Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Bilo je to u praskozorje rata, kada sam kao novinar islamskih informativnih novina ‘Preporod’, u Gradačcu prisustvovao skupu imama kojima se obratio Salih Čolaković, tadašnji predsjednik Mešihata IZ-e u Sarajevu. Čolaković je na tu funkciju došao nakon pobune imama koju je on predvodio. Međutim, unutar Islamske zajednice nailazio je na otpor. Jednoj od takvih situacija sam upravo prisustvovao. Njemu je oponirao tada mladi imam Vahid Fazlović. U svojoj polemici sa Čolakovićem doimao se kao hrabar, elokventan i uvjerljiv. Na završetku sastanka prišao sam Fazloviću i čestitao:”Islamska zajednica će biti sretna tek kada ti budeš došao na njegovo mjesto. Valjda ćemo to doživjeti”.
Reisov kurban
Nažalost bogda je falila da to Fazlović i ostvari. Ali, eto odustao je u foto-finišu. Uzgred, Čolaković je neslavno završio svoju karijeru, odbačen i anatemiziran kako od vjerskih tako i političkih struktura.
Da budem iskren, više žalim Falovića zbog toga što je ispao ‘žrtveni ovan’ reisa Huseina Kavazovića, nego što žalim zbog neispunjenog “proročanstvo” da će jednog dana biti prvi čovjek Islamske zajednice.
Jer, ni Fazlović nije danas onaj kakvog sam nekada poznavao. Iako nikad osobno nisam s njim komunicirao kao sa muftijom, nego sudim na osnovu njegovih javnih istupa – ostavio je dojam drugačijeg čovjeka od onog kojeg sam upoznao tad u Gradačcu. Čak šta više, ponašao se kao oportunista i poslušnik. Pa, ipak, ne ustrućavam se javno ustvrditi da je Fazlović moralniji i pošteniji hodža, kako od samog reisa Kavazovića, tako i od sva tri kandidata (Mensur Malkić, Nedžad Grabus, Salem Dedović) koja pretendiraju na funkciju vjerskog poglavara Bosanskih Muslimana. Stoga, ma ko da pobjedi od spomenutih knadidata, ne vjerujem da ću mu čestitati.
Tako sam otišao na čestitku kad je pobjedio Husein Kavazović. Tad sam mu rekao da ga smatram najboljim izborom i da može računati na mene dok god se ne uvjerim u suprotno.
Zaista sam smatrao da je dobro što je došlo do smjene na čelu Islamske zajednice, jer je Mustafa Cerić svojim personalnim odnosom prema medijima i političkim liderima toliko bio opteretio Islamsku zajednicu da je bilo krajnje vrijeme da Zajednica malo predahne, kako bi se njegov nasljednik počeo baviti realnim egzistencijalnim pitanjima samih imama, te (re)organizacijom džemata kao nosioca prosvjetiteljstva i duhovnosti.
Pored toga, imao sam vrlo dobre private odnose sa Kavazovićem kao muftijom. Znao me je nazvati na telefon i pohvaliti tekstove, koje sam tad objavljivao u Avazu. Zahvaljivao sam mu se na tome, jer bošnjačke glavešine ne poznaju riječ ‘mašalah’, pa sam ga stoga zamolio da ubudće samo nazove kad mu se nešto ne sviđa u mojima tekstovima, uz obećanje da ću ga ispoštovati.
Tako sam mu poklonio knjigu ‘Zlatni bejt’, kao životopis hafiza Halida Hadžimulića, sugerirajući mu kako bi bilo prikladno dodijeliti nagradu ‘Hasan Kaimija’ ovom čovjeku. On mi je obećao da će se zauzeti, te da mu pošaljem 3 primjerka knjige uz obrazloženje zbog čega bi hafiz Hadžimulić trebao dobiti tu nagradu.
Antireis
I gled čuda, nakon nekoliko mjeseci, sjedio sam pored hafiza dok je on pio čaj i prelistavao novine. U jednom trenutku mi se obratio pokazujući na naslov teksta ispod kojeg je bila fotografija muftije Kvazovića, Muhameda Filipovića i Hadžema Hajdarevića. Dok sam čitao naslov da je nagrada ‘Hasan Kaimija’ uručena akademiku Filipoviću, hafiz je uz osmijeh dao jedan jetki komentar od kojeg sam se naježio. Izgovorio je pogrdnu frazu koju su nekad u vrijeme austrougarske okupacije ‘stambolije’, ili ‘feslije’ upotrebljavale za ‘bečlije’ ili ‘šeširdžije’.
Naravno, hafiz nije znao za moj pokušaj da se zauzmem kod muftije za nagradu. Sve sam radio u tajnosti. Nakon tog komentara shvatio sam da ni muftija, ni Tunjo, ni Hadžem pojma nemaju, ni ko je Kaimija, ni ko je hafiz Hadžimulić. To su naprosto nespojivi svijetovi.
I pored svega Kavazovića sam iskreno upozorio na dvojicu ljudi – Hilmu Neimarliju i Muamera Zukorlića. ‘Nemoj imati kompleks prema Neimarliji, stoga što si bio njegov student i što dolaziš iz Tuzle’, savjetovao sam ga. Ovu moju opasku je prešutio.
‘Čuvaj se Zukorlića. Sarađivao sam s njim vjerujući da inklinira Sarajevu, ali sam se prevario u njemu’, ovom tvrdnjom sam htio otvoriti temu odnosa prema muslimanima u Sandžaku.
Ali on je to eskivirao jeftinom frazom kako mi trebamo pomagati tamođnju našu braću.
Kad baš nism uspio nametnuti veoma ozbiljnu temu, i pored toga što sam naglašavao kako svoje tvrdnje mogu dokumentirati, poentirao sam u afektu prijetnjom: ’Sjetit ćeš se mene kad ti počne ‘raditi o glavi’. On je predator. Po instiktu će pokušati ‘zaskočiti te’.
Trudim se vjerno prenijeti svoje riječi koje sam izgovorio prije 14 godina u rezidenciji reisul-uleme. Nikad više nisam posjetio reisa Kavazovića. Susretali smo se prilikom nekih vjerskih ceremonija i manifestacija u kojima se susret ne može izbjeći.
Nakon isteka prvog mandata Kavazović je za protivnika dobio Zukorlića. Posredno sam dobio poruku iz njabližeg Kavazovićevog okruženja da ga podržim, jer se oni ozbiljno boje za njega. Naglasili su kako Zukorlić ima novac da potkupi sabornike, te da ima podršku nekih opasnih ljudi. Zatom sam napisao vrlo sugestivnu kolumnu da sabornici ne smiju imati dilemu između Zukorlića i Kavazovića, te obrazložio to činjenicama.
Naravno da ne smatram da je moja kolumna donijela prevagu u korist Kavazovića, ali se on pozivao na moje pisanje u izbornoj kampanji.
Od Hilme Neimarlije ga nisam mogao odbraniti. Jesam raskrinkao ulogu tzv. ‘socijalističkog stroja’ u Islamskoj zajednici, ali to je bilo prekasno za Kavazovića. On je već bio poražen i ponižen, zaslušeno (!), tako da mu nije bilo spasa. Jer on i nije bio reis, već antireis!
(TBT)
