KOLUMNA
Jedan od osnovnih postulata odnosa forme i sadržine umjetničkog
djela je da nema forme bez sadržaja pa shodno tome ni sadržaja bez forme. Forma
ima svoje značenje i ono je čini čitljivom, što će reći uspostavlja
komunikaciju koju jedno umjetničko djelo vrši kroz prostor i vrijeme. Ali
stvari sa značenjem nisu tako jednostavne
Piše: Mehmed Slezović, thebosnaitimes.ba
Samo znak ima utvrđeno značenje što se ne može reći i za
simbol koji posjeduje više značenja. Dakle, ukoliko jedno umjetničko djelo
uspostavlja toliku zgusnutost svoje forme, da se može iščitavati kao znak ili
simbol, to još ne znači da se može čitati samo na jedan način. Značenja su
mnogostruka pa time i mogućnost mnogostrukih tumačenja. Umjetničko je ovdje,
nažalost, samo uzgredni sadržaj. Po sredi je čista politika koja bi malo da se
sakrije iza umjetnosti, tačnije pjesništva i pjesnika!?
Ponovljena inicijativa Vlade Crne Gore da 13. novembar,
datum rođenja crnogorskog vladike Petra Petrovića Njegoša, postane državni
praznik, te reakcije koje su uslijedile nakon toga i povlačenje ove
inicijative, zaslužuju izvjesnu pažnju, jer u osnovi po ko zna koji put dovodi
do politizacije lika i djela ovog pjesnika. Ovaj put čini se sa posebnim
povodom. Taj povod nemoguće je sagledati izvan šireg političkog konteksta u
kojem se našla Crna Gora. Sa jedne strane to je izražena spremnost priključenja
NATO, a sa druge strane evidentni ruski uticaj prisutan u ovoj zemlji preko izvjesnih
političkih struktura. To nije jedini kontekst ovog ponovnog pojavljivanja Njegoša
među Crnogorcima.
Tako se povodom Njegoša digla prašina kad je predsjednik
skupštine opštine Petnjica Adnan Muhović izjavio da je Njegoš “genocidni
pjesnik”i “najveći krvnik Bošnjaka i islama”, navodeći da su često
zarobljeni vojnici RS u bosanskom ratu u ,,lijevom džepu imali po jedan mali
primjerak Gorskog vijenca.” Predsjednik Bošnjačke stranke Rifat Husović se
izvinio građanima zbog Muhovićevih izjava, a pomenuti se našao u proceduri za smjenu
sa funkcije lokalnog parlamenta opštine Petnjica. Ovo je vrlo zanimljiv
sociološki kontekst, ali i apsurd. Kakve veze imaju građani Crne Gore sa
kvalifikacijama djela jednog pjesnika i kakve političari? Odgovor bi iz
pomenutog konteksta bio jednostavan – političke. Proizilazi da su sa jedne
strane građani koji dijele “genocidne poruke-vrijednosti” jednog pjesnika,
a sa druge strane usamljeni pojedinac političar, koji ukazuje na te činjenice.
I zato strada. I zašto bi se opet jedan drugi političar izvinjavao zbog ovih
kvalifikacija koje su vrijednosno-književno-ideološke prirode? A ko je u svemu
ovome pitao građane šta oni misle?
O čemu se ovde radi – kulturi, politici, vrijednosnom
tumačenju jednog književnog djela ili kultu nečije ličnosti i njegovoj
zloupotrebi? Reklo bi se da svega ima, ali politike ponajviše, a kad se ona
uveže u kolo sa svim ovim elementima tad nastaju mnoge nejasnoće. Međutim, iako
su se politički lomila mnoga koplja oko Njegoša, pitanja su i dalje ostala
otvorena. Otuda svaki akt ponovne politizacije lika i djela ovog vladike,
državnika i pjesnika iznova reaktualizuje ova pitanja a čin proglašenja datuma
njegovog rođenja za državni praznik je politički čin prvog reda.
