Anders Behring Breivik – masovni ubojica i zasigurno najomraženiji čovjek u Norveškoj – živi u dvokatnom apartmanu s kuhinjom u kojoj može sam kuhati obroke, ugodnim vanjskim dvorištem i TV sobom s foteljama, Xboxom i slikovitim fotografijama na zidovima. Sadržaj soba, međutim, pažljivo je odabran. Naizgled, ovo je jedinica s supermaksimalnim osiguranjem, koju je za Breivika namjenski izgradio Kriminalomsorgen – norveška popravna služba – u svom zatvoru Ringerike, piše The Nation Magazine.
Billboard displaying portraits of Pakistan's Chief of Army Staff Field Marshal Asim Munir and Prime Minister Shehbaz Sharif, following a deal between the U.S. and Iran, in Islamabad
Prošlo je 15 godina, 22. jula 2011. Breivik je u ljetnom kampu Laburističke stranke ubio 69 ljudi, uključujući 33 djece, nakon što je ubio još osam drugih eksplozijom bombe u Oslu. Do danas radikalni desničar održava žestoka antiimigrantska, antimuslimanska i bijela supremacistička uvjerenja te želi širiti svoju poruku mržnje svijetom. Zbog toga mu je komunikacija s drugim zatvorenicima i vanjskim svijetom gotovo u potpunosti zabranjena. No, tijekom cijelog njegovog boravka u zatvoru, Norveška je uložila velike napore kako bi ublažila štetan utjecaj Breivikove izolacije. Zašto to čine?
Breivik naime živi u “zlatnom kavezu”. Nedavnom odlukom suda, ostat će u izolaciji nakon što je okružni sud u Oslu odbacio njegovu tužbu protiv države. Breivik je tvrdio da uvjeti u kojima služi kaznu krše njegova ljudska prava, iako boravi u kompleksu s privatnom teretanom, kuhinjom, sobom za videoigre i tri papige. Sud je presudio da, unatoč izolaciji, njegov tretman nije “nehuman”, čime je završena pravna bitka koja opet otvara pitanje granica norveškog liberalnog pravosudnog sustava.
Masovni ubica ima papige tigrice, Xbox konzolu, teretanu…
Iza zidina zatvora Ringerike, smještenog na obali jezera Tyrifjorden, gdje se nalazi i otok Utøya na kojem je počinio masakr, Breivik živi u uvjetima koje mnogi smatraju nevjerojatnima. Na raspolaganju ima dvoetažni kompleks koji dijeli s još jednim zatvorenikom, ali nikada u isto vrijeme. Prostor uključuje dnevni boravak s nekoliko fotelja i televizorom s ravnim ekranom spojenim na Xbox ili Playstation konzolu, radnu sobu te kuhinju opremljenu perilicom posuđa, mikrovalnom pećnicom i radnim plohama od nehrđajućeg čelika. Na zidu mu vise crno-bijele fotografije Eiffelovog tornja.
Uz to, ima pristup privatnoj teretani s utezima, trakom za trčanje i spravom za veslanje. Kompleksom slobodno lete tri papige, tigrice koje su mu dodijeljene kao kućni ljubimci. Ovakvi uvjeti izazivaju bijes javnosti i obitelji žrtava. “Norveški sustav je takav kakav jest, ali kao majci čiju je kćer ubio, teško mi je gledati ga kako se žali iz svog lijepog stana”, izjavila je za AFP Lisbeth Kristine Røyneland, koja je na Utøyi izgubila osamnaestogodišnju kćer. Na društvenim mrežama njegov smještaj često uspoređuju s “hotelom” ili “palačom”. No, unatoč materijalnom komforu, Breivik i njegovi advokati tvrde da je ključni problem negdje drugdje.
Pitanje izolacije: Srž pravne bitke
Glavni argument Breivikove tužbe nije bio usmjeren na materijalne uvjete, već na dugogodišnju izolaciju od drugih zatvorenika. Od 2012. godine, kada je započeo služenje kazne, držan je odvojeno zbog procjene da i dalje predstavlja opasnost i da bi mogao inspirirati druge ekstremiste. Njegov advokat Øystein Storrvik na sudu je tvrdio da Breivik živi u “potpuno zaključanom svijetu”, što predstavlja kršenje članka 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji zabranjuje “nehumano” i “ponižavajuće” postupanje. Sam Breivik je tijekom svjedočenja u suzama tvrdio da ga vlasti pokušavaju “natjerati na samoubojstvo”.
