Večer je 15. jula 2016. godine. Topao ljetni dan bliži se kraju. Mnogi ljudi provode petak uvečer s prijateljima ili obitelji i pripremaju se za vikend. Nitko ne sluti da će se Turska za samo nekoliko sati iz temelja promijeniti.
Odjednom tenkovi izlaze na ulice. Borbeni avioni nadlijeću Ankaru i Istanbul. Vojnici blokiraju most na Bosporu – vezu između Evrope i Azije. Parlament u Ankari se bombardira. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan javlja se putem video poziva na televiziji i poziva građane da izađu na ulice i zaustave državni udar.
Pokušaj puča u Turskoj propada još iste noći. Međutim, njegove političke posljedice određuju stvarnost u zemlji sve do danas.
Turska vlada za pokušaj državnog udara optužuje Gülenov pokret. Brojni visoki vojni dužnosnici povezani s Gülenom bivaju uhapšeni. Osnivač pokreta, islamski propovjednik Fethullah Gülen, već godinama je živio u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je i preminuo 2024. godine. Nekada je važio za bliskog Erdoğanovog saveznika. Zajedno su u velikoj mjeri doprinijeli smanjenju političkog utjecaja turske vojske i jačanju Erdoğanove moći. Kasnije je njihov savez propao. Vlada optužuje Gülena da je desetljećima instalirao svoje simpatizere u pravosuđe, policiju, vojsku i druge državne institucije, kako bi iznutra preuzeo kontrolu nad državom. Gülen i njegove pristalice negirali su bilo kakvu umiješanost u pokušaj puča.
Od ljetne večeri do nacionalnog praznika
Danas je 15. jula u Turskoj državni praznik. Bosporski most danas nosi naziv “Most šehida 15. juli” u znak sjećanja na ljude koji su te noći izgubili život. Prema službenim podacima, poginule su 253 osobe, od kojih su većina bili civili. Brojne ulice, trgovi i škole danas također nose naziv “15. juli”.
Međutim, godišnjica ne predstavlja samo sjećanje na žrtve. Ona označava i duboku političku prekretnicu. U godinama nakon puča vlada je dodatno učvrstila svoju vlast. Gülenov pokret proglašen je terorističkom organizacijom, a njegovi navodni članovi su masovno bili uklonjeni iz državnog aparata.
Šest dana nakon puča parlament je proglasio izvanredno stanje. Ono je, kako je prvobitno bilo predviđeno, trebalo potrajati tri mjeseca, ali je sedam puta produženo i završilo je tek 19. jula 2018. godine. Tokom te dvije godine predsjednik je u velikoj mjeri vladao putem izvanrednih dekreta, donijevši ukupno 32 takve uredbe.
Posljedice čistki bile su ogromne. Više od 125.000 zaposlenih u javnom sektoru i pripadnika oružanih snaga ostalo je bez posla. Prema službenim podacima, između 2016. i 2025. godine oko 390.000 ljudi uhapšeno je zbog navodnih veza s Gülenovim pokretom. Oko 113.000 njih završilo je u istražnom pritvoru. Također je zatvorena 2.761 institucija, među kojima škole, udruženja, zaklade i mediji. Zbog navodne umiješanosti u pokušaj puča 4.130 osoba osuđeno je na doživotnu robiju ili doživotni zatvor s mjerama otežanog uvjetnog otpusta.
“Izuzetno centralizirana struktura”
Politolog Ersin Kalaycıoğlu smatra da su posljedice izvanrednog stanja vidljive i danas. Iako je ono formalno okončano 2018. godine, njegova praksa se, kako kaže, “u određenoj mjeri institucionalizirala”. Država se trajno promijenila. Posebno je česta upotreba uredbi dovela do stvaranja “izuzetno centralizirane strukture”.
Prema njegovoj ocjeni, i javna uprava se do temelja promijenila. Birokracija se od sustava koji se temeljio na stručnim standardima i znanstvenoj ekspertizi pretvorila u administraciju koja prvenstveno provodi političke naloge, tvrdi on.
Opozicione stranke također optužuju vladu da je čistke proširila daleko izvan Gülenovog pokreta. Osim navodnih Gülenovih pristalica, otkazima i kaznenim postupcima bili su sankcionirani i kritičari vlasti.
S parlamentarnog na predsjednički sistem
Pokušaj državnog udara politički je ubrzao i približavanje Erdoğanove Stranke pravde i razvoja (AKP) i ultranacionalističke Stranke nacionalističkog pokreta (MHP). Uz podršku MHP-a, vlada je 2017. godine uspjela provesti referendum o promjeni Ustava. Rezultat je bio prelazak Turske s parlamentarnog na predsjednički sustav. Funkcija premijera je ukinuta, a izvršne ovlasti predsjednika znatno su proširene. Kritičari od tada govore o “sistemu vladavine jednog čovjeka”.
Kalaycıoğlu ustavne promjene opisuje kao temeljnu promjenu političkog režima. Prema njegovim riječima, politički sustav razvio se u “neopatrimonijalni sultanizam” – oblik vlasti u kojem je politička moć snažno koncentrirana u rukama jedne osobe, a ključne odluke u velikoj mjeri ovise od predsjednika.
Predsjednički sustav promijenio je i oporbu. Budući da je za izbor predsjednika potrebna apsolutna većina glasova, opozicione stranke počele su formirati izborne saveze i isticati zajedničke kandidate. To je dalo rezultate: na lokalnim izborima 2019. godine, a zatim ponovno 2024. godine, opozicija je osvojila položaj gradonačelnika u dva najveća grada u zemlji – Ankari i Istanbulu.
Mnogi od tih oporbenih političara danas se, međutim, suočava s istragama ili optužbama za terorizam. Među najpoznatijim slučajevima je gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu, koji se smatra najvažnijim političkim protivnikom predsjednika Erdoğana i protiv kojeg je, nakon İmamoğluove ponovne izborne pobjede, pokrenut kazneni postupak.
(TBT)
