KOLUMNA
Trump nam je ponudio kontradiktornu viziju američke tvrđave
koja strogo kontroliše svoje granice, istovremeno izazivajući nove sukobe u svijetu
svojim prekomjernim i provokativnim vojnim prisustvom. To nije recept za
međunarodnu stabilnost
Piše: Jackson Lears, thebosniatimes.ba
Pobjeda Donalda Trumpa će nesumnjivo proizvesti brojne
ozbiljne posljedice, naročito u u oblasti spoljne politike. On je u kampanji
često kritički govorio o nizu ratova bez kraja, vojnim intervencijama preko
okeana u koje se kretalo u ime humanitarne demokratije i tvrdio da će se
njegova administracija uzdržati od sličnih projekata. Ali taj zdravi
skepticizam (redak u američkim predsjedničkim kampanjama) sve vrijeme je bio
zamagljivan bombastičnim rasističkim izjavama, ratobornim poziranjem i
ksenofobičnim nacionalizmom.
Trump nam je ponudio kontradiktornu viziju američke tvrđave
koja strogo kontroliše svoje granice, istovremeno izazivajući nove sukobe u svijetu
svojim prekomjernim i provokativnim vojnim prisustvom. To nije recept za
međunarodnu stabilnost. Dugo odlagana debata o granicama američkog
intervencionizma je ponovo izostala, pri čemu je Trump proglašen za opasnog
izolacionistu. Ta rasprava nam je potrebnija nego ikada prije.
Protivnici ograničavanja američke vojne sile koriste riječ
„izolacionista“ pežorativno još od 30-ih godina 20. vijeka. Ali nije svaka
kritika vojnih intervencija bez jasnog cilja izolacionistička. Takve kritike
imaju bogatu i dugu historiju – ukorijenjenu u nepovjerenju klasičnih
republikanaca prema imperijalnim ambicijama mislilaca različitih uvjerenja,
poput Williama Jamesa, Marka Twaina, Waltera Lippmanna, George Kennana i Williama
Fulbrighta, koji nisu bili ksenofobični nacionalisti. U knjizi The true flag
Stephen Kinzer traga za izvorima anti-imperijalne tradicije u događajima koji
su slijedili poslije Špansko-američkog rata i tvrdi da je polemika koja se tada
vodila i danas relevantna za naš javni život.
Nije mogao odabrati bolji trenutak. Anti-imperijalna misao
je već decenijama odsutna iz javnog diskursa, kao i riječ „imperijalizam“. Umjesto
nje u opticaju je termin „internacionalizam“. To je riječ koja priziva vizije
globalne saradnje, od savezničkog rata protiv fašizma do rješavanja problema
klimatskih promjena. Nikome ne smetaju SAD koje konstruktivno sarađuju sa
ostatkom svijeta; problem je u tome što ta saradnja često podrazumijeva korištenje
imperijalne oružane sile. Retoričko pomjeranje od imperijalizma ka
internacionalizmu ukazuje na pročišćenje, sanitizaciju ovog procesa u 20. vijeku
i udaljavanje SAD od formalne imperije koja podrazumijeva okupaciju strane
teritorije, ka neformalnoj imperiji koja se oslanja na poslušničke vlade uz
povremenu podršku invazija američke vojske.
Kinzer prikazuje kako je proces sanitizacije počeo pažljivom
rekonstrukcijom stavova obje strane u debati o stvaranju prekomorske imperije,
vođene oko 1900. godine. Anti-imperijalisti Andrew Carnegie i William Jennings
Bryan su se pridružili Williamu Jamesu i Marku Twainu u napadima na
imperijaliste Theodore Roosevelta, Henry Cabota Lodgea, Alberta Beveridgea i
ostalih. Brojni citati koje Kinzer navodi jasno ilustruju dva suprotstavljena
stava koje i danas prepoznajemo.
