Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Opet je ratno stanje, opet rat treba da jednom zauvijek riješi egzistencijalne probleme Izraela. Opet će biti proglašena veličanstvena pobjeda i svi će aplaudirati. Lider opozicije Jair Lapid će pisati kako smo jaka i ujedinjena nacija, a analitičari će se utrkivati ko će više da nahvali hrabre podvige Izraela. I tako do slijedećeg poduhvata.
Opet su skoro svi Izraelci ubjeđeni da nema opravdanijeg ili uspješnijeg rata od ovog sada. Kao u svim izraelskim ratovima, ratni navijači tvrde da „nismo imali izbora“ i pitaju „šta smo drugo mogli“. To smo čuli na TV panelima već 27. februara u petak uveče, gdje su sagovornici pokazivali da željno čekaju taj trenutak kao Mesiju. I on je stigao u subotu, a sada nas čeka slijedeća runda uživanja, koja će stići ranije nego što se očekivalo.
Nekad je Izrael imao nekoliko godina zatišja između ratova – osam od rata 1948. do Sinajske kampanje, 11 između tog rata i Šestodnevnog rata, šest do Jomkipurskog rata, devet do prvog libanskog rata i 24 do drugog. Sada između dva rata prođe jedva nekoliko mjeseci. Nekada je poslije svakog rata samo nebo bilo granica obećanjima – nebo zabluda podstrekača i pristalica rata, što su skoro svi Izraelci. „Više nijedna granata, nijedna kaćuša neće pasti na naše zajednice“, obećao je premijer Menahem Begin na kraju prvog libanskog rata. „Krv nije prolivena uzalud“, obećao je Ehud Olmert poslije drugog.
Prošlog juna, prije samo osam mjeseci, proglašena je potpuna pobjeda nad Iranom. Benjamin Netanyahu je rekao da će početni plotun ostati zabilježen u historiji Izraela i da će ga proučavati vojne škole širom svijeta. „U odlučujućem trenutku, nacija se podigla poput lava [operacija je nosila naziv Lav koji se uzdiže] a naša rika je potresla Teheran i odjeknula širom svijeta.“ Ubrzo se ispostavilo da je lavlja rika bila cičanje miša.
„Historijska pobjeda“ kojom su uklonjene „dvije egzistencijalne prijetnje Izraelu, nuklearna i ona od balističkih raketa“, potrajala je koliko i životni ciklus leptira. Samo nekoliko mjeseci od historijske pobjede već nam je potrebna nova. Još se nismo oporavili od pompeznog naziva operacije Lav koji se uzdiže, a dobili smo nov, još infantilniji: Lav koji riče. Ponekad se čini da su razmetljivi nazivi naših ratova pravi pokazatelj njihovog neizbježnog neuspjeha.
Osim prvog, nijedan rat u historiji Izraela nije donio dugoročan rezultat. Nijedan jedini. Većinom su to bili ratovi po izboru, a izbor da se u njih upusti uvijek je bio najgora odluka. U subotu je početak ovog rata predstavljen kao „preventivni udar“, ali preventivni napad se pokreće protiv nekoga ko će vas napasti. Iran to nije namjeravao. Tačno je da Iran ima užasan režim i tačno je da godinama predstavlja opasnost po sigurnost Izraela i regiona.
Ali Iran nikada nije bio egzistencijalna opasnost kako se to predstavlja u Izraelu. Nadajmo se da će ovog puta biti drugačije, kao što smo vjerovali na početku svih ostalih ratova, ali prošla iskustva ostavljaju malo šansi. Čak i ako režim u Teheranu bude srušen, a Iran postane Švicarska i sa Izraelom potpiše vječni mir – naša vlada će naći neko novo strašilo kojim će nas plašiti.
„Jednom zauvijek“ koje nam je obećano nikada se neće postići mačem, pa ni avionima F-35. Možda je prekasno da se ovo kaže, ali sve dok traje okupacija palestinskih teritorija, sve dok tu važi „jednom zauvijek“, neće biti onog drugog.
Poslije dvije i po godine bez ikakvih rezultata u Gazi, sa beznačajnim uspjesima protiv Hezbolaha u Libanu, poslije osam mjeseci od posljednjeg napada na Iran bez ikakvih rezultata – vrijeme je da se otreznimo od opijenosti ratovima i uzaludnim obećanjima.
Krv će poteći kao voda, a Amerika neće zaboraviti da smo je mi gurnuli u ovaj rat, na čijem kraju ćemo osvanuti u još jednoj istoj, staroj priči.
(TBT, Haaretz)
