Trideset i devet godina bankarskog staža. Majka dvojice sinova. Otkaz na osnovu — kako ona tvrdi — lažnih optužbi.
Kaže da je otkaz dobila zato što je radila prema proceduri. U vrijeme Covida, prema njenim navodima, nisu joj dali da radi, iako nije imala starosnu dob za isključenje s posla. Tek kasnije dobila je na potpis saglasnost kao da pristaje da bude kod kuće. A ona, kaže, nikada nije bila saglasna.
U tim momentima značio joj je i topli obrok, jer je bila u kreditu. Značio joj je svaki iznos koji čovjeku u takvoj situaciji nije statistika, nego hljeb, rata, režije i dostojanstvo.
Bulka Musić nije bila tiha.
Prema njenim riječima, nije pristala na nagodbu. Nije spustila glavu. Čekala je tri i po godine. Sud je na kraju prepoznao ono što je u postupku dokazano: nezakonitost otkaza. Vratio je na posao.
Banka ju je primila natrag. A ona tvrdi da se pritisak nastavio u drugoj formi.
Poseban cinizam, prema njenom opisu slučaja: u vrijeme otkaznog roka dobila je nagradu. Istaknuti radnik, dakle, vrijedi taman toliko da primi nagradu — ali, po logici sistema koji ona opisuje, ne vrijedi dovoljno da ga sistem ne izbaci kada postane nezgodan.
Prema njenim tvrdnjama, zabranili su joj prodaju bankarskih proizvoda. Pa joj dali lošu ocjenu. Pa uskratili varijabilnu nagradu. Ako su ti navodi tačni, osveta nema rok trajanja — ona se samo presvlači u proceduru.
I tako empatična UCB, dok u internim porukama šalje lekcije kako treba biti nježan prema ženama u menopauzi, kako im treba pružiti ruku, osmijeh i zagrljaj, u stvarnom životu, prema tvrdnjama Bulke Musić, njoj pruži — nogu. Istaknutoj radnici. Majci. Ženi koja tvrdi da je prijavila nepravilnost. Samo zato što se neko, a trebalo bi se utvrditi i ko, našao u poziciji da joj se osveti.
* * *
Zavidovići. Tešanj. Jelah. Isti logo na staklu.
U Filijali UniCredit banke Tešanj i Poslovnici Jelah, prema tvrdnjama zaposlenika, ljudi su godinama radili prekovremeno. Banka, prema dokumentima i evidencijama na koje se zaposlenici pozivaju, za te sate zna ili je morala znati. Zaposlenici tvrde da taj rad nije adekvatno plaćen.
Ako se ti navodi potvrde, nije riječ o grešci u sistemu.
Riječ je o sistemu.
Filijala Tešanj. Poslovnica Jelah. Gračanica. Lukavac. Doboj. Zenica. Zaposlenici s kojima smo razgovarali tvrde da sličnih slučajeva ima još — u poslovnicama u kojima su bankarski službenici, prema njihovim navodima, dolazili ranije, ostajali duže i punili tuđe bilance vlastitim satima koje niko nije prebrojao. Ili — što je gore — jeste prebrojao, a nije platio.
Prema tvrdnjama pojedinih zaposlenika, postojao je i dodatni pritisak oko plaćanja osoba koje nisu zaposlenici banke. Oni tvrde da bi, ukoliko se takva plaćanja ne izvrše, uslijedile sankcije ili lošiji tretman. Ako je to tačno, onda je korporativna matematika bila jednostavna: radnikov sat može nestati, ali tuđi račun ne smije zakasniti.
* * *
Bulka Musić kaže da čuva dokaze o nepravilnostima od 2019. godine.
Govori o kršenju pravila o tajnosti podataka. O nepravilnostima koje je, prema vlastitim riječima, prijavila. Tvrdi da su drugi trebali odgovarati. Umjesto toga — posljedice je, kaže, snosila ona.
Preblizu istini. To je, prema njenom iskustvu, jedini stvarni prekršaj koji banka ne oprašta.
* * *
Šta se zapravo dogodi kada radnik pobijedi na sudu?
Vrati se na posao. I, prema tvrdnjama Bulke Musić, otkrije da je pobjeda samo promijenila teren bitke.
Više nema formalnog otkaza. Ima, kako tvrdi, svega drugog. Izolacija. Uskraćivanje. Loše ocjene bez osnova. Kolege koje gledaju u pod. Menadžment koji zna kako se gradi tihi pritisak koji ne ostavlja trag na papiru — ali ostavlja sve ostalo.