***
Argumenti anti-imperijalista oslanjali su se na neposredna
iskustva i historijske primjere. Bilo da su se deklarisali kao pragmatisti,
poput Williama Jamesa, ili ne, oni su ostajali vjerni filozofskom značenju
pragmatizma – stavu da principe treba vrednovati na osnovu posljedica koje
proizvode. Anti-imperijalistima je bila zajednička pragmatična težnja da ideje
i prijedloge politika ocjenjuju na osnovu vjerovatnih efekata na imperiju i
njene podanike, o kojima se može zaključivati na osnovu historijskih i savremenih
primjera. Brinuli su šta će se dogoditi sa fundamentalnim vrijednostima – kao
što su podjela vlasti i saglasnost onih nad kojima se vlada – ako republika
postane imperija. Budući da je imperijalna ekspanzija podrazumijevala nasilje,
anti-imperijalisti su bili jednako pragmatični i u svojoj brizi zbog mogućih posljedica
rata, vjerovatno najmanje predvidljivog od svih čovjekovih preduzeća.
Imperijalisti su, s druge strane, prihvatali način mišljenja
koji se prikazivao kao pragmatičan, a zapravo je bio apstraktan i teleološki,
nepovezan za stvarnošću iskustva. Apologeti imperije su govorili o važnosti
investiranja u inostranstvu, o sirovinama i tržištima, ali češće su pribjegavali
eufemizmima maskiranim u koncepte kao što su sudbina, odgovornost,
civilizacija, progres – pretke današnjih banalnosti kao što je „globalizacija“.
Takav stav je proistekao iz vjere da je Amerika proviđenjem predodređena za
misiju obnove svijeta, uz jednako čvrsto uvjerenje da ostatak svijeta želi
takvu obnovu.
U jezgru tog imperijalnog kreda nalazilo se izjednačavanje
Amerike po izuzetnosti sa božjim Novim Izraelom, vjerovanje koje su u
razlilčitim oblicima artikulisali govornici od Jonathana Edwardsa do Abrahama
Lincolna. Na osnovu istog uvjerenja Amerika je prethodno bila zadovoljna
zadatkom da služi kao uzor ostatku svijeta: problemi su nastali kada je to uvjerenje
primjenjeno na spoljnu politiku. Izabrani narod ne prihvata mogućnost da drugi
narodi izaberu drugačiji način života i tako stvore multipolarni svijet. Bilo u
ranom obliku koji se poziva na proviđenje ili u kasnijim sekularnijim
verzijama, vjera u američku izuzetnost doprinijela je stvaranju dvostrukih
međunarodnih standarda i nesposobnosti kreatora američkih politika da na SAD
primijene pravila ponašanja koja nameću drugim državama – otuda, na primjer,
nerazumijevanje zašto Japanci nisu oduševljeni američkim insistranjem na
„otvaranju“ azijskih tržišta početkom 20. vijeka, u vrijeme kada bi Amerika
pokušaj Japana da uđe na zapadnu hemisferu protumačila kao nedozvoljeno
narušavanje načela Monroove doktrine.
Dvostruki standardi američke izuzetnosti učvršćeni su rasnim
hijerarhijama i opsjednutošću rodnom premoći muškaraca. Filipini i Kuba, uprkos
pokazanoj želji da steknu nezavisnost, proglašeni su nespremnima za samoupravu
– što je u osnovi rasistički argument koji se u ublaženim verzijama koristi do
danas. Druga važna tema američke izuzetnosti je vrlina obnovljene muževnosti u
imperijalnom diskursu. Ta dugovječna opsesija u spoljnim poslovima Amerike bar djelimično
je proistekla iz želje obrazovanih muškaraca da potvrde svoju muškost u društvu
u kojem je sklonost pretjeranom razmišljanju bila sumnjiva, od revnosnog života
Theodora Roosevelta, preko Kennedyeve nove granice, do obavljene misije George
W. Busha.
U sva tri ova primjera izvor obnavljanja vitalnosti je
aktivizam bez suvišnog razmišljanja, ukoliko je moguće vojnim sredstvima.
