KOLUMNA
Populisti na vlasti nastavljaju da polarizuju narod i
pripremaju ga ni manje ni više nego za neku vrstu apokaliptičkog sukoba koji
sami prizivaju
Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Sad bismo mogli pasti u iskušenje da zaključimo da populisti
žive u nekakvom svijetu političke fantazije: zamišljaju da su opozicija između
korumpiranih elita i moralno čistog, homogenog naroda koji ne može da uradi
ništa loše; taj narod, čiji su simbolički predstavnici, oni huškaju da se
suprotstavi prljavoj političkoj stvarnosti u kojoj još ne vladaju. Zar takve
fantazije nisu osuđene na propast?
Zdrav razum kaže da su populističke stranke prvenstveno
protestne stranke i da protest ne može da vlada jer ne možemo protestovati
protiv samih sebe (a kad politički akteri postanu elita na vlasti, pokazaće se
i da je nemoguće da ostanu pri svom antielitističkom stavu). I konačno, postoji
shvatanje da, kad dođu na vlast, populisti na neki način gube svoj oreol;
harizma se troši i gubi svoju čar u svakodnevnom parlamentarnom radu. U skladu
s jednom ranijom definicijom populizma (po mom mišljenju, pogrešnom), pomislili
bismo i da bi se ubrzo otkrilo da njihovi simplificirani recepti ne djeluju.
Antipolitika ne može da stvori prave političke programe.
Shvatanje po kojem populisti na vlasti moraju ovako ili
onako propasti jeste utješno, ali je i iluzija. Jedan od razloga je u tome što
protest protiv elita ne podrazumijeva da će populizam na vlasti postati
kontradiktoran. Prije svega, za sve neuspjehe vlade populisti i dalje mogu
kriviti elite koje djeluju iza scene, bilo u zemlji ili inostranstvu (ovdje
opet vidimo ne baš slučajnu vezu između populizma i teorija zavjere). I kad pobijede
protivnike, mnogi populisti nastavljaju da se ponašaju kao žrtve; većina se ponaša
kao zlostavljana manjina. Chávez je stalno ukazivao na mračne mahinacije
opozicije – zvanično svrgnute “oligarhije” – koja pokušava da sabotira njegov
“socijalizam za dvadeset prvi vijek”. (Kad god bi takve optužbe djelovale nevjerovatno,
odgovornost za svaki neuspjeh Bolivarske revolucije mogao je da svali na
Sjedinjene Države.) Recep Tayyip Erdoğan se također predstavlja kao žrtva koja
se ne predaje; on će uvijek biti ratoborni momak iz opasnog istambulskog kraja
Kasimpaše, koji se hrabro suprotstavlja starom kemalističkom establišmentu
turske republike – iako je odavno otpočeo preuzimanje cjelokupne političke,
ekonomske i kulturne moći.
Populisti na vlasti nastavljaju da polarizuju narod i
pripremaju ga ni manje ni više nego za neku vrstu apokaliptičkog sukoba koji
sami prizivaju. Oni nastoje da što više moralizuju politički konflikt (Chávez je
za Georgea W. Busha govorio da je sâm đavo, a nije se libio ni da to kaže na svjetskoj
sceni, to jest na zasjedanju Ujedinjenih nacija). Neprijatelja nikad ne
nedostaje – i oni su uvek neprijatelji cijelog naroda. Usred generalnog štrajka
koji je 2002. godine inicirala opozicija, Chávez je izjavio: “Ovdje se ne radi
o tome da li ste za Cháveza ili protiv Cháveza … nego o tome da su patrioti
protiv neprijatelja domovine.” “Kriza” nije objektivno stanje nego stvar
tumačenja. Populista će spremno konstruisati situaciju kao krizu i nazvati je
egzistencijalnom prijetnjom jer takva kriza onda služi legitimizovanju
populističke vladavine. Drukčije rečeno, “kriza” može biti režirana, a politika
predstavljena kao izraz neprekidnog opsadnog stanja. Likovi kao što su Chávez i
Rafael Correa iz Ekvadora smatraju da je vladanje neprestana kampanja – istini
za volju, takav stav nalazimo i među nepopulističkim političarima. Ipak, Correa
ide još nekoliko koraka dalje i svoju ulogu predsjednika koncipira kao ulogu
stalnog “motivatora”.
