Piše: Hebh Jamal, thebosniatimes.ba
Njemačke savezne pokrajine su 10. jula u Bundesratu (njemačkom saveznom vijeću) glasale za prijedlog da se negiranje prava Izraela na postojanje proglasi krivičnim djelom. Očekuje se da će Bundestag (savezni parlament) u bliskoj budućnosti razmotriti ovu inicijativu, koja je potekla iz pokrajine Hesen.
Nacrt zakona predviđa da bi se svako ko javno negira pravo Izraela na postojanje ili zagovara njegovo uništenje mogao suočiti sa zatvorskom kaznom do pet godina ili visokom novčanom kaznom. Prekršaj bi se odnosio samo na slučajeve u kojima se takve izjave smatraju podsticajem na “spremnost za počinjenje antisemitskih nasilnih djela ili proizvoljnih mjera”. Ipak, prijedlog zakona je formuliran namjerno široko i neprecizno, ostavljajući tužiocima i sudijama značajan prostor za procjenu kada se zakon primjenjuje.
Ministar pravde Hesena, Christian Heinz, izjavio je da se od 7. oktobra – kada se dogodio “varvarski napad” Hamasa – ta “mržnja” “proširila” širom svijeta, pa i na Njemačku. Antisemitizam se “javno ispoljava na našim ulicama”.
Dodao je: “Po prvi put u historiji Savezne Republike Njemačke, većinu je dobio prijedlog zakona kojim se kriminalizira negiranje prava Izraela na postojanje. Od danas se svim Jevrejima u našoj zemlji šalje važan signal: želimo i hoćemo bolje zaštititi jevrejski život u Njemačkoj. Veoma sam zahvalan na ovom značajnom znaku.”
Antisemitizam
Od oktobra 2023. godine, pa i ranije, Njemačka gotovo sve što je propalestinski orijentisano klasifikuje kao antisemitski čin. Zabranjeni su skupovi povodom obilježavanja Nakbe, zabranjeno je nošenje kefija u blizini jevrejskih spomen-obilježja, cenzurišu se govori zvaničnika UN-a, poput Francesce Albanese, na njemačkim univerzitetima, a policija primjenjuje grubu silu protiv ljudi koji se na njemačkim ulicama bore za “slobodnu Palestinu”.
Namjerno neprecizno definisanje pojma „antisemitski akti nasilja“ prepušta cjelokupnu njemačku javnost diskrecionom pravu pravosudnog sistema. U praksi to često znači davanje ogromnih ovlaštenja pojedinim sudijama, koji imaju značajnu slobodu odlučivanja pri utvrđivanju krivice ili nevinosti.
Tokom protekle tri godine genocida, pa čak i prije toga, njemački sudovi su služili kao efikasno sredstvo za gušenje propalestinskog aktivizma kroz široka tumačenja onoga što se smatra antisemitizmom i veličanjem nasilja.
Prisustvovao sam sudskim postupcima protiv aktivista u kojima su tužilac i sudija tvrdili da doslovna izjava „Želim slobodnu Palestinu za sve ljude, bez obzira na vjersku pripadnost, od rijeke do mora“ predstavlja govor mržnje (‘Volksverhetzung’), te da upotreba riječi „pogrom“ za opisivanje nasilja doseljenika nad Palestincima na Zapadnoj obali predstavlja „relativizaciju Holokausta“. Optuženi nije samo proglašen krivim zbog govora na protestu, već je morao platiti i skoro 6.500 eura kazne, a evidentiran je i kao osoba s krivičnim dosijeom. On se trenutno žali na tu presudu.
U drugom slučaju, svjedočio sam kako sudija navodi policijskog svjedoka – koji se nije sjećao nijednog detalja navodnog napada – čak i sugerišući da je optuženi zapravo mogao djelovati u samoodbrani. Ti detalji, međutim, nisu odvratili sudiju od donošenja osuđujuće presude, uprkos potpunom nedostatku dokaza koji bi potkrijepili optužbe.
Teoretski, Njemačka ima snažan pravni sistem sa zakonima i strukturama osmišljenim radi zaštite. Zapravo, u Njemačkoj bi tužioci trebali tražiti i dokaze koji mogu osloboditi optuženog krivice, a ne nužno samo one koji ga terete. Ipak, čini se da ništa od toga nije važno kada je riječ o pokretu solidarnosti s Palestinom.
Bez granica u podršci Izraelu
Ova država je odlučna da maksimizira svoju saučesništvo u genocidu i ograniči građanska prava aktivista, kao i mogućnost običnih stanovnika Njemačke da kritikuju strani entitet; ipak, koliko daleko je Njemačka spremna ići u podršci Izraelu?
U septembru se nastavlja postupak koji je Nikaragva pokrenula pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) protiv Njemačke, a koji se tiče pitanja da li je ta zemlja prekršila svoje međunarodne pravne obaveze pružanjem podrške Izraelu tokom genocida u Gazi. Ipak, čini se da Njemačka nije pretjerano zabrinuta.
Njemačka je drugi najveći izvoznik oružja u Izrael. Godine 2022. isporučila je oružje u vrijednosti od 32 miliona eura, a nakon 7. oktobra taj iznos se desetostruko povećao. Isporuke oružja od tada su samo rasle. U periodu od 2023. do 2025. godine, Njemačka je u Izrael izvezla oružje u ukupnoj vrijednosti od 485 miliona eura.
