POLEMIKA
Odgovor na tekst prof. dr. sc. Mirjane
Kasapović u Globusu, od 24. februara 2017., pod naslovom: ‘Dobro je što
bosanski biskupi nemaju političku moć provesti svoj projekt preuređenja BiH: izazvali
bi novi balkanski rat’
Piše: Ivo Komšić, thebosniatimes.ba
Na prijedlog bosanskih biskupa o ustavnom
preuređenju dejtonske države BiH ‘argumentirano’ je reagirala sveučilišna
profesorica iz Zagreba dr. sc. Mirjana Kasapović, u nacionalnom tjedniku
Globus. Ništa ne bi bilo neobično da se s akademske pozicije reagira na
prijedloge unutarnjeg uređenja neke susjedne zemlje kada u toj reakciji ne bi
bilo toliko netočnosti, ideološke žestine, političkog sljepila, arogancije i
proturječnosti.
Uvažena profesorica daje dva ključna
prigovora biskupskom prijedlogu.
Prvi je prigovor kako njihov prijedlog nije
izvorno njihov nego je prepisan od UNHCR-a koji je za potrebe humanitarne
pomoći u ratu formirao četiri teritorijalne jedinice u BiH preko čijih centara
je distribuirao pomoć. Ona tvrdi kako biskupi ‘posežu za dokumentom drugog
izvanjskog aktera’ koji su prekrojili u ‘svoju viziju’ preuređenja BiH.
Začuđujuće je neznanje sveučilišnog profesora koji se bavi politikom u BiH
‘argumentirano’ i ‘znanstveno’. Bosna i Hercegovina je gotovo u cijeloj svojoj
povijesti bila podijeljena na regije – srednju Bosnu, Hercegovinu, Krajinu,
Semberiju, Posavinu, i svaka od njih imala je neko veliko gradsko središte. U
našem prošlom sistemu cijelo vrijeme te regije su bile i institucionalizirane
kao regionalne privredne komore. Njih nije izmislio niti formirao UNHCR nego ih
je naslijedio i iskoristio za svoje ciljeve jer su one bile prirodne,
komunikacijske i ekonomske cjeline, čak s posebnim kulturnim obilježjima, bez
obzira na narode koji su u njima živjeli. Ne radi se dakle o ‘proizvoljno
iscrtanim administrativnim jedinicama’, nego o povijesno prepoznatljivim
regijama, bez obzira koliko su one danas politički upotrebljive.
Drugi prigovor se odnosi na sam ‘smisao
biskupskog dokumenta’, koji, zapravo, zadire u smisao dejtonskog uređenja BiH i
pokušaja da se on revidira formiranjem trećeg etničkog entiteta. Po njenom
mišljenju u društvima sličnim BiH najracionalnije rješenje je ‘etnička
federacija’, jasnije kazano federacija etničkih entiteta. Uvažena profesorica
ide dalje i od prijedloga HDZ-a, čiji entitet ne obuhvaća sve Hrvate u BiH i
koji je ‘teritorijalno nepovezana jedinica’.
– Nema političke tvorevine, bilo da je
riječ o nacionalnoj državi, bilo o nacionalnom entitetu unutar višenacionalne
države, koji može obuhvatiti sve pripadnike društvene skupine ili zajednice u
ime koje je stvoren i prema kojoj je nazvan – tvrdi ona. Što bi se onda HDZ
brinuo o tome što će biti s Hrvatima izvan tog etničkog entiteta. Pa nigdje u
svijetu pripadnici jednoga naroda ne žive u jednoj državi, ‘pa zašto bi svi
Hrvati u BiH morali živjeti u jednome hrvatskom entitetu’, mišljenje je uvažene
profesorice.
To nije sve. Ona dalje tvrdi kako je
biskupski pokušaj ‘dokusurivanja’ BiH, tog ‘dejtonskog trojanskog konja’,
‘proizvoljniji i umjetniji’ od federalnog kantonalnog uređenja koje sam ponudio
početkom 1994. godine kada su sve hrvatske institucije u BiH, osim HDZ-a,
tragale za rješenjem koje će zaustaviti rat za teritorije i spasiti be-ha
narode od istrebljenja. Što se tiče pretencioznosti s kojom smo nastupali, ona
nije proizlazila iz nedostatka moje ili bilo čije ‘skromnosti’, koju uvažena
profesorica podcrtava sa zlobnom namjerom diskreditacije, nego se radilo o
neposrednom svjedočenju ratnim događajima i nevjerojatnim zločinima koji su se
zbivali pred našim očima, a koje smo htjeli zaustaviti. Ona naše uporno, teško
i požrtvovno mirovno nastojanje želi potpuno minimizirati i diskreditirati, a
koje je ona vjerojatno promatrala iz svoje udobne zagrebačke akademske fotelje.
