KOLUMNA
Teška i tužna istina je da svijet koji nije
voljan ispuniti svoju odgovornost da zaštiti ljude, kao što se u novije vrijeme
pokazalo u Sririji, teško će se okupiti u ime skulptura, rukopisa i slika.
Piše: Richard N. Haass, thebosniatimes.ba
U svijetu nemira, Bliski istok se izdvaja.
Svjetski poredak nakon Drugog svjetskog rata se razotkriva u većem dijelu
regije. Narodi Sirije, Iraka, Jemena i Libije plaćaju ogromnu cijenu.
Ali nisu pogođene samo sadašnjost i budućnost
regije. Dodatna žrtva današnjeg terora je prošlost.
ISIL je pokazao svoje lice nakon što je
uništio stvari za koje je smatrao da su nedovoljno islamske. Najdramatičniji
primjer je veličanstveni Balov hram u Palmyri u Siriji. Dok ovo pišem, oslobađa
se Mosul na sjeveru Iraka nakon više od dvije godine Daesheve kontrole. Ipak,
oslobađanje nije nastupilo dovoljno rano da spasi mnoge skulpture koje su već
uništene, biblioteke koje su spaljene ili grobnice koje su opljačkane.
Sigurno je da uništavanje kulturnih artefakata
nije ograničeno na Bliski istok. 2001., svijet je sa zaprepaštenjem posmatrao kako
Talibani u zrak dižu velike statue Buddhe u Bamiyanu. U novije vrijeme,
radikalni islamisti su uništili grobnice i rukopise u Timbuktuu. Ipak, razaranja
ISIL-a su neviđenih razmjera.
Fokusiranje na prošlost nije ništa novo.
Aleksandar Veliki je prije više od 2000
godina uništio veći dio današnjeg Perzepolisa. Vjerski ratovi koji su stoljećima
bjesnili Evropom uzeli su svoj danak na
crkve, ikone i freske. Staljin, Hitler i Mao dali su sve od sebe da unište
građevine i umjetnine povezane s kulturama i idejama koje su se smatrale
opasnim. Prije pola stoljeća Crveni Kmeri su uništili hramove i spomenike širom
Kambodže.
Zapravo, ono što bi se najbolje moglo opisati
kao „historicid“ shvatljivo tek kad se vidio koliko je i abnormalno. Lideri koji
žele oblikovati društvo oko novog i drugačijeg seta ideja, uvjerenja i oblika ponašanja prvo moraju uništiti već postojeće identitete
kod odraslih i spriječiti njihov prijenos na djecu. Uništavanje simbola i izražaja
ovih identiteta i ideja koje oni utjelovljuju, kao što revolucionari vjeruju,
je preduvjet za gradnju novog društva, kulture i/ili državnog uređenja.
Iz ovog razloga je očuvanje i zaštita prošlosti
neophodno za one koji se žele pobrinuti da današnji opasni fanatici ne uspiju u
svojoj nakani. Muzeji i biblioteke su od neprocjenjive vrijednosti ne samo jer
se u njima nalaze i predstavljeni su predmeti kao oličenja ljepote nego zato
što štite naslijeđe, vrijednosti i narative koji nas čine ovim što jesmo i
pomažu nam prenijeti to znanje na one
koji dolaze.
Prva reakcija vlada na historicid bila je
zabraniti trgovinu ukradenim umjetninama i artefaktima. Ovo je poželjno iz
brojnih razloga, uključujući i činjenicu da oni koji uništavaju spomenike
kulture, porobljavaju i ubijaju nedužne muškarce, žene i djecu, nabavljaju
resurse koji su im potrebni pored već pljačkom prisvojenih dragocjenosti. Haška konvencija iz
1954. poziva države da im kulturna dobra ne budu mete i da se suzdrže od njihovog
korištenja u vojne svrhe, poput uspostavljanja borbenih pozicija, smještaja
vojnika ili spremanja oružja. Cilj je jasan: zaštititi i očuvati prošlost.
Nažalost, ne bi se trebalo pretjerati sa
značajem takvih međunarodnih sporazuma. Oni se primjenjuju samo na vlade koje su odlučile
biti njihov dio. Nema kazne za ignoriranje Konvencije 1954, kao što su Irak i Sirija
učinili, ili za povlačenje iz nje, a ona ne pokriva ni nedržavne aktere (poput
Daesha). Štaviše, nema mehanizma za akciju u slučaju da se potpisnica Konvencije
ili bilo ko drugi ponaša na način koji Konvencija teži spriječiti.
Teška i tužna istina je da svijet koji nije
voljan ispuniti svoju odgovornost da zaštiti ljude, kao što se u novije vrijeme
pokazalo u Siriji, teško će se okupiti u ime skulptura, rukopisa i slika.
Nema alternative za zaustavljanje onih koji bi
uništili kulturnu imovinu prije nego što to učine. U slučaju današnjih glavnih
prijetnji prošlosti, ovo znači uvjeriti
mlade ljude da ne odaberu put radikalizma, usporiti priliv regruta i resursa
ekstremističkim grupama, uvjeriti vlade da odrede policijske i vojne jedinice
za zaštitu mjesta od velike vrijednosti i, kada je moguće, napadnu teroriste prije
nego ovi udare.
Ako je vlada izvor prijetnje kulturnim spomenicima, sankcije su
možda prikladnije sredstvo. Podnošenje optužbi, procesuiranje, osuđivanje i
pritvaranje onih koji provode takva
uništenja mogu se pokazati zastrašujućim za druge – slično onome što je potrebno
da bi se zaustavilo nasilje protiv ljudi.
Dotad, historicid će ostati i prijetnja i, kao
što smo se uvjerili, stvarnost. Prošlost će biti ugrožena. U tom smislu, ona nije
ništa drugačija od sadašnjosti niti budućnosti.
• Richard N. Haass, predsjednik Vijeća za
vanjske poslove, autor „Svijet u rasulu: Američka vanjska politika i kriza
starog poretka“
(TBT, ©Project Syndicate)