Refleksija se odbacuje kao znak nedovoljne muškosti, a čvrsta ruka slavi kao
cilj vrijedan po sebi. U najekstremnijem obliku čežnja za revitalizovanom
muškošću vodi u slavljenje rata kao „sile koja pročišćuje, obnavlja energiju i
ujedinjuje“, primjećuje Kinzer. Posljednjih godina su i neke od žena u Washingtonu
osjetile potrebu da prihvate takvu verziju muškosti. Sve to ne zvuči previše
opasno dok ne shvatimo da je aktivnost koja se preporučuje obično vojne
prirode, kao u slučaju Iraka, da je često pogrešno usmjerena i da proizvodi
nepopravljive posljedice.
Zahvaljujući transfromaciji imperijalizma u
internacionalizam praktično sve imperijalne teme su opstale i nastavile da cvjetaju,
doduše u nešto suptilnijim oblicima. Tokom većeg dijela 20. vijeka potisnuta je
ideja o regenerativnim svojstvima ratovanja, osim u fašističkim krugovima, da
bi se vratila na scenu u godinama Kennedyevog mandata i još više poslije 11.
septembra 2001. Kinzer je u pravu: prva debata o američkoj imperiji s kraja 19.
vijeka veoma je relevantna za naše doba.
Do 1880. godine Amerikanci su gradili kontinentalnu imperiju
doseljenika. Sljedeći potez je bilo stvaranje prekomorske imperije, ili su bar
tako vjerovali mladi patriciji poput Theodora Roosevelta i njegovog mentora
Henrya Cabota Lodgea, senatora iz Masačustesa. Roosevelt je bio astmatični i
kratkovidi dječak koji se u dvanaestoj godini posvetio doživotnom zadatku
sticanja fizičke snage i hrabrosti. Uz pomoć svog mentora, piše Kinzer,
Roosevelt je lični projekat pretvorio u parabolu revitalizacije čitave svoje
klase – koja je po mišljenju mnogih trebalo da povrati „kvalitete čvrstine i
muškosti koji su neophodni za blagostanje rase gospodara“. Muževnost i gospodarenje
su nalagali regeneraciju kroz nasilje. U posljednjoj deceniji 19. vijeka
Rossevelt je samo čekao dobru priliku za rat: „Prihvatio bih gotovo bilo kakav
rat, jer vjerujem da je rat našoj zemlji potreban“, pisao je. Svaki protivnik
je dobrodošao, ali „najpravedniji od svih ratova su ratovi protiv divljaka.“
Uskoro se ukazala prilika. Lodge je obezbijedio Rooseveltu mjesto
pomoćnika ministra mornarice, a on je iskoristio položaj da se zauzme za ulazak
u rat Kube i Španije. Rooseveltu je pomogao William Randolph Hearst koji je u
svojim novinama objavljivao lažne vijesti da su američki državljani bili na
meti napada španske vojske. Zabrinut da bi neredi na ostrvu mogli ugroziti
američke plantaže i rudnike, predsjednik McKinley je u januaru 1898. poslao na
Kubu oklopnu krstaricu Mejn. Krstarica je eksplodirala 15. februara. Mada je
istraga kasnije pokazala da je u pitanju bila nesreća, Hearst je objavio da je
brod pogođen španskim torpedom.
Poslije katastrofe krstarice Mejn, pojačali su se zahtjevi
za ulazak u rat sa Španijom. Kada je ministar mornarice John Long objavio da je
bolestan, njegove dužnosti je preuzeo Roosevelt. Admiral George Dewey je u Hong
Kongu odmah dobio naređenje da se pripremi da isplovi za Manilu, gdje je bio
uktovljen veći dio španske flote. U međuvremenu, imperijalisti su u Kongresu
orkestrirali argument za intervenciju iz humanitarnih razloga. Njihova glavna
teza je bila da se Španija nalazi na pogrešnoj strani historije. Moramo
intervenisati na Kubi, rekao je Lodge, jer „mi predstavljamo duh slobode i duh
novog vremena, Španija je protiv nas zato što još živi u srednjem vijeku…“
Rat je počeo 24. aprila.