Trebala bi znati da je Vašingtonski sporazum, zasnovan na tom prijedlogu,
zaustavio sukobe Armije BiH i HVO-a onoga dana kada je parafiran i stvorio
pretpostavke za vojni savez i akciju ‘Oluja’ i druge zajedničke vojne
operacije. Bez vojnog sloma Karadžićeve i Mladićeve vojske ne bi bilo moguće
postići opći mir ne samo u BiH nego ni u Hrvatskoj, bez obzira na kvalitetu
rješenja.
Uvažena profesorica očito nikada nije
shvatila smisao Vašingtonskog sporazuma jer inače ne bi tvrdila kako je njime
stvorena ‘preddržava’ kojoj je u Dejtonu pridružena Republika Srpska.
Sporazumom je formirana Federacija Bosne i Hercegovine koja je trebala
integrirati u sebe i teritorije koje je pod kontrolom držala vojska RS, kao što
je integrirala i teritorije pod kontrolom Armije BiH i HVO-a, odnosno ‘Herceg
Bosne’. Zalog nestanka ‘Herceg Bosne’ bio je nestanak i Karadžićeve Republike
Srpske. Zašto se to nije desilo, trebalo bi provjeriti i u dokumentima s
Pantovčaka koji kriju sadržaje tajnih telefonskih razgovora i drugih pregovora
Tuđmanove administracije sa ‘srpskom stranom’.
Zaprepašćuje znanstvena, politička i
moralna pozicija jednog profesora koji uistinu ne pati od skromnosti a odbija
principe na kojima smo tada utemeljili federalno uređenje BiH.
Tko bi i danas mogao odbiti ove principe u
bilo kojoj etnički složenoj državi: a) federalne jedinice ne smiju imati
nacionalna obilježja, b) kantoni (federalne jedinice) ne smiju međusobno
formirati državne zajednice, c) federacija treba biti decentralizirana, d)
federalne jedinice trebaju biti formirane prema više kriterija a ne samo
etničkom, e) federalne jedinice trebaju biti ravnopravne, f) nacionalni
interesi trebaju biti zaštićeni na svim državnim razinama u federaciji. Sedmi
princip uvažena profesorica dodaje jer on u našem prijedlogu nije bio iako se u
nekim pregovorima govorilo o konfederaciji Federacije BiH i Republike Hrvatske
kao dodatnom garantu ravnopravnosti Hrvata u BiH. Takva konfederacija je
uključivala Federaciju na cijelom teritoriju BiH, dakle u međunarodno priznatim
granicama.
Također, neshvatljivo je da politolog,
legitimiran najvišim znanstvenim zvanjem, ne razumije što su gravitaciona
središta u nekim državama, posebno u BiH koja je ispresijecana planinskim
lancima.
Tko je ikada kročio u BiH mogao je
primijetiti da je stanovništvo koncentrirano u dolinama rijeka, a ne na planinskim
visovima. Naše rijeke i njihove doline su bile i ostale gravitaciona središta
stanovnika, od Neretve i Vrbasa do Bosne i Une, s velikim gradskim središtima
koja su bila regionalni centri. Međutim, uvažena profesorica ima ‘znanstveno
utemeljeno uvjerenje’ da rijeke dijele ljude, a ne spajaju, zato i ne može
razumjeti principe kojima smo se rukovodili u koncipiranju kantona. U njenoj
glavi je samo fikcija podjele, nekada u bivšoj Kraljevini, danas u BiH.
Uz to, profesorica bi trebala znati da krvoprolića
u Kraljevini, a koja koristi kao argument, nisu bila uzrokovana ‘državnim
uređenjem oko slivova rijeka’, nego stvaranjem fašističkih tvorevina u toj
državi i vojnim akcijama da im se osigura što veći teritorij. Isto tako,
krvoproliće u BiH nije bilo uzrokovano prijedlogom neetničke kantonizacije BiH
nego prijedlogom njene etničke podjele i stvaranjem nacionalnih država u
njoj,što bi uvažena znanstvenica htjela ovjekovječiti. To krvoproliće je
planirano u Karađorđevu i Grazu dogovorima Tuđmana i Miloševića, odnosno Bobana
i Karadžića.
