KOLUMNA
Kako se slegla prašina sa arapskim
revolucijama 2011., aktivisti za prava žena i demokratiju iz Egipta, Libije i
Tunisa među prvima su primijetili i javno progovorili o iznenadnoj pojavi
ekstremističkih snaga među njima.
Piše: Sanam Naraghi Anderlini, thebosniatimes.ba
Mnogo prije nego što je Islamska država
postala redovna vijest u svjetskim medijima, žene iz Sirije su upozoravale na
širenje ekstremizma među njihovim raseljenim stanovništvom i izbjeglicama.
2012., još uvijek u prvim danima rata, jedna mi je mirovna aktivistkinja rekla:
„Našoj djeci trebaju škole, ali međunarodna zajednica ne reagira. Umjesto
toga,“ nastavila je, „Saudijci uvode svoj plan i program u naše zajednice.“
Sirijska djeca, navela je, iznenada su izložena materijalima koji promoviraju
netoleranciju i fanatizam kao „pravi“ islam.
„Grupe poput Al Nusre nude novac, hljeb i
zaštitu,“ kazala je druga žena, koja se sada nalazi u Libanu. Istaknula je kako
porodice u očaju prihvataju novac u zamjenu za svoje sinove koje ovi šalju u
rat. Iako broj regruta nije poznat, od 2011. Human Rights Watch i druge
organizacije dokumentiraju takve slučajeve. Mnoge od istih porodica udavale su
svoje kćeri u nadi da će im stariji muškarac pružiti veću sigurnost od
neizvjesnosti koju sa sobom nosi izbjeglički kamp. Sveobuhvatni podaci nisu
dostupni s obzirom da lokalni šejhovi sklapaju brojne „brakove“ (od kojih
brojni nisu građanski). Ali samo u izbjegličkom kampu Zataari, broj registriranih
brakova djevojčica i starijih muškaraca skočio je sa 42 u 2011-oj godini na 737
do 2013.
Sirijke nisu same u svom podizanju glasa. Kako
se slegla prašina sa arapskim revolucijama 2011., aktivisti za prava žena i
demokratiju iz Egipta, Libije i Tunisa među prvima su primijetili i javno
progovorili o iznenadnoj pojavi ekstremističkih snaga među njima. Nije ni čudo:
među pokretima koji su stupali na vlast – od starijeg Muslimanskog bratstva do
novijih selefističkih grupa – kontrola žena u javnim i privatnim sferama bila
je suštinski princip. Takve grupe su prava žena vezale za državni feminizam
svrgnutih diktatorskih režima. I tako su odmah ciljali zakone koji štite žene.
U Libiji, Mustafa Abdel-Jalil, vođa Nacionalnog prijelaznog vijeća, ukinuo je
zabranu poligamije u svom prvom obraćanju. Selefije su također pojasnile svoju
ideologiju. „Prvo su se bacili na umrle,“ kazala je inženjerka koja je postala
mirovna aktivistkinja, misleći na selefijsko skrnavljenje drevnih islamskih i
kršćanskih grobova. „Onda su krenuli na žene, i to su bile iste grupe koje su
napale američki kompleks u Benghaziju.“
U Iraku također bili su vidljivi znakovi
upozorenja. Uprkos trilionima potrošenim u zemlji, do 2012., SAD kao da su
skoro zaboravile na to. Finansiranje za razvoj je presušilo. Niz američkih
organizacija koje su vodile programe u Iraku su napustile zemlju. Kao što je
Međunarodna mreža civilnog društva istaknula u svom izvještaju 2013.
„Sakupljanje dijelova, Iračanke nakon rata i okupacije“, već su postojali znaci
da su se al Qaeda i ostaili ekstremisti širili Irakom. Uz sektaško nasilje u
usponu, žene su već osjećale represiju. Promjene koje su one primijetile
obuhvatale su sve od muškaraca koji zlostavljaju žene na ulicama i prolaze bez
kazne, preko policije koja dozvoljava muškarcima naoružanim noževima i palicama
da napadaju nenaoružane demonstrante u Bagdadu 2011. sve do usvajanja zakona
koji su uskratili građanske slobode. Ipak, na ova se upozorenja nije obratila
pažnja. Cijeli svijet je ostao zatečen napadom ISIS-a na dijelove Iraka 2014.
Sličan scenarij se odigrao i u Afganistanu.
Kada je Kunduz pao u ruke talibana u septembru 2015., Afganistanke se nisu
iznenadile. „Upozorile smo da lokalna policija nije primila plaću 6 mjeseci; nisu
pružali otpor“, kazala je jedna cijenjena stručnjakinja za mir i sigurnost na
događaju u Washington DC-ju u novembru 2015. „Čule smo od žena kako se talibani
uvlače u grad, a policija je nestajala.“ Dubinu problema je u svojoj reviziji istaknuo
i specijalni američki inspektor za obnovu Afganistana koji je opisao „ALP
[afganistansku lokalnu policiju] kao crnu rupu za američku pomoć s opremom koja
rutinski nestaje, a policajci ne primaju plaće.“
U novije vrijeme, dvije i po godine vladavine
egipatskog predsjednika Abdela Fattaha al-Sissija obilježene su hapšenjem
političkih neistomišljenika, novinara i aktivista za ljudska prava. Egipatske
aktivistkinje su progovorile u javnosti, ali su ušutkane. U februaru 2017., El
Nadeem Centar za oporavak žrtava mučenja koji pruža psihološku pomoć i
rehabilitaciju žrtvama je ugašen. Vodeći aktivisti za ljudska prava i novinari,
uključujući one koji su branili prava žena, završili su sa zamrznutim bankovnim
računima i zabranom putovanja. Aktivisti su kroz medije pokušali ukazati na
činjenicu da vlada vodi zemlju u dublju krizu, ali svijet je izabrao da ih
ignorira.