Ubrzo je bilo jasno da se rat ne vodi samo za Kubu. U prvoj
sedmici po objavljivanju rata Dewey je uništio špansku flotu u Manili. Kao i
Kubanci, Filipinci su se borili za nezavisnost. Dewey se sastao sa vođom
ustanika Emiliom Aguinaldom i obećao nezavisnost Filipina u zamjenu za pomoć
Amerikancima da poraze Špance, tvrdio je Aguinaldo, mada je Dewey to kasnije
porekao.
Na drugoj strani svijeta, Roosevelt je jedva čekao da se i
sam uključi u rat na Kubi. „Bio sam spreman da napustim ženu na samrtnoj
postelji, samo da bih odgovorio na taj poziv“, izjavio je Roosevelt kasnije.
Osnovao je konjičku regimentu koju je poveo u napad ne Ketl Hil, gdje su četiri
stotine Amerikanaca porazili stotinu Španaca. „Bila je to prava borba bikova!“,
izjavio je Roosevelt. „Osjećao sam da sam veliki i snažan kao bik!“ Ostvario je
svoje dječačke snove.
Usput je stekao i značajan politički kapital. Lodge je bio u
ekstazi. „Za tebe ne važe uobičajena pravila“, rekao je Rooseveltu, koji je to
uskoro i dokazao kandidujući se za guvernera države New York nudeći politički
program prokomorske ekspanzije. Kao i većina imperijalista, zauzimao je pozu
oklijevanja, koristio retoriku neizbježnosti i personifikovao naciju kao
stvorenje sa moralnom voljom: „U životu svake nacije, kao i u životu svakog
pojedinca, dođe trenutak kada se mora suočiti sa velikim odgovornostima, željela
to ili ne… Suočeni smo sa svojom sudbinom i moramo joj poći u susret sa velikom
i odlučnom hrabrošću“, objavio je.
Takva vrsta retorike je privukla birače koji su u to doba
bili isključivo muškarci, uglavnom bijeli i imućni. Roosevelt je tako dospio u
Olbani i konačno u Washington, kao Mc Kinleyev potpredsjednik, a zatim i predsjednik,
kada je McKinley ubijen u atentatu 1901. „Naša nacija, veličanstvena u svojoj
mladosti i snazi, gleda u budućnost širom otvorenih očiju“, rekao je Roosevelt
na konvenciji Republikanske partije 1900. Imperijalisti su se predstavljali kao
partija mladalačkih snova i energije, kao partija budućnosti.
Ali trijumf nije bio izvjestan. Dio problema je bio u
neskladu između ratnih ciljeva i ishoda. Oslobodilački rat se pretvorio u
imperijalno otimanje teritorija. Za samo pedeset pet dana Sjedinjene Države su
stekle kontrolu nad pet ostrvskih teritorija sa više od 11 miliona stanovnika,
uključujući arhipelage Filipina i Havaja, kao i Guam, Kubu i Portoriko. Uslove
predaje su dogovorili Amerikanci i Španci, uz upadljivo odsustvo predstavnika
lokalnih pobunjeničkih snaga. Tako je rođena američka imperija. Kao što
pokazuje Kinzer, njeni zagovornici su gradili spoljnu politiku u suprotnosti sa
unutrašnjom političkom tradicijom u kojoj se podrazumijevala svetost ideala kao
što je saglasnost onih nad kojima se vlada. Nije neobično što je Lodge
utemeljio dugu tradiciju korišćenja eufemizama, nazivajući imperijalizam
„velikom politikom“. I nije neobično to što su teritorije stečene 1898. bile
predmet dugotrajne i žestoke debate.