Populisti kombinuju stvaranje tog stalnog pritiska s
estetskim proizvođenjem “bliskosti s narodom”. Viktor Orbán je svakog petka sâm
sebe intervjuisao na mađarskom radiju; Chávez je vodio čuvenu emisiju Aló,
Presidente u koju su se telefonom uključivali građani i povjeravali lideru
zemlje svoje brige i teškoće. Onda bi predsjednik prisutnim članovima vlade
ponekad davao tobože spontana uputstva u vezi s problemima koje je čuo. (Chávez
je jednom uživo u programu rekao ministru odbrane da pošalje deset tenkovskih
bataljona na kolumbijsku granicu.) S vremena na vrijeme je pred kamerama
najavljivao mjere socijalne zaštite; emisija je ponekad trajala i po šest sati.
Danas Correa i bolivijski predsjednik Evo Morales učestvuju u sopstvenim
sličnim TV programima.
Takvu praksu možemo otpisati kao neobičnu vrstu političkog
folklora ili, zapravo, kao nešto što liči na odnose s javnošću, komunikaciju
koja je u naše vrijeme postala obavezna za sve političare u takozvanoj
“medijskoj demokratiji” ili “demokratiji za publiku” (u kojoj građani učestvuju
u politici prije svega tako što gledaju moćnike). Međutim, tačno je i to da
populisti koriste sasvim određene tehnike vladanja – i da te tehnike moralno
opravdava suštinska logika populizma. Populisti na vlasti neizbježno posežu za
argumentom da su jedini moralno legitimni predstavnici naroda i da su samo neki
ljudi onaj pravi, autentični narod, koji zaslužuje podršku i, napokon, dobru
vladu. Ta logika se može manifestovati na tri različita načina: kao neka vrsta
kolonizacije države, kao masovni klijentelizam ili kao ono što politikolozi
ponekad zovu “diskriminacionim legalizmom” i, na kraju, kao sistematsko gušenje
civilnog društva. Ovakva praksa nije svojstvena samo populistima; oni se
razlikuju po tome što su u stanju da takve stvari rade otvoreno. Populisti
tvrde da imaju moralno opravdanje za svoje ponašanje i, bar što se tiče međunarodne
scene, imaju dobre šanse da sačuvaju reputaciju demokrata. Razotkrivanje
istinske prirode njihove prakse nije ni izbliza onako štetno za populiste kao
što bi se moglo pomisliti jer će oni jednostavno tvrditi da primjenjuju
ispravnu koncepciju demokratije. Zato ću detaljnije objasniti te naizgled
kontraintuitivne tvrdnje.
Tri populističke tehnike vladanja i njihova moralna
opravdanja
Prva tehnika ogleda se u težnji populista da “okupiraju”
državu. Sjetimo se Mađarske i Poljske kao najnovijih primjera. Jedna od prvih
temeljnih promjena koje su Viktor Orbán i njegova partija Fides nastojali da
uvedu bila je promjena zakona o državnoj službi kako bi se partiji omogućilo da
dovede lojalne građane na birokratske položaje, to jest na mjesta koja ne bi smjela
biti partijska. I mađarski Fides i poljska Partija prava i pravde (PiP) Jarosława
Kaczyńskog odmah su preduzeli mjere protiv nezavisnosti sudstva. Postojeće
sudske procedure su izmijenjene i imenovane su nove sudije. Pošto se u Poljskoj
dosad pokazalo da je prepravljanje cijelog sistema suviše teško, vladajuća
partija se zadovoljila paralizom sudstva kao drugim prihvatljivim rješenjem.
