KOLUMNA
Neuspjeh sila umjerenog establišmenta da prihvate sile koje
sada pokreću svijet i ponašaju se u skladu s njima, od digitalizacije do
globalizacije, doveo je do političkog vakuuma koji je stvorio prostor za
moralni i intelektualni vakuum.
Piše: Sergei Karaganov, thebosniatimes.ba
Ovih dana je degradacija upravljanja unutar međunarodnog
sistema vruća tema – i to s dobrim razlogom. Temelji svjetskog poretka
zasnovanog na pravilima se raspadaju, a osnovne norme međunarodnog ponašanja i
učtivosti se urušavaju. Po skoro svakoj teoriji, izgleda da živimo u opasnom –
čak predratnom – modelu svijeta.
Odnosi između Rusije i EU, i SAD-a kao bliskog saveznika EU,
sve su krhkiji. Postojao je pokušaj suočavanja sa dinamikom prebacivanja moći u
Evropi oživljavanjem vojno-političke podjele između NATO-a i Rusije – ovaj put,
nekih 965 km istočno od mjesta gdje je ona bila tokom Hladnog rata. Ali taj pristup
je stvorio nove opasnosti, naročito imajući u vidu slabost same EU i teško da
može uspjeti.
U širem smislu, unipolarni svjetski poredak, sa SAD-om kao
hegemonom, nestaje. Naravno, taj je poredak bio daleko od savršenog. Baš
suprotno, bio je izvor nereda velikih razmjera, dijelom i zbog američke podrške
promjeni režima u zemljama širom svijeta. Nastali haos na Bliskom istoku
primjer je manjkavosti ovog pristupa.
Bez obzira na to, postoji zabrinutost o tome šta će doći
umjesto poretka na čijem je čelu SAD, da ne spominjemo kako će se obaviti
tranzicija. Zabrinutost je dodatno veća zbog političke konfuzije s kojom se
suočavaju mnoge razvijene zemlje, uključujući same SAD. Neuspjeh sila umjerenog
establišmenta da prihvate sile koje sada pokreću svijet i ponašaju se u skladu
s njima, od digitalizacije do globalizacije, doveo je do političkog vakuuma
koji je stvorio prostor za moralni i intelektualni vakuum.
Ipak, postoji razlog vjerovati da je novi globalni poredak
na vidiku – onaj s potencijalom da bude stabilniji i uređeniji nego je Pax
Americana ikad bio. Ključni stub tog poretka bit će Rusija.
Izgubivši i ono malo nade u prijateljsku gradnju čestitog i
stabilnog svjetskog poretka, Rusija je nedavno vratila svoju „tvrdu silu“.
Koristi je prvenstveno da zaustavi NATO-ovu ekspanziju na teritorije koje
Rusija smatra najvažnijim za vlastitu sigurnost, samim tim sprečavajući veliki
rat koji bi ekspanzija neumitno donijela; i, drugo, da preduhitri još jedan
nezakoniti zapadnjački pokušaj da dovede do promjene režima, ovaj put u Siriji
(gdje je Rusija demonstrirala vojnu moć i diplomatsku izvrsnost).
Ovim potezima Rusija je umanjila osjećaj nepobjedivosti koji
je, od završetka Hladnog rata, pokretao Zapad da vodi politiku koja je
izazivala međunarodni konflikt i podrivala vlastiti moralni autoritet i mehku
silu. U ovom smislu, Rusija se nametnula kao ona koja uspostavlja ravnotežu
unutar svjetskog poretka. Naravno, zapadnjački osjećaj nepobjedivosti je kod
kuće već pod opsadom, za šta primjer možemo naći u višestrukim političkim
izazovima elitama establišmenta koje su unaprijedile stratešku agendu nakon
Hladnog rata. Ideološka pobjeda koju su ostvarili raspadom SSSR-a nije
potrajala.
Ovo bi trebalo poslužiti kao upozorenje današnjoj Rusiji.
Iako se čini da je zemlja na „pravoj strani povijesti“ – nešto što SSSR nikada
nije mogao potvrditi – trijumfalizam je pogreška. Ne postoji „kraj povijesti“.
A čak ni najsmjeliji akter ne može sam izgraditi stabilan, miran i održiv
globalni poredak.
Upravo zato je dobra vijest da Rusija i Kina zajedno rade na
gradnji zdravog partnerstva. Zato će se morati posvetiti pažnja i dubokom
nepovjerenju između Rusije i SAD-a – koje bez obzira na izgubljenoj hegemoniji
i dalje ostaju ključan geopolitički akter.
Tri najveće svjetske sile – „velika trojka“ – moraju
zajednički stvoriti nove uvjete za mirnu tranziciju u novi, stabilniji svjetski
poredak. Ideja nije nova; na ovaj ili onaj način, veliku trojku predlagali su oni
poput Henryja Kissingera i Zbigniewa Brzezinskog. Jedan razlog je i što
trilateralni dogovor može pomoći da se ublaže tenzije bilateralnih odnosa.
Danas će ključ uspjeha biti odustajanje od opsjednutosti
dogovorima oko kontrole oružja, koji su se stalno pokazivali neuspješnim, i
umjesto toga pokrenuti iscrpan, ali važan trosmjerni dijalog o tome kako
poboljšati stratešku međunarodnu stabilnost.
Svi ovi elementi sigurnosti – od nuklearnog oružja do
cyber-sigurnosti i politike – moraju se uzeti u obzir kako bi se ostvario sveobuhvatan
cilj jačanja obostrane multilateralne prevencije.
Na kraju, trojka bi se mogla proširiti i uključiti druge
prave i suverene aktere u novom „suglasju nacija“. Uprkos njegovom krajnjem
neuspjehu, zadnje takvo suglasje, stvoreno u 19.st., osiguralo je relativan mir
i podržao impresivan napredak skoro stotinu godina. Suglasje nacija 21.st.
moglo bi imati sličan utjecaj iako bi trebao biti podržan multilateralnim nuklearnim
odvraćanjem.
Novi svjetski poredak se rađa. Proces se pak dosad pokazao
usporenim, haotičnim i nabijenim rizikom. Tokom ovog opasnog vremena, trebali
bismo se prisjetiti kako smo preživjeli drugo opasno vrijeme. Danas, kao i
tokom Hladnog rata, obostrano odvraćanje može spasiti svijet.
• Sergei Karaganov je dekan Međunarodnog fakulteta ekonomije
i vanjskih poslova na Univerzitetu u Moskvi i počasni predsjednik ruskog Vijeća
za vanjsku i sigurnosnu politiku
(TBT, Prevela Jasmina Drljević)