Poslije ubjedljive američke vojne pobjede nad Španijom,
postavilo se pitanje šta učiniti sa „mlađom smeđom braćom“, sa onima koji su se
sad našli pod našim starateljstvom? Pošto doktrina o saglasnosti onih nad
kojima se vlada „važi samo za ljude dorasle samoupravi“, rekao je senator
Albert Beveridge iz Indijane, moramo nastaviti okupaciju Filipina dok ne
civilizujemo domorodačko stanovništvo. Ne smijemo uzmaći pred dužnošću koju nam
je naložio sam bog kada je „američki narod proglasio za izabrani narod koji će
konačno obnoviti svijet“. To je pozicija izuzetnosti u svom najčistijem obliku.
McKinleyova neodlučnost i predomišljanja kulminirali su onim
što Kinzer naziva „najdirektnijom božanskom intervencijom u zabilježenoj predsjedničkoj
historiji“. Predsjednik je pao u stanje transa u kojem ga je bog posavjetovao
da uskrati nezavisnost Filipinima. „Sretnim sticajem okolnosti“, primjećuje
Kinzer, „glas boga je bio neobično sličan glasovima Theodore Roosevelta i
Henrya Cabota Lodgea“. McKinley je konačno prihvatio ono što je njegov državni
sekretar John Hay opisao kao „punu odgovornost za dužnost od koje se ne može pobjeći“.
Rezultat je bio krvavi nastavak rata, ovoga puta protiv filipinskih boraca za
slobodu.
Imperijalisti su oklijevali i kada je trebalo dati
nezavisnost Kubi. Američke kompanije koje su trgovale šećerom i voćem
strahovale su da bi zaista slobodna Kuba mogla sprovesti agrarnu reformu.
Senator Orville Platt iz Konektikata sarađivao je sa vodećim imperijalistima u
pokušaju da umiri predstavnike agrobiznisa. Platovim amandmanom (iz sporazuma o
povlačenju vojske) uslovi kubanske nezavisnosti su utvrđeni na način koji će
postati uobičajeni obrazac meke imperije – to jest, Kinzerovim riječima,
„formalna nezavisnost, vladavina onih domorodaca koji sarađuju sa američkim
biznismenima i vojne intervencije po potrebi“. Ta doktrina, u Južnoj Americi
poznata kao platizam, postala je karakteristični element američke imperije
širom zapadne hemisfere i dalje.
Ali odluka o aneksiji Filipina izazvala je oštre reakcije,
jačanje antiimperijalističkih stavova i žestok gerilski otpor. Pozivanje na
dužnost više nije bilo dovoljno za opravdavanje rata. U igru je uvedena rasna
karta. Pripadnici „divljačkih plemena“ koja su naseljavala Filipine za
Roosevelta nisu bili ništa više od „divljih zvjeri“. Sjedinjene Države su
podigle zastavu na svom novom posjedu i moraju dovršiti ono što je započeto:
„Moramo uspostaviti kontrolu! Moramo zagospodariti!“, govorio je Roosevelt.
Želja za gospodarenjem bila je predmet velike debate u
Senatu poslije sklapanja Pariskog sporazuma između Sjedinjenih Država i
Španije. Sporazumom je potvrđena okupacija Filipina, dok je filipinski pokret
za nezavisnost ignorisan, čime je najavljena odlučna transformacija republike u
imperiju. Za Marka Twaina, koji je podržavao rat za oslobađanje Kube, aneksija
Filipina je sve promijenila. Zastava Sjedinjenih Država je na taj način
„uprljana“. Zadržavanje kontrole nad Filipinima značilo bi da se ta mrlja
nikada neće oprati. Strah da Amerika kao imperija više neće biti ono što je
bila podstakao je pokušaj anti-imperijalista da spriječe usvajanje sporazuma u
Senatu. Na kraju su izgubili s jednim glasom razlike, ali argumenti koje su
tada iznosili protiv američkog imperijalizma i danas su uvjerljivi i zavrijeđuju
našu pažnju.
