KOLUMNA
Trump i Netanyahu dijele jedan s drugim mnogo zajedničkih
karakteristika, kao i s drugim neliberalnim liderima kao što je turski predsjednik
Recep Tayyip Erdoğan

Piše: Shlomo Ben-Ami, thebosniatimes.ba
Nakon pola vijeka držanja palestinske teritorije okupiranom,
Izrael podleže najdubljim etno-centrističkim impulsima i sve više odbacuje
priznate granice.
Izrael je sada na putu da se pridruži sve većem klubu
neliberalnih demokratija, a na tome treba da zahvali svom premijeru Benjamin
Netanyahuu.
Tokom 11 godina, koliko je premijer, on je preinačio
kolektivnu psihu zemlje. On je uzdigao izolovanog, istraumiranog
“Jevrejina”, koji je još u lošim odnosima s “nejevrejima”,
da ne pominjemo “Arape”, iznad sekularnih, liberalnih i
globalizovanih “Izraelaca” koje su zamišljali osnivači zemlje.
Sam Netanyahu je sekularan, ciničan hedonista koji se
suočava sa aktuelnom istragom u vezi s tim što je navodno prihvatao izdašne
nedopustive poklone jednog holivudskog mogula. Ipak je on vješt u igranju na
“jevrejsku kartu” zarad lične koristi. Godine 1996. mu je obećanje da
će biti “dobar za Jevreje” obezbijedilo vlast. Godine 2015. njegovo
upozorenje da Jevreji moraju da požure da mu daju glas ili će njihovu sudbinu
odlučivati “horde” Arapa koji su se navodno uputili na birališta dalo
je isti rezultat.
Kao što pobjeđuje na izborima, čar jevrejstva naroda blokira
pregovore o izraelsko-palestinskom sporu. Netanyahuovo insistiranje na tome da
Palestinci 2014. priznaju Izrael kao jevrejsku državu postalo je posljednja kap
u punoj čaši vode kada je riječ o ionako umirućem mirovnom procesu.
Netanyahuov politički profil se na mnogo načina poklapa s
profilom najkonzervativnijih republikanaca. Njegova supruga se hvalila da je
mogao da bude predsjednik da je rođen u SAD. Vjerovatno bi preferirao takav
život zbog čiste vlasti koju bi mu to donijelo. To bi mu također omogućilo da izbjegne
osam frustrirajućih godina nesuglasica s predsjednikom Barackom Obamom.
Sada mu je, međutim, laknulo pošto u Bijeloj kući ima
Donalda Trumpa, republikanca sličnog njemu, koji je praktično na sve načine
suprotan Obami. Posljednji američki predsjednik je pokazivao empatiju za
manjine i imigrante; branio je ljudska i građanska prava; ostvario je
diplomatski pomak sa Iranom; težio miru u Palestini i, ono što je
najproblematičnije, pokušavao da pozove izraelskog lidera na odgovornost.
Netanyahuu se mnogo više dopada Trumpovo sirovo šarlatanstvo
od Obaminog profesorskog liberalizma. Truamp i Netanyahu dijele jedan s drugim
mnogo zajedničkih karakteristika, kao i s drugim neliberalnim liderima kao što
je turski predsednik Recep Tayyip Erdoğan. Sva trojica smatraju da je otvoreno
neprijateljstvo prema mainstream medijima sredstvo za učvršćivanje vlasti. Netanyahu
je od kraja 2014. v. d. izraelskog ministra za komunikacije.
Tu logiku nije teško prozreti. Mediji treba da pozivaju na
odgovornost one na vlasti. Zato vlast pokušava da priguši medije. Jedan način
da se to uradi jeste pojačati glasove poželjnijih alternativa, kao što je
Izrael hajom, besplatni dnevni list koji je posvećen pravljenju hvalospjeva Netanyahuu.
Cilj ovog pamfleta u sjevernokorejskom stilu nije
ostvarivanje profita. Procjenjuje se da je Sheldon Adelson, američki kazino
mogul koji dugo podržava Netanyahua, a pomagao je i finansiranje Trumpove
kampanje, 2014. uložio 50 miliona dolara u Izrael hajom, koji je izgubio više
od 250 miliona dolara od svog osnivanja 2007. godine. Netanyahu je 2014.
raspisao prijevremene izbore da bi zaštitio svoje glasilo – koje sada ima
najveći tiraž od svih izraelskih novina – od prijedloga zakona u parlamentu
koji su prijetili da ga potkopaju.
Naravno, ne obavlja Netanyahu sav težak posao kada je riječ
o guranju Izraela ka neliberalizmu, a cenzura i kinjenje nisu rezervisani
isključivo za medije. Ministar obrazovanja Naftali Bennett, predsjednik partije
Jevrejski dom, ključni saveznik u Netanyahuovoj ekstremno desničarskoj
koaliciji i vodeći zagovornik aneksije palestinskih teritorija, sada podučava
škole da je “učenje judaizma važnije od matematike i nauka.” Roman u
kojem se opisuje veza palestinskog dječaka i jevrejske djevojčice zabranjena je
u školskom programu.
Ministarka pravde Ayelet Shaked, također član Jevrejskog doma,
na drugom je mestu samo iza Bennetta u svom ultracionističkom poletu. Ona sada
predvodi napad na posljednju granicu izraelske demokratije – Vrhovni sud,
napadajući ga zbog presuda kao što je odluka iz aprila prošle godine prema
kojoj izraelska politika o prirodnom gasu nije ustavna.
Shaked je u novije vrijeme odobravala “lojalnost u
budžetu za kulturu” čime bi dobijanje državnih sredstava za projekte u
kulturi zavisilo od lojalnosti primaoca sredstava jevrejskoj državi.
Desničarske grupacije koje podržavaju aneksiju dobijaju izdašnu podršku od
Vlade, kao i od stranih jevrejskih donatora.
Shvatanja lojalnosti se ne koriste kao oružje samo protiv umjetnika.
Skoro usvojeni zakon, koji očito cilja na predstavnike izraelskih Arapa u
Knesetu, omogućio bi da se poslanici opozivaju zbog nelojalnosti državi.
Nevladine organizacije koje su usredsređene na ljudska prava ispituju se kao
strani agenti.
Demokratija je za Izrael uvijek bila strateški adut jer se
demokratski Izrael prirodno uklapao u zapadno savezništvo. I dok Zapad nije
gubio vrijeme, te je požurio da uvede sankcije Rusiji predsjednika Vladimira
Putina nakon aneksije Krima, on nije kaznio Izrael za okupaciju palestinskih
teritorija. Međutim, što više Izrael prigrljuje prakse nadahnute Putinom,
njegova povezanost s njegovim strateškim zaštitnikom na Zapadu je sve slabija.
Ostaje da se vidi da li će nepredvidljivi Trump ispuniti
očekivanja Izraela. Jasno je da slabljenjem svojih demokratskih kredibiliteta
Izrael ugrožava svoje veze sa Zapadom, uključujući posttrumpovsku Ameriku.
/Autor je bivši šef izraelske diplomatije. Sada je potpredsjednik
Međunarodnog centra za mir Toledo/
(TBT,©Project Syndicate, 2017.)