Samo prošle sedmice, aktivisti iz cijele Njemačke okupili su se u znak protesta zbog otvaranja pogona kompanije Rheinmetall – fabrike oružja smještene u berlinskoj radničkoj četvrti Wedding, koja je također saučesnik u genocidu u Gazi. Ovaj proizvođač ne samo da proizvodi oružje koje odlazi direktno izraelskoj državi, poput artiljerijskih granata kalibra 120 mm, već Rheinmetall, kao privatna kompanija, često zaobilazi i njemačka ograničenja izvoza oružja tako što ga izvozi putem podružnica smještenih u drugim zemljama.
Također, prije samo nekoliko sedmica, gradonačelnik Berlina Kai Wagner odobrio je osnivanje inovacijskog centra u saradnji s kompanijom Israel Aerospace Industries (IAI) i najavio podršku start-up kompanijama u sektorima tehnologije dvostruke namjene i odbrane. Dok njemački zvaničnici produbljuju industrijsku i tehnološku saradnju s izraelskim odbrambenim sektorom, oni koji pokušavaju poremetiti taj isti lanac vojnog snabdijevanja suočavaju se s teškim krivičnim sankcijama.
Pred sudom u zatvoru visoke sigurnosti Stammheim, aktivisti se suočavaju s ukupnom kaznom od 25 godina zatvora jer su željeli spriječiti štetu uništavanjem prostorija kompanije Elbit Systems, izraelske fabrike oružja smještene u njemačkom gradu Ulmu. Optuženi – koje javnost naziva „Ulm5” – od svog pravnog tima su odvojeni neprobojnim staklom, dok sudija, iz ročišta u ročište, odbacuje pravno utemeljene zahtjeve advokata za omogućavanjem nesmetane komunikacije s klijentima.
Ograničavanje demokratskih prava
To nas dovodi do ključnog pitanja u središtu ovog predloženog zakona: šta tačno predstavlja krivično djelo? U ovoj državi to je često nedefinisano, a ta dvosmislenost je namjerna kako bi se aktivisti, pisci, novinari i svi oni koji imaju savjest prisilili da biraju riječi kada govore o činjenici da nijedna država nema bogomdano niti bezuslovno pravo na postojanje – ni Sjedinjene Države, ni Njemačka, a svakako ne ni ona država čiji postupci doprinose uništenju drugog naroda.
Ovo nije neko radikalno shvatanje državnog suvereniteta, već međunarodno priznat stav da ljudi, a ne nacionalne države, imaju bogomdano pravo na postojanje.
Njemački državni interes (‘Staatsräson’) – politička doktrina prema kojoj Njemačka snosi posebnu odgovornost za nacionalnu sigurnost Izraela – prevazišao je okvire vanjskopolitičkog principa i trenutno dovodi do ograničavanja i suspendovanja uobičajenih demokratskih standarda zarad interesa strane države.
Politički motivirani montirani procesi kompromitovali su koncept slobode govora i umjesto toga uveli cionizam u svaki sudski postupak, svako brutalno policijsko hapšenje i svaku policijsku istragu koja poteže optužbe za antisemitizam samo zato što se poziva na oslobođenje palestinskog naroda i okončanje krvoprolića.
Ipak, još nije vrijeme za strah od najgoreg. Prema riječima pravnih stručnjaka, nije neuobičajeno da se zakonodavni prijedlog njemačkog Saveznog vijeća (Bundesrata) uputi Bundestagu, ali je izuzetno rijetko da to rezultira konačnim zakonskim aktom. Zapravo, Savezno vijeće je usvojilo 45 nacrta zakona i proslijedilo ih Bundestagu, a nijedan od njih još nije postao zakon – naročito s obzirom na to da je ovaj predloženi zakon u direktnoj suprotnosti s članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji štiti slobodu izražavanja, kao i s članom 5. njemačkog Ustava (Osnovnog zakona).
Ipak, ono što ovo na kraju dokazuje jeste da Njemačku ne brine kako međunarodna zajednica doživljava njene postupke. Njena posvećenost konceptu ‘Staatsräson’ – zaštiti državnih interesa Izraela – te nastavku vojne i političke podrške Izraelu, u praksi je postala princip iznad odgovornosti i međunarodnog nadzora.
Tri godine nakon početka genocida, podrška Izraelu među političkom elitom ostala je nepromijenjena. Kao odgovor na nezadovoljstvo šire javnosti, čini se da je vlada postala samo još odlučnija u nastojanju da uguši otpor.
No, historija je pokazala da represija ne briše otpor. Sudovi mogu izricati osuđujuće presude. Vlade mogu donositi restriktivne zakone. Demonstracije se mogu zabraniti, a aktivisti kriminalizirati. Ipak, nijedna od tih mjera ne može natjerati ljude da se odreknu svoje savjesti ili uvjerenja da imaju moralnu obavezu suprotstaviti se nepravdi.
Njemačka kultura sjećanja izgrađena je na navodnom obećanju „nikad više“, a pokazalo se da je to „nikad više“ selektivno te da ne podrazumijeva manju militarizaciju, manje rasizma ili manju saučesničku ulogu u još jednom genocidu. Zapravo, ako išta, Njemačka je dokazala da ne vjeruje u univerzalna prava – čak ni kada je riječ o njenim vlastitim građanima i stanovnicima.
(TBT, TNA)
