivati
počinjeni genocid? Ne, međunarodnoj zajednici odavno je jasno da je u Bosni i
Hercegovini sve prodano pa da će i predstavnici, politički i organizacija
žrtava, koji u ova dva-tri dana kukamiču zašutjeti čim novi aranžman MMF-a ili
novi projektni prijedlozi budu na vidiku. Srbija je svoje interese, dobijanjem
Republike Srpske i nekažnjenim činjenjem genocida, ostvarila. Međunarodna
zajednica, nametnutim ustrojem u BiH, polako ostvaruje strateške interese na
Zapadnom Balkanu. Vapaj istinskih žrtava genocida u ovome svemu neće se ni
čuti; mnogi od njih utkani su masovnim grobnicama u temelje Republike Srpske
dok su oni koji su uspjeli preživjeti već odavno na samim marginama društva,
dok na nesreći i jednih i drugih mnogi godinama dobro žive boreći se za „istinu
i pravdu“.
(TBT)