Zove se mobing. U BiH postoji zakon koji ga zabranjuje. U praksi — postoji uglavnom kao pojam u rječniku.
* * *
Ona je na Facebooku napisala da je bila gladna i žedna tri i po godine. Da je prodavala stvari iz kuće na pijaci. Da su je ljudi izbjegavali jer su mislili da je “pokrala” banku.
Napisala je i ovo: “A meni na mezar donesite kasetofon i pustite mi Terezu Kesoviju.”
Čovjek koji to piše nije slomljen. Čovjek koji to piše — još uvijek se bori.
* * *
Prema tvrdnjama zaposlenika, nije ovo priča o jednoj poslovnici.
Neplaćeni prekovremeni rad, ako se potvrde dokumenti i svjedočenja zaposlenika, nije bio propust. Nije bila obična greška u obračunu. Bio je obrazac — ugrađen, tih, godinama funkcionalan. Zaposlenici tvrde da je UniCredit banka u BiH funkcionirala po principu da se sati mogu uzeti, ali ne moraju platiti. Da se lojalnost može zahtijevati, a pravda uskratiti.
Tešanj nije izuzetak. Tešanj je samo glasniji.
Službenici iz Tešnja odabrali su kulturan način. Sud. Papir. Zakon. Nisu vikali. Nisu rušili. Podigli su glas jedinom metodom koja u civiliziranom društvu ima smisla — tužbom.
Ali šta se dešava kada ih se sakupi desetak? Dvadesetak? Kada dođu u Sarajevo, sjednu pred kamere, i počnu pričati?
Press konferencija nije tužba. Press konferencija je nešto čemu banka ne može odgovoriti samo pravnim timom.
Dokumentarni film nije kolumna. Dokumentarni film o godinama neplaćenog rada i sistematskog maltretiranja zaposlenika — sa imenima, brojevima, presudama i odgovorom druge strane — ne može se zaustaviti oglašivačkim budžetom. Tada UniCredit može kupiti koliko želi reklamnog prostora. Taj prostor neće brisati sliku.
Jer postoje mediji koji nisu na prodaju. Postoje novinari koji se bave novinarstvom — a ne PR-om.
I postoje priče koje imaju vlastitu gravitaciju. Kad jednom krenu — ne staju.
Zove se domino efekat. Jedan padne. Onda drugi. Onda treći — iz Gračanice, iz Lukavca, iz Doboja, iz Zenice. I odjednom više nije priča o jednom čovjeku koji traži svoja prava. Postaje priča o sistemu za koji zaposlenici tvrde da im je godinama uskraćivao ono što su zaradili.
* * *
UniCredit Group ima sjedište u Milanu.
Objavljuje godišnje ESG izvještaje. Govori o dostojanstvu na radnom mjestu. O etičkoj kulturi. O zaštiti uzbunjivača.
U Zavidovićima živi žena koja tvrdi da je dobila otkaz zato što je radila prema proceduri, prijavila nepravilnost i bila preblizu istini.
U Filijali Tešanj i Poslovnici Jelah rade ljudi koji tvrde da su radili prekovremeno i nisu naplaćeni. Slični navodi dolaze iz Gračanice. Iz Lukavca. Iz Doboja. Iz Zenice.
U Milanu postoje ljudi koji potpisuju izvještaje o vrijednostima.
Između Milana i Zavidovića — pedeset i nešto strana korporativnih dokumenata i jedna veoma jasna provalija koju sada treba objasniti.
────────────────────
Ova priča još nije gotova. Dokumenti, prema tvrdnjama zaposlenika, postoje. Svjedoci postoje. Radnici se brane dokazima, presudama i vlastitim biografijama. Sud je već jednom rekao šta misli u slučaju Bulke Musić.
Banka ne mora reći isto što i oni. Nije u njihovoj koži. Nije u njihovom otkaznom roku. Nije prodavala stvari iz kuće na pijaci. Ali mora odgovoriti na ono što joj stoji pred vratima: dokumente, ljude i pitanje koje više neće stati u ladicu.
Napomena redakcije: Tekst je zasnovan na izjavama zaposlenika, javno iznesenim navodima Bulke Musić, dostupnoj dokumentaciji i sudskim činjenicama na koje se sagovornici pozivaju. UniCredit banka BiH treba imati mogućnost da odgovori na sve navode. Ako odgovor dostavi, bit će objavljen u skladu s profesionalnim pravilima i pravom javnosti da čuje i drugu stranu.
(TBT, Istraživački tim TBT)