Imperijalisti su govorili da je žaljenje anti-imperijalista
za izgubljenom nevinošću iluzorno, da je čitav nacionalni projekat od samog
početka zapravo bio veliko otimanje teritorija (kao što pokazuje historija
sukoba sa američkim Indijancima). Antiimperijalisti su možda bili sentimentalni
pred američkom prošlošću, ali nisu imali iluzija o visokim rizicima pretvaranja
zemlje u imperiju sa prekomorskim posjedima. Bili su svjesni koruptivih efekata
koncentrisane moći na predstavničke institucije i ono što republikanska
tradicija naziva „građanskom vrlinom“ – posvećenošću zajedničkom dobru koja
nadilazi ličnu dobit. Kao što je unitaristički sveštenik Charles Amen
upozoravao, imperijalizam prijeti da „nas trajno gurne u stav arogancije i
svadljivosti i sukobe s drugim državama… Postaćemo samo još jedan od svjetskih
siledžija“.
Za Marka Twaina i Williama Jamesa oličenje tog siledžijskog
mentaliteta bio je Theodore Roosevelt. Twain je govorio da je predsjednik
„očigledno lud“ i da predstavlja „najveću nesreću koja je zadesila zemlju poslije
Građanskog rata“. James se čudio Rooseveltovim „tiradama o ratu kao idealnom
stanju ljudskog društva, zbog muževnih napora koje podrazumijeva, i miru kao
mlitavom tavorenju koje priliči samo slabićima.“
I Twain i James su odbacivali Rooseveltovo poistovećivanje
moralne i fizičke snage – koje se nalazi u srži imperijalističkog pogleda na svijet.
Ali Rooseveltov „najveći ideološki neprijatelj“, smatra
Kinzer, bio je Carl Schurz, njemački imigrant, general Unije i bivši
republikanski senator iz Misurija. Kao i ostali anti-imperijalisti, Schurz je
bio abolicionista: očigledno, neki ljudi su uočavali sličnost između držanja
robova i upravljanja drugim narodima protiv njihove volje. Umjesto retorike
„nove odgovornosti“, Schurz je zahtijevao poštovanje izvornih ciljeva rata za
oslobođenje Kube. Odbacivanjem „tirada o sudbini i dužnosti“, potvrđivao je
odanost „zastavi zemlje – ne kao emblemu neodgovornog avanturizma i pohlepnog
osvajanja… već staroj, pravoj zastavi… zastavi George Washingtona i Abrahama
Lincolna, zastavi vladavine naroda, od naroda i za narod…“
Cijena osvajačkog pohoda se pokazala kada su Filipinci
pružili otpor američkoj okupaciji. Sociolog William Graham Sumner je pisao:
„Unaprijed pretpostavljamo da će sve ono što mi cijenimo, praktikujemo i
smatramo boljim potčinjeni narodi prihvatati sa zahvalnošću, kao blagoslov“,
ali „oni više drže do sopstvenih običaja i ako im se nametnemo kao gospodari,
sukob će biti neizbježan“. Ili kao što je primijetio jedan vojnik u pismu kući:
„domoroci su nas svakog dana pozdravljali s osmijehom i govorili Behnos Dias,
Amigo. Sada nas poprijeko gledaju kad se sretnemo“. Filipinci su se uskoro
sukobili sa oslobodiocima, napadali su ih iznenada i nestajali u mraku. Lodge
je to objašnjavao teorijom o rasama: „Kao i ostali orijentalci, našu blagost su
protumačili kao slabost“.
Poslije izbora 1900, kada je McKinley porazio
anti-imperijalistu Bryana, nova administracija je otvoreno primijenila novu
taktiku za suzbijanje pobuna – spaljivanje sela, prekid snabdijevanja hranom i
lijekovima, mučenje zarobljenika radi pribavljanja informacija i ubijanje
osumnjičenih za saradnju sa pobunjenicima, uključujući žene i djecu. „To nije
civilizovan način ratovanja“, objavljeno je u jednim filadelfijskim novinama,
„ali ni ljudi s kojima ratujemo nisu civilizovani“. Ipak, ni necivilizovano
ratovanje nije bilo dovoljno da se pobuna uguši. Kada je Roosevelt poslao
generala Jakea Smitha da suzbije pobunu u nemirnoj provinciji Samar, Smith je
svojim ljudima izdao naređenje da pobiju sve koji mogu da nose oružje – za
generala je to bio svako stariji od deset godina.
