KOLUMNA
Dugo godina majke, supruge ili sestre desetina
hiljada turskih vojnika nisu mogle prisustvovati ceremonijama polaganja
zakletve njihovih sinova, muževa ili braće zbog strogog vojnog zakona koji je
branio mahramu.
Piše: Sinem Cengiz, thebosniatimes.ba
Turska je u utorak obilježila 20. godišnjicu „postmodernog
puča“ 28.2.1997. koji je drastično promijenio živote hiljada ljudi u zemlji.
Kao prvi „nekrvavi“ puč u Turskoj, on nije
uključivao nasilno preuzimanje vlasti – ali je uništio snove i nade pokrivenih
žena.
Turska je sekularna država od njenog osnivanja
1923. 1980-ih ženama zaposlenim u javnom sektoru u Turskoj je zabranjeno
nošenje mahrama. Ovo je podrazumijevalo gradsku službu, obrazovne i političke institucije.
Pored toga, zabrana nošenja mahrame u javnim institucijama proširena je na sve
univerzitete u Turskoj odmah nakon 28.2.1997. nakon naredbe turskog Nacionalnog
sigurnosnog vijeća.
Rasprava oko mahrama na univerzritetima bila
je najkontroverznija od svih, a hiljade žena su hapšene jer su odbijale skinuti
mahramu na ulazima u univerzitete ili na protestima zbog zabrane. Nikada u
životu neću zaboraviti kada su moje pokrivene kolegice s fakulteta ponižavane prisilom
da skidaju mahrame na ulazu, na očigled drugih studenata. Neke su čak morale prekinuti
studije. Nema riječi koja bi mogla opisati nepravdu, poniženje i razorene nade
ovih studentica kojima je oduzeto pravo na školovanje samo zbog njihovih
uvjerenja.
Ova se situacija promijenila 2008. kada je
turski parlament donio amandman na ustav kojim se ženama dozvoljava da nose
mahramu na turskim univerzitetima. Konačno je ova sramotna zabrana ukinuta
2010. Zatim je uslijedila odluka kojom se ženama dozvoljava nošenje mahrama i
na poslu u državnim institucijama 2013., a iste godine su četiri pokrivene žene
postale članice parlamenta.
Ovo je bio znamenit korak u turskoj polritičkoj
historiji. 1999., u znak protesta naredbi Sigurnosnog vijeća, parlamentarka
Merve Kavakvcri je na ceremoniju polaganja zakletve došla s mahramrom. Ipak,
istjerana je iz parlamenta zbog kampanje opozicijskih parlamentaraca. Kasnije joj
je Ustavni sud oduzeo imunitet parlamentarke i državljanstvo. Sve su ovo bile posljedice
procesa od 28.2. Danas, njena je sestra članica istog parlamenta i nosi
mahramu. Čak je i izbor Abdullaha Güla 2007. za turskog predsjednika doveo do
ogromnog političkog meteža zbog njegove pokrivene supruge.
Dugo godina majke, supruge ili sestre desetina
hiljada turskih vojnika nisu mogle prisustvovati ceremonijama polaganja
zakletve njihovih sinova, muževa ili braće zbog strogog vojnog zakona koji je
branio mahramu. Nikad nećemo zaboraviti srcerparajuće prizore pokrivenih majki
koje liju suze na kapijama kasarne jer nisu mogle stajati kraj svojih sinova.
Dugo godina su se pokrivene žene smatrale
drugorazrednim građankama, ne samo zbog državnih zabrana nego i zbog
prishološkog pritiska sekularnog segmenta društva. Danas, pokrivenim ženama u
oružanim snagama dozvoljeno je obavljati svoju dužnost.
Turska je nedavno ukinula zabranu nošenja
mahrame u vojsci. To je bila jedina institucija u kojoj je žene nisu smjele nositi.
Potez koji je naredilo ministarstvo odbrane stupit će na snagu kada se objavi u
službenom glasniku.
Ukidanje višedecenijske zabrane nošenja
mahrame u državnim insitucijama je ključni korak za označavanje kraja kršenja
ljudskih prava koje je pogađalo žrivote i budućnost hiljada žena u Turskoj.
Ove odluke nemaju ništa sa skrnavljenjem
sekularnih postulata moderne Turske. Dugi niz godina su Turci prepadani idejom
da se „Turska pretvara u Iran“. Ali Turska nikako ne postaje Iran niti će ikad
postati. Ove tvrdnje služile su samo određenim segmentima društva. Niko više ne
vjeruje ovome. Štaviše, jednom kada ljudima uvedete zabranu, onda se pretvorite
u Iran gdje su žene ustvari prisiljene nositi hidžab.
Kako bi postali bolja demokratija, sloboda vjeroispovijesti,
koja god ona bila, je ključna za sve građane. I sekularci i konzervativci imaju
jednaka prava i nijedan građanin ne bi smio biti diskriminiran samo zbog svojih
ličnih uvjerenja.
Osim toga, tursko ukidanje zabrane dolazi u
vrijeme kada određene zemlje razmatraju ili su već nametnule zabrane na tradicrionalna
pokrivala za glavu poput burke i nikaba koji su već zabranjeni u Francuskoj i
Beligiji, tzv.kolijevkama demokratije, slobode i ljudskih prava.
Bez obzira na to ko je na vlasti, vladajuća
konzervativna Stranka pravde i razvoja ili neka druga, osnovna ljudska prava u
Turskoj trebaju biti zaštićena.
Iako je ova zabrana trebala biti ranije ukinuta, potez spada u one „bolje ikad
nego nikad“.
• Sinem Cengiz je turska politička analitičarka, stručnjakinja za pitanja
odnosa Turske i Bliskog istoka.
(TBT, Prevela Jasmina Drljević)