Odmah su pohapšeni i čelni ljudi u medijima; novinarima je dat jasan signal da
ne smiju svojim izvještajima da ugrožavaju interese države (koji su, naravno,
izjednačeni s interesima partije na vlasti). Za Kaczyńskog, koji je odavno vjerovao
da tajanstvena “mreža” potkopava njegovu partiju, bilo je od ključne važnosti
da pod kontrolu stavi i tajne službe. Ko god je kritikovao neku od tih mjera
bio je obilježen kao plaćenik starih elita (koje su populisti, ti istinski
predstavnici naroda, konačno uspjeli da smijene) ili je direktno nazivan
izdajnikom (Kaczyński je govorio da su to “Poljaci najgore vrste” i da “im je
izdaja u genima”). Krajnji rezultat je da političke partije kreiraju državu po
svojoj političkoj volji i “obličju svojemu”.
Naravno, takva strategija učvršćivanja ili čak ovjekovječenja
moći nije rezervisana samo za populiste. Oni su specifični po tome što su u
stanju da kolonizaciju sprovode otvoreno, pri čemu se pozivaju na svoje pravo
na moralno predstavljanje naroda. Populisti će ljutito pitati zašto narod ne bi
mogao da preuzme vlasništvo nad sopstvenom državom preko svojih punopravnih
predstavnika? Zašto oni koji potkopavaju istinsku volju naroda u ime
neutralnosti državnih službi ne bi bili eliminisani? Država punopravno pripada
narodu; ona ne smije da mu se suprotstavlja kao nekakav tuđinski aparat – narod
treba da bude njen pravi vlasnik.
Druga tehnika vladanja ogleda se u težnji populista ka
masovnom klijentelizmu: u ponudi su materijalne i nematerijalne usluge u zamjenu
za masovnu političku podršku. I opet takvo ponašanje nije isključivo obilježje
populista: mnoge stranke nagrađuju svoju klijentelu za izlazak na izbore mada
bi malo njih otišlo tako daleko kao austrijski ultrapopulista Jörg Haider koji
je na ulicama u Koruškoj “svojim ljudima” bukvalno dijelio čekove od po sto eura.
Neki posmatrači smatraju da su, realno gledano, masovni klijentelizam i rani
oblici demokratije manje-više ista stvar – jer klijentelizam uspostavlja izvjestan
smislen politički reciprocitet i podrazumeva makar minimalnu dozu odgovornosti.
I opet se populisti razlikuju po tome što su u stanju da takve stvari rade
otvoreno i uz moralna opravdanja jer su za njih samo neki ljudi pravi narod pa
otuda zaslužuju podršku države koja im punopravno pripada.
Slično tome, samo neki ljudi mogu da uživaju punu zaštitu
zakona; prema onima koji ne pripadaju pravom narodu ili se čak sumnja da rade
protiv njega treba oštro postupati. (To je “diskriminacioni legalizam”, stav
koji glasi: “za moje prijatelje – sve; za moje neprijatelje – zakon”.)
Neki populisti imaju sreću da slobodno raspolažu sredstvima
koja im omogućavaju da se upuste u masovni klijentelizam i čak uspješno izgrade
čitave klase koje će dati podršku njihovom režimu. Chávez je najveću korist
izvukao iz naftnog buma. Tako su i za režime u Centralnoj i naročito Istočnoj
Evropi fondovi Evropske unije isto što i nafta za neke arapske autoritarne
države: vlade mogu strateški da koriste pomoć za kupovinu podrške ili bar
ućutkivanje građana. Pored toga mogu da formiraju društvene slojeve koji su
saobrazni njihovoj predstavi o idealnom narodu i lojalni režimu. Chávez je
stvorio “boliburžoaziju” (boliburguesía), sloj koji je prosperirao na
“Bolivarskoj revoluciji”. Erdogan i dalje ima nepokolebljivu podršku
anadolijske srednje klase koja je proistekla iz ekonomskog buma nastalog tokom
vladavine njegove Partije pravde i razvoja. (Ta srednja klasa otjelovljava
predstavu o idealnom Turčinu, posvećenom muslimanu, nasuprot pozapadnjačenim
sekularnim elitama s jedne strane i manjinama kao što su Kurdi s druge strane.)
Mađarski Fides je stvorio novu grupu koja kombinuje ekonomski uspjeh, porodične
vrijednosti (rađanje djece donosi mnoge privilegije) i vjersku posvećenost i
tako čini cjelinu prilagođenu Orbanovoj viziji “hrišćansko-nacionalne” kulture.