Vijesti o pokoljima ubrzo su stigle do Sjedinjenih Država i
izazvale zgražanje anti-imperijalista, ali javnost je najvećim dijelom ostala
ravnodušna. „Ideja o prekomorskoj imperiji uhvatila je korijena u američkoj
duši“, piše Kinzer. Kao što je primijetio jedan njujorški novinar početkom
1902, rat na Filipinima postao je nešto o čemu Amerikanci svakodnevno čitaju uz
doručak, uz umjereno negodovanje zbog „zlostavljanja“ kao što je „mučenje
vodom“ („Vrlo neprijatno!“).
***
U dolazećim decenijama američka imperija se širila u izmijenjenom
obliku. Imperijalisti su se proglasili za internacionaliste. Direktna kontrola
teritorija zamijenjena je platizmom u Južnoj Americi i Kini, na Karibima i
Filipinima.
Takav obrazac neformalne imperije jasno je demonstriran na primjeru
Filipina koji su nezavisnost stekli 1945, ali su ostali prijateljska teritorija
za američke vojne baze i država čije vlade moraju biti naklonjene američkim
poslovnim interesima. Mehanizmi indirektne američke kontrole čvrsto su
uspostavljeni na obje hemisfere. Još 1931. godine, general Smedley Butler je u
osvrtu na svoju dugu karijeru zaključio da je bio „gangster kapitalizma“ na tri
kontinenta. Zaštita investicija u inostranstvu upakovana u retoriku američke
izuzetnosti intenzivirana je nakon što su Sjedinjene Države postale najmoćnija
zemlja na planeti poslije Drugog svjetskog rata.
Tokom hladnog rata i njegovog nastavka, rata protiv
terorizma, kredo američke izuzetnosti je održavao dvostruke standarde u
međunarodnim odnosima – spremnost da se primjenjuju politike koje se inače
smatraju neprihvatljivim, nesposobnost da se zamisli kako bi Amerikanci
reagovali kad bi se druge države ponašale onako kako se Amerika ponaša – ako
bi, na primjer, Kinezi odlučili da organizuju pomorske manevre na Karibima. Manihejski
moralizam je pružio opravdanje za beskrajno miješanje u poslove drugih zemalja,
manje ili više otvoreno. Tek povremeno su se mogli čuti anti-imperijalistički
glasovi koji pozivaju na pragmatičnu uzdržanost – glasovi ljudi kao što su
Walter Lippmann, George Kennan, William Fulbright.
Kinzerova knjiga bilježi tragične posljedice američkog
hibrisa u Americi i van nje. Anti-imperijalisti su opravdano strahovali od
mogućih efekata na politički život u zemlji – od koncentracije nekontrolisane
moći u izvršnoj grani vlasti i korozivnih efekata tajnosti na javnu debatu, do
izolovanja procesa odlučivanja iza neprobojnih birokratskih hijerarhija.
Intervencionistička spoljna politika je proizvodila katastrofalne poledice i u
inostranstvu, od pobune na Filipinima i rata u Vijetnamu do haosa poslije „smjene
režima“ u Iraku i Libiji.
Vraćajući se republikanskoj tradiciji, Kinzer zaključuje:
„Države gube vrlinu kada uporno napadaju druge države… Taj gubitak vrline, kao
što je Washington predvidio, koštao je Ameriku njenog blagostanja. Možemo ga
obnoviti jedino ako jasnije razumijemo sopstvene nacionalne interese.
Sjedinjene Države kasne sa promjenom kursa – ali još nije prekasno.“
Oporavak građanske vrline i jasnije definisanje nacionalnog
interesa su neodložni zadaci, a jedini način da se to ostvari jeste obnavljanje
debate o američkoj imperiji.
(TBT, The New York
Review of Books)