Neshvatljiva je i zamjena pojmova, što ne
bi smio raditi sveučilišni profesor, koji pretendira na znanstvenost kada se
bavi ovim pitanjima. Uvažena profesorica umjesto pojma ‘treći entitet’ koristi
pojam ‘treći kanton’ kao da se time može prikriti temeljna razlika ovih pojmova
i politička namjera koju oni iskazuju.
Smisao svih ovih profesoričinih
kontradikcija i nejasnoća se ne bi mogao ni shvatiti da se tako žestoko, gotovo
s mržnjom, nije obrušila na ‘biskupski prijedlog’. Njoj smeta njihova ‘vizija
jedinstvene multietničke i multikonfesionalne zemlje’. Ona optužuje biskupe da
žele ‘prisiliti pripadnike svih triju naroda da žive zajedno u multietničkim
regijama, premda je očito da oni to ne žele’.
Što će neki profesor drugo nego pozvati se
na istraživanja i statistiku kada nema drugih dokaza za ono što tvrdi.
Prešućuje da je ta statistika javnog mnijenja rezultat zločina i genocida, ili,
ako se više voli, ‘etničkog čišćenja’, čuvenog eufemizma Franje Tuđmana. I njoj
je jasno da cijeli projekt nije dovršen pa ga treba okončati ‘trećim kantonom’.
Uvažena profesorice, taj ‘treći kanton’ je
već bio formiran i formalno i stvarno, ali na zločinu, prije svega nad Hrvatima
srednje Bosne, Posavine i Krajine. U međuvremenu je pobrisan u Vašingtonu
sporazumom o federalnom uređenju BiH. Sve dok se taj zločin ne prizna i dok se
ne priznaju svi drugi zločini počinjeni u BiH, statistika javnog mnijenja će
pokazivati nemogućnost zajedničkog života.
Zar bi biskupi i ostali svećenici, i svi
normalni ljudi, trebali to mirno prihvatiti i odustati od svojih ljudskih i
vjerskih načela. Potpuno je logično odbaciti tezu koju zastupate – da su Hrvati
‘iseljeni’ iz BiH. Oni su silom otjerani i preseljeni kako bi se ‘kompaktirao
teritorij’ Republike Srpske i Herceg Bosne (pogledajte Sporazum Bobana i
Karadžića iz Graza i zapisnike iz Ureda predsjednika sa sastanaka s liderima
‘Herceg-Bosne’).
Naravno, svi znamo da je bilo protjerivanja
i mimo toga koje je izvršila i ‘treća strana’ u svojoj borbi za teritorije.
Za Vas je želja za povratkom u svoje domove
‘mit’ biskupa. Svaki bi sveučilišni profesor društvenog usmjerenja trebao znati
što sve obuhvaća pojam konstitutivnosti naroda. Kako će pripadnici tog naroda
koristiti svoje pravo, to je stvar njihove slobode, ali im mogućnost korištenja
tog prava na cijelom teritoriju njihove zemlje ne može nitko oduzeti. I to ne
ovisi o njihovu broju.
Na kraju treba dodati da je uvažena
profesorica, čiji bi zaključci trebali biti jasni i razgovijetni, veoma vješto
prikrila smisao svoje oštre kritike biskupskih i ostalih prijedloga oko
uređenja BiH. Ona HDZ-ov prijedlog o trećem entitetu vješto zamotava u
‘iskustva (koja) pokazuju da u etnički duboko podijeljenim postkonfliktnim
društvima nema funkcionalnijeg rješenja od etničke federacije s tri, četiri,
pet, ili koliko treba federalnih jedinica’. Zaboravlja da i u tom slučaju u BiH
postoji komplikacija s jednim brojem stanovništva koji svoje ljudsko pravo
koristi za iskazivanje kategorijom ‘ostalih’, kojima je punu satisfakciju dao
međunarodni sud za ljudska prava, s već poznatom presudom ‘Sejdić-Finci’. Gdje
bi ona smjestila njihov entitet?
(TBT, Globus)
