KOLUMNA
Najgori islamofobi današnjice ne kliču iz redova pokreta
krajnje desnice, umjesto tog tvrde da su liberali
Piše: Hamid Dabashi, thebosniatimes.ba
Bolest islamofobija, iracionalna i kategorička mržnja prema
muslimanima i njihovoj religiji – baš kao i iste bolesti antisemitizma prema
Jevrejima, rasizma prema Afroamerikancima, mizoginije prema ženama ili
homofobije prema LGBQT zajednici – će trebati kontinuirani slijed kritičkog
mišljenja i stalnog ispitivanja prije nego što budemo u stanju razumjeti njeno
patološko porijeklo i globalno razotkriti i diskreditovati njene glavne
ideologe.
Danas su u SAD-u sve rašireniji napadi bijelih šovinista na
Jevreje, muslimane i Afroamerikance, institucije i ikone podvedeni pod jedno
propagandno kodno ime „alt-right“, čiji glavni ideolog Stephen Bannon (Abu Bakr
al-Baghdadi “alt-righta”) sada sjedi pored predsjednika SAD-a u Ovalnom
uredu kao njegov glavni savjetnik.
Koja je priroda ove bolesti i odakle dolazi? Već postoji niz
odličnih studija o ovoj temi, među kojima ću izdvojiti rad Petera Gottschalka i
Gabriela Greenberga pod nazivom Islamofobija: Učinivši muslimane glavnim
neprijateljem; zatim Deepu Kumar i njenu Islamofobiju i politiku imperije; rad Nathana Leana Industrija islamofobije:
Kako desnica proizvodi strah od muslimana;
i pomenut ću Carla Ernsta s radom Islamofobija u Americi: Anatomija
netolerancije; ovom popisu moramo dodati izvrsnu dekonstrukciju od Terryja
Eagletona Novi ateizam, razum, vjera i revolucija: Razmišljanja o debati o
Bogu.
Navedene studije su bile neophodne i inovativne, ali ni
blizu dovoljne. Bolest islamofobija – kao i svaka druga fobija – ima različite
simptome i zahtijeva kontinuiranu kritičku dijagnozu.
Hvalisavo neznanje
Pažnja svijeta je sada s pravom usmjerena na glavne
islamofobe poput Stephena Bannona i Sebastiana Gorke ili teoretičara
zavjere Franka Gaffneya i njima slične,
koji se skupljaju oko Donalda Trumpa u Ovalnom uredu.
Skrivena od pogleda pod maskom, daleko je pogubnija verzija
ove bolesti u daleko popularnijim krugovima čiji su najbolji predstavnici
proizvodi masmedija, dvorske lude Bill Maher i njegov pomoćnik Sam Harris.
Ako biste me pitali ko je najzarazniji živi islamofob u
Americi danas, ne bih rekao Bannon, Michael Flynn, Stephan Miller, pa čak ni
Gorka, iako su svi od njih sada glavni među oportunistima, žarljivim krstašima
koji bodre Trumpa.
Rekao bih, bez imalo oklijevanja, Maher i Harris, i prije
nego što je preminuo, karijerista Christopher Hitchens, daleko su opasniji
Stormtrooperovi poručnici islamofobije.
Ovi liberalni islamofobi prikrivaju svoju mržnju prema
muslimanima nasmiješenim licima, budalastim šalama, lažnim argumentima,
usiljenim smijehom i neprirodnom saglasnošću – uz punu saradnju inače savršeno
uglednih medijskih kuća.
Milioni Amerikanaca su izašli na ulice, na demonstracije
protiv tih zloglasnih rasista okupljenih oko Trumpa. Maher i Harris su
prevaranti koji prodaju svoju mržnju na televiziji u udarnom terminu.
Ovi liberalni islamofobi, neprijatelji onoga što ne
razumiju, propovijedaju svoj patološki strah od islama i muslimana sa lažnim
autoritetom i lažnim osjećajem da vladaju temom.
Sjedeći pored Mahera, Harris izdaje uredbu da islam „mora
biti reformisan“. Ali s kojim autoritetom, kojim obrazovanjem, kojim znanjem,
kojom učenošću i čijom dozvolom, ko mu je dao taj autoritet?