Država, s druge strane, tvrdi da njegova izolacija nije apsolutna. Breivik ima redovite kontakte sa zatvorskim osobljem s kojim može igrati karte, kuhati ili dijeliti obroke. Uz to, posjećuju ga svećenik, fizioterapeut, psihijatar te volonter Crvenog križa sa psom kojeg može maziti. Jednom tjedno dopušteno mu je jednosatno druženje s drugim, pažljivo odabranim zatvorenikom. Ta se druženja odvijaju za velikim stolom, koji on naziva “Putinovim stolom”, uz prisutnost nekoliko čuvara koji sjede između njih radi sigurnosti.
Psihološka procjena i sudska odluka
Petodnevno ročište, održano u siječnju u sportskoj dvorani zatvora Ringerike, obilježio je Breivikov emocionalni ispad. Tvrdio je da pati od “duboke depresije” i suicidalnih misli, a njegovo plakanje tijekom svjedočenja bilo je neočekivano za mnoge prisutne. Međutim, vjerodostojnost njegovih emocija dovedena je u pitanje. Janne Gudim Hermansen, zatvorska psihijatrica koja se s njim sastaje otkako je premješten u Ringerike, izrazila je sumnju u iskrenost njegovih suza.
- Nikad ga prije nisam vidjela takvog, nikad ga nisam vidjela da plače ili pokazuje puno emocija. Bila je to reakcija koju nisam očekivala. Možda je to bio njegov način da pokaže očaj, ali nisam sigurna koliko je to bilo vjerodostojno. Mislim da je to možda iskorišteno da se nešto postigne – posvjedočila je na sudu.
Na koncu, Okružni sud u Oslu priklonio se argumentima države. U presudi objavljenoj sredinom veljače, sud je zaključio da uvjeti izdržavanja kazne ne predstavljaju kršenje ljudskih prava. Sutkinja Birgitte Kolrud u obrazloženju je navela da Breivik “ima dobre fizičke zatvorske uvjete i relativno veliku slobodu u svakodnevnom životu”. Dodala je da su se uvjeti s vremenom poboljšali te da “nema dokaza o trajnoj šteti uzrokovanoj kaznom”. Breivikov odvjetnik odmah je najavio žalbu na presudu.
Slučaj Andersa Breivika baca svjetlo na jedinstvenu filozofiju norveškog kaznenog sustava, koja je strancima često neshvatljiva. Sustav se temelji na onome što nazivaju “načelom normalnosti”, piše Al Jazeera.
- U norveškoj popravnoj službi imamo nešto što nazivamo ‘načelom normalnosti’. Svakodnevni život u zatvoru ne bi se trebao razlikovati od običnog života, koliko god je to moguće – objasnio je Tom Eberhardt, upravitelj zatvora na otoku Bastøy, poznatom kao jednom od “najhumanijih” zatvora na svijetu.
Cilj nije samo kazna, već rehabilitacija i reintegracija. S obzirom na to da su kazne u Norveškoj relativno kratke – prosječno osam mjeseci, a gotovo 90 posto kazni je kraće od godinu dana – sistem je usmjeren na to da se zatvorenici pripreme za povratak u društvo. To uključuje pravo na obrazovanje i pravo glasa. Filozofija je da je zatvor oduzimanje slobode, ali ništa više od toga. Iako se kritičarima čini da je sustav previše blag, rezultati govore sami za sebe. Norveška ima jednu od najnižih stopa recidivizma na svijetu, od samo 20 posto. Za usporedbu, u Ujedinjenom Kraljevstvu ta stopa iznosi oko 45 posto, dok je u Sjedinjenim Državama više od 76 posto bivših zatvorenika ponovno uhapšeno u roku od pet godina. Zagovornici sustava tvrde da uspješna rehabilitacija dugoročno štedi novac društvu. Breivik je, međutim, iznimka. Osuđen je na 21 godinu “preventivnog pritvora”, najstrožu kaznu koja se može neograničeno produljivati sve dok se smatra opasnim za društvo.
Ovo nije prvi put da se Breivik žali na zatvorske uvjete. Već je 2016. godine tužio državu, a tada je Okružni sud u Oslu šokirao svijet presudivši u njegovu korist i zaključivši da je produljena izolacija doista predstavljala kršenje njegovih prava. Ta je odluka, međutim, brzo poništena na višim sudovima, a Evropski sud za ljudska prava je 2018. godine njegov slučaj odbacio kao “nedopušten”. Tokom godina, njegove su pritužbe često bile na granici bizarnog. U pismu agenciji AFP 2014. godine prijetio je štrajkom glađu ako mu se starija konzola Playstation 2 ne zamijeni novijom, Playstation 3. U drugim pritužbama žalio se na prehladnu kavu, nedovoljnu količinu maslaca uz obroke te ograničenja u korištenju hidratantne kreme. Unatoč posljednjem porazu na sudu, jasno je da ovo nije kraj njegove pravne borbe. Njegova upornost u korištenju pravnog sustava protiv kojeg se ideološki bori ostaje jedan od najvećih paradoksa cijelog slučaja.
(TBT)