I opet kažem, kolonizacija države, masovni klijentelizam i
diskriminacioni legalizam pojave su na koje nailazimo u mnogim historijskim
situacijama. Ipak, u populističkim režimima ti procesi se otvoreno i, s pravom
možemo pretpostaviti, mirne savjesti sprovode. Otuda i neobičan fenomen da objelodanjivanje
postupaka koji se ne mogu drukčije nazvati osim korupcijom ne nanosi štetu
ugledu populističkih lidera onoliko koliko bi se moglo očekivati. Pokazalo se
da su Haiderova Partija slobode i italijanska Sjeverna liga daleko
korumpiranije od tradicionalnih elita koje su bile predmet njihove oštre
kritike; pa ipak, obje stranke i danas jačaju (toliko da je Sjeverna liga sad
zauzela mjesto Berluskonijeve partije kao glavna desničarska opozicija u
Italiji). Erdogan, samoproglašeni Čovjek nacije (Milletin Adamι), odolijeva
svim skandalima vezanim za korupciju. Očigledno je da pristalice populista ne
misle da su korupcija i kronizam istinski problemi sve dok liče na mjere koje
se preduzimaju da bi “nama”, moralnim i vrijednim, a ne nemoralnim ili čak
stranim “njima”, bilo bolje. Otuda je uzaludna nada liberala da treba samo
razotkriti korupciju da bi se diskreditovali populisti. Liberali moraju i da
pokažu da velika većina nema nikakve koristi od populističke korupcije i da će,
dugoročno gledano, nedostatak odgovornosti, nedjelotvorna birokratija i
slabljenje vladavine prava naškoditi narodu – cijelom narodu.
Važno je uočiti još jedan element populističke vještine
vladanja. Populisti na vlasti skloni su da budu oštri (najblaže rečeno) prema
nevladinim organizacijama koje ih kritikuju. I opet, maltretiranje pa čak i
gušenje civilnog društva nije praksa karakteristična samo za njih. Ali
opozicija iz redova civilnog društva stvara populistima poseban moralni i
simbolički problem: potencijalno podriva njihovu tvrdnju da imaju pravo da budu
jedini moralni predstavnici naroda. Zato je populistima izuzetno važno da kažu (i
“dokažu”) da civilno društvo uopšte nije civilno društvo i da, iako možda liči
na narodnu opoziciju, nema nikakve veze s pravim narodom. Time se može
objasniti zašto se vladari poput Vladimira Putina u Rusiji, Viktora Orbána u
Mađarskoj i stranke kao što je PiP u Poljskoj iz sve snage trude da
diskredituju nevladine organizacije optužujući ih da su pod kontrolom stranih
sila (i proglašavajući ih za “strane agente”). Oni, u izvjesnom smislu,
pokušavaju da stvore ujedinjen (i pasivan) narod u čije ime će govoriti istinu
pošto su ućutkali ili diskreditovali one koji se ne slažu s populističkim
tumačenjem naroda (a ponekad ih i podstiču da napuste zemlju kako bi ih
odvojili od naroda). Drukčije rečeno, vlade PiP-a ili Fidesa neće samo stvoriti
pipovsku odnosno fidesovsku državu; trudiće se da stvore i pipovski i
fidesovski narod (uspostavljanjem neke vrste posrednika, to jest civilnog
društva koje podržava vladu). Populisti stvaraju homogeni narod u čije ime su
sve vrijeme nastupali.
Otuda proističe konačna velika ironija. Populizam na vlasti
rađa, jača i nudi još jednu varijantu isključivanja i uzurpira državu iako se
tome najviše protivio kad je vladao smijenjeni establišment. Na kraju će
populisti raditi upravo ono što su navodno radili “stari establišment” i
“korumpirane, nemoralne elite” – samo, kao što možemo i očekivati, bez osjećanja
krivice i s tobože demokratskim opravdanjem.
/Odlomak iz drugog poglavlja knjige „Šta je populizam“, koja
u prevodu Slobodanke Glišić uskoro izlazi u izdanju Fabrike knjiga i Peščanika/
(TBT, Peščanik.net)