Maher i Harris ne bi znali razlikovati arapski od
perzijskog, turskog ili urdu jezika sve i da se radi o očitim primjerima, pa
ipak, sjede i kao dva talibanska razbojnika gađaju kroz objektiv kamere, na što
se povremeno smije njihova publika u znak odobravanja.
Razmislite o tome: niko od čitave družine liberalnih i
konzervativnih islamofoba ne zna razlikovati arapski od perzijskog jezika. Oni
su kao šejhovi neznalice i njihove kolege šiiti širom Bliskog istoka koji
izdaju fetve o „Zapadu“ iako ne znaju ni riječ engleskog ili nekog drugog
evropskog jezika.
I upravo je tu nesreća našeg vremena uhvaćena između dvije
bande neznalica ksenofoba, sučeljavajući jedan bataljon naoružanog neznanja
protiv drugog.
Poremećeni fanatizam
Usuđuju se pričati o „bici ideja“ bez ijednog citata od bilo
kojeg živog ili mrtvog muslimanskog teologa, filozofa, mistika, pjesnika,
umjetnika ili intelektualca, u svojoj vrtoglavo praznoj prozi.
Monumentalnost njihovog neznanja sankcionisana je njihovim
samoproglašenim bjelačkim privilegijama. Oni su bijele puti, mogu reći šta god
žele.
Na vrhuncu prosvjetiteljske modernosti, Evropa je završila u
njemačkim koncentracionim logorima. Na vrhuncu američke demokratije, predvodi
ih Trump. I usuđuju se pričati o „bici ideja“! Kakvih ideja?
Historija njihove domovine počela je genocidnim uništavanjem
američkih Indijanaca, nastavila se groznom historijom afričkog ropstva, i na
vrhuncu svojih tehnoloških dostignuća, bacanjem atomske bombe na Japan. Bitka
kojih ideja protiv kojih ideja?
Takva arogantna besmislica o „bici ideja“, međutim, jeste
izgovor za dosta prostiju banalnost neznanja. Više to nije stvar optužbi da je
Maher fanatik kad on to jeste, zbog otvorenog zagovaranja hirovitog rasizma
sada to svi znaju, nakon njegove nedavne bromanse sa zloglasnim simbolom
neofašižma Milom Yiannopoulosom.
Ničim od ovog ne pokušavam reći da su muslimani u globalu
Božiji dar čovječanstvu. Islamofilija je jednako poremećena kao i islamofobija.
Na svijetu, prema procjenama, ima 1,5 milijardi muslimana. Imaju oni i
kriminalce, sociopate, psihotične bande i slično u svojim redovima.
Muslimanska intelektualna historija
No da biste se pozabavili takvim patologijama trebat će vam
minimum saosjećanja za zajedničku čovječnost miliona drugih muslimana koji
nemaju nikakve veze s ovim kriminalcima.
Danas postoje dvije komplementarne prijetnje toj neophodnoj
unutrašnjoj reformi odlučujuće za muslimansku intelektualnu historiju od njenog
sudbonosnog susreta sa evropskim kolonijalizmom: Baghdadi i njegova banda
krvoločnih kriminalaca na jednoj strani i Maher i njegovo bratstvo liberalnih i
desničarskih islamofoba na drugoj.Ovaj historijski porast islamofobije imat će preobražajni
učinak na muslimane i trenutni preokret u njihovom kritičkom razmišljanju.
Najozbiljniji među muslimanskim intelektualcima danas prolaze kroz bolove
moralnog i maštovitog preporoda.
Njihovi neprijatelji poput Mahera i Bannona neprijatelji su
čovječanstva, jer islamofobija je slab izgovor za daleko zloćudniju
ksenofobiju, strah od bilo koga i bilo čega što ne izgleda i ne zvuči poput
njih.
Mi muslimani smo privilegovani, možda smo čak i predodređeni
da se borimo za svoje građanske slobode pod obnovljenim univerzalnim uslovima –
ne samo za sebe već za sve druge podređene komponente ljudskog roda koje se
bore protiv prevlasti bijelaca u SAD-u i Evropi.
Izaći ćemo iz ove borbe sa moralno univerzaliziranim
političkim pojedinostima. Suočit ćemo se sa Maherom i Bannonom licem u lice,
oči u oči, sa našom naučenom čovječnošću protiv njihovog nepismenog barbarstva.
(TBT, Al Jazeera)