U međunarodnim sigurnosnim krugovima,
inteligencija i rana upozorenja su dragocjena roba. Mnogi od nas koji se bave pravima
žena, mirom i sigurnošću odavno ističu da tzv.rodni raniji signali upozorenja
mogu ponuditi još ranije rano upozorenje. Termin rodno upozorenje se tipično
odnosi na tri stvari. Prva, specifične promjene u životima muškaraca i žena
mogu biti vijesnici konflikta, kriza i ekstremizma. Na primjer, povećani
pritisak na mladiće da se priključe milicijama ili državnoj vojsci su općenito
pokazatelj rasta militarizma. Prodaja ženskog nakita u okruženju gdje je zlato
primarna imovina može slično sugerirati na rast ekonomskih tenzija ili znakove
pripreme za bijeg od prijetećeg nasilja.
Drugo, rodno rano upozorenje također može
uputiti na eksplicitne prijetnje ženama ili muškarcima u slučaju izbijanja
konflikta. Najmračniji slučaj je Ruanda prije genocida 1994. kada su Hutu
ekstremisti objavili u javnosti da su Tutsi žohari i da njihove žene – naročito
one u mlađim godinama – zaslužuju biti silovane. Ne bi nikog trebalo iznenaditi
kada su ekstremisti obistinili svoje prijetnje i prošli nekažnjeno.
I konačno, termin se može povezati sa
određenim znanjem koje različite grupe mogu posjedovati. U ovom smislu,
aktivistkinje su poslovične kanarinke u rudniku uglja koje najčešće prve vide i
razumiju implikacije promjena na terenu jer je tlačenje žena zajedničko
obilježje najkonzervativnijih i ekstremnijih pokreta. Uskraćivanje prava
polovine populacije također ukazuje na manjak demokratskih planova. Drugim
riječima, diskriminacija žena ne bi trebala biti prihvaćena kao pitanje kulture
ili tradicije. To je pitanje politike i moći i može imati ozbiljne posljedice
po nacionalnu sigurnost.
Nakon okupacije Iraka 2003., na primjer,
aktivisti za prava žena i mir ostali su šokirani američkim prijedlogom novog
ustava gdje bi se pitanja sklapanja braka, razvoda i starateljstva nad djecom
trebala prepustiti različitim religijskim grupama i sektama koje bi odlučivale
o tome u skladu sa uputama njihovih vjerskih vođa. Aktivisti su tvrdili da bi
takva promjena Iračane prepustila na milost i nemilost takozvanih vjerskih vođa
i stvorila beskonačne oblike diskriminacije i fragmentacije širom njihovog
raznolikog društva. Bili su u pravu. Danas, djevojčica koja se rodi u šiitskoj
porodici, u principu može biti udata u dobi od 9 ili 13 godina ovisno o tome
šta njihovi šiitski imami odluče. Nesuglasnost je produbila jaz među sektama i
zajednicama.
Čini se razumnim vjerovati da su informacije
bile poznate i razmijenjene u pravo vrijeme, dovele bi do rane akcije koja bi spriječila
izbijanje konflikta ili nasilja. A ipak, prošlost je uprljana užasnim
primjerima gdje su informacije bile dostupne, a ništa se nije poduzelo. Bez
obzira, nastave li se takve informacije zanemarivati, problem bi se mogao
proširiti, metastazirati i zaprijetiti ne jednoj zemlji, nego cijelom svijetu.
Žene koje se usude biti aktivistkinje za
ljudska prava, mir i demokratiju izuzetno su sposobne u svojim društvima – i
imaju hrabrost da podignu glas i bore se za mirnu i sigurnu budućnost. Otkrivaju
neugodne istine i izazivaju status quo. Prozivaju velike sile koje se prave
slijepe zarad trenutnih interesa kod autoritarnih režima i upozoravaju na dugotrajne
posljedice kriza koje će izbiti. Pitanje je šta je potrebno da međunarodna
zajednica pravovremeno obrati pažnju na ova upozorenja? Svijet sebi ne može
priuštiti niti može podnijeti još jedan veliki konflikt koji će dovesti do
novog broja izbjeglica. Suštinski uzroci problema u Egiptu ili drugdje neće
preko noći nestati, ali se mnogo toga može učiniti da se tenzije ublaže.
U SAD-u, na primjer, mehanizmi već postoje.
Kongres može odobriti provođenje Zakona Leahy koji zabranjuje State Departmentu
ili Mrinistarstvu odbrane da pruža vojnu pomoć stranim vojnim jedinicama koje
krše ljudska prava i ne snose nikakvu kaznu. UN i pojedinačne zemlje članice trebaju se javno posvetiti osiguranju sigurnog i
otvorenog prostora za razvoj neovisnog građanskog društva. Mogu učestvovati i
podržati novoformiranu Globalnu razmjenu rješenja (GSX) koja je namijenjena
organiziranim interakcijama između građanskog društva i države u zajedničkom
rješavanju problema nasilja, ekstremizma i represije. U najmanju ruku, vrijeme
je da shvatimo da bi se nevladine organizacije i mediji trebali cijeniti zbog
njihove umjerene i konstruktivne kritike države i društva. Ugasi li se taj
prostor, svako neslaganje stvara opasnost da će postati radikalizirano i
nasilno. Znamo to. I zadatak nam je da to spriječimo.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