Njegoša svojataju i Srbi i Crnogorci, a koliko je meni
poznato on je sebe smatrao Srbinom pa bi ovaj čin mogao da se tumači i kao
crnogorsko nacionalizovanje Njegoša. Opet, sa druge strane, Srbi u Crnoj Gori
bi mogli ovaj čin da posmatraju i kao srbizaciju Crne Gore, ali nisam baš
siguran da će tako to razumjeti. Što se Bošnjaka tiče stvari su mnogo
komplikovanije. Odavno je već “Gorski vijenac” bio okarakterisan kao
politička platforma za istrebljenje muslimana u Crnoj Gori. Ovo bi bilo jedno
od mogućih tumačenja književnog djela. I ono kao mogućnost tumačenja ima puni
legitimitet jer slojeve umjetničkog djela ne čine samo estetske vrijednosti već
i brojne druge koje spadaju u domen umjetničkih: religijske, moralne,
etničke…pa se tako provuku i političke. Ko ovu lekciju nije naučio iz
estetike, neka pogleda malo Konarda Fidlera pa će mu sve biti jasno. Shodno
ovome, Bošnjaci bi u ovom činu zaista mogli da stvar tumače ne samo eksplicite
već i u kontekstu svog historijskog iskustva koje pamti pogrome i istrage, što
će reći savremenim rječnikom genocid. Neko će s razlogom upitati – znači li to
da umjetničko djelo ne bi smjelo tematski tretirati događaje iz historije,
stvarne ili izmišljene i da li umjetnička istina prirodno podrazumijeva i takav
jezik koji može za nekog biti uvredljiv? To su zanimljiva pitanja i nije na
njih tako jednostavno odgovoriti jer pitanje umjetničke slobode po svoj prilici
nije isto što pitanje govora mržnje, ali u jednoj zaokruženoj formi umjetničkog
djela ono ostaje realnost po sebi, odvojena od ove svakodnevne realnosti.
Efekat tih poruka ne treba primati kao direktan govor ali će one i te kako
imati udjela na ukupno značenje jedne umjetničke forme. Dakle u pitanju je
način tumačenja odnosno percepcije, a kad su “Gorski vijenac” i Crna
Gora u pitanju, međuetnička sporenja, očito se pokazuje, nisu se baš puno
pomakla u odnosu na Njegoševo doba i otud veliko lučenje uticaja ovog umjetničkog
djela na savremenu stvarnost. Samo u tom kontekstu je i moguće sagledavanje
pomenute inicijative za ustanovljenjem ovog datuma za državni praznik.
Ali, da li je ovo jedini modus tumačenja ove inicijative.
Naravno, ne mora da bude. Problemi proističu iz političkih kontraverzi koje se
tiču ovog državnika, duhovnika pjesnika i ideologa. A te kontraverze nisu na
fonu da svi subjekti crnogorske državnosti istim očima gledaju na njegov lik i
djelo. Ono što su vrijednosti za jedne, nisu vrijednosti za druge. Pitanje
značaja je drugačije postavljeno. Njegoš očito jeste veoma značajan pjesnik i
tu nema spora. U datim okolnostima, Njegoš bi prije mogao biti faktor rascijepa
nego li jedinstva, pa je stoga bolje njegovo pjesničko djelo ostaviti oblasti
duhovnosti u kojoj svako može slobodno surfovati i pronalaziti šta mu je milo.
Uostalom i Njegoš je bio dijete svog vremena sa problemima i idejama koje su
tada vladale, a sada je neko drugo doba sa sopstvenim pitanjima i problemima.
Bar bi to tako trebalo razumjeti sem ukoliko se ne razumijeva u potpuno drugom svjetlu,
da ideje istrage dobijaju na vrijednosti dok se aveti probuđenog islamizma i
terorizma nadvijaju nad mračnim evropskim horizontom. A Crna Gora je valjda u
Evropi pa bi se ponovo trebalo podsjetiti i Njegoša. No ovo je opasno gledanje
na stvarnost i potpuno pogrešno. Stoga ne treba čitati samo “Gorski
vijenac” već i “Šćepana Malog”.
/Autor je akademski slikar i univerzitetski profesor/
(TBT, Danas)
