KOLUMNA
To će prilično oslabiti Ramzana Kadirova i istovremeno silno
obradovati Šojgua i Bortnikova. Njih dvojica o tome već dugo maštaju. Tako ću
jednim metkom ubiti dva zeca. Samo da se Čečeni ne dosjete i ne pređu na stranu
ISIL-a
Piše: Alfred Koch, thebosniatimes.ba
Najzad je izrečeno to što su svi s nestrpljenjem čekali: Bijela
kuća je oglasila uslove pod kojima je spremna da preispita režim američkih
sankcija uperenih protiv Rusije. Ukratko, sve izgleda prosto i prilično
bezazleno: od Rusije se ne zahtjeva da čini bilo kakve napore u traženju načina
za mirno rješenje konflikta sa Ukrajinom. Prosto treba da se opusti, zaćuti i
ne radi ništa. Neka sve ostane onako kako jeste. Neka obje samozvane, čak i od
strane Rusije nepriznate, narodne republike na istoku Ukrajine (Luganska i
Donjecka NR) i dalje ostanu nekakve nedefinisane teritorije zaglavljene između
Rusije i Ukrajine. Nek svi tamo pomru od gladi i zime. Samo da ne bude
pucnjave. Čak i Krim može da ostane ruski, mada SAD to zvanično nikada neće
priznati.
A za ovako zamišljen i ponuđen status kvo, koji je obrni
okreni povoljan isključivo za Rusiju i nikoga više, SAD od Kremlja traži samo
jednu sitnicu: nekoliko hiljada vojnika za kopnenu operaciju protiv Isisa. Jer,
o čemu su tu zapravo radi: vas će to vjerovatno jako iznenaditi, ali Amerikanci
(kakvi idioti!) nikako ne vole da njihovi vojnici ginu. Oni su spremni da učine
velike ustupke, da potroše ogromne pare samo da bi zaštitili živote svojih
građana. Naravno, mi to nikako ne razumijemo. Kako je moguće da su životi ljudi
važniji od novca? Ali, to vam je tako. Prihvatite to kao činjenicu.
Kada je odlučio da Rusiju umiješa u sirijski konflikt, Putin
je znao za ovu američku slabost koja je istovremeno i naša snaga: mi lako
trgujemo topovskim mesom. To nam je takoreći u krvi, što smo Evropi pokazali
već u onom danas zaboravljenom Sedmogodišnjem ratu protiv Fridriha II Velikog,
a potom redovno vijekovima potvrđivali.
Kako bilo da bilo, Washington je odavno shvatio da bez
kopnene vojne operacije Isis ne može biti pobijeđen. I zato je Obama plašeći se
gubitaka u ljudstvu tako dugo otezao sa svim svojim odlukama u vezi sa Sirijom.
A Putin je ušao u Siriju baš zato da pokaže Obami kako mi imamo vojske koliko
nam duša hoće i da nam nije žao ako izginu. Mi ćemo živote naših vojnika lako
zamijeniti za priznanje da je Krim naš (ne mora de jure, biće dovoljno i de
fakto), baš onako kako je to zapad svojevremeno učinio priznavši aneksiju
baltičkih zemalja od strane Sovjetskog Saveza.
Međutim, Obama nije želio da se dogovara s Putinom. On je
flertovao čas sa „umjerenom“ sirijskom opozicijom, čas je računao na tursku i
iransku armiju, čas na kurdske ustanike. I nijedna njegova računica se nije
ostvarila. Rat protiv Isisa traje li traje, a borbe protiv sirijske armije
Bašara Asada samo odvlače i desetkuju snage koje bi se mogle upotrebiti u
borbama protiv Isisa.
Trumpova taktitika je, po onome što se dosada moglo
zaključiti, neuporedivo prostija. Ona se svodi na to da nema potrebe
insistirati na svrgavanju Asada. A za uzvrat, od njega i Putina treba tražiti
podršku u ljudstvu, da se njih dvojica lijepo dogovore i obezbijede dovoljan
broj vojnika za pobjedonosnu kopnenu operaciju protiv Isisa. Tada će Trump biti
spreman da Rusiji učini navedene ustupke u vezi sa Ukrajinom.
Trump misli da će realizacijom ovog prijedloga napraviti
odličan posao: spasit će živote američkih vojnika (umjesto njih ginut će ruski)
i istovremeno likvidirati (po njegovom mišljenju) danas glavni bliskoistočni
problem SAD – samozvanu terorističku državu Isis. To šta će Putin raditi s
Krimom njega nimalo ne zanima. Jer na kraju krajeva, oslobađanje Krima i ne
treba da bude posao Amerike i zapada u cjelini. Neka se time bave Ukrajinci.
Što se Amerike tiče, dovoljno je da zvanično ne prizna rusku aneksiju Krima i
kraj. Dobro, može se još razmotriti i pitanje snabdijevanja Kijeva američkim
naoružanjem…
A Putin misli da je ovaj posao za njega prosto idealan: on
faktički dobija oproštaj za sve svinjarije koje je posljednjih godina u
okruženju napravio, ponovo ga primaju u pristojno društvo, ukidaju mu sankcije
itd. I koliko će ga koštati to zadovoljstvo? Par hiljada poginulih ruskih vojnika.
Priznat ćete – sitnica,
praktično ništa u odnosu na pravo da se ponovo kočoperi na sjenicama Velike
osmorke.
Tim prije – misli u sebi Putin – ako u rat budem slao prije
svega Čečene. To će prilično oslabiti Ramzana Kadirova i istovremeno silno
obradovati Šojgua i Bortnikova. Njih dvojica o tome već dugo maštaju. Tako ću
jednim metkom ubiti dva zeca – raduje se u sebi Putin.
Samo da se Čečeni ne dosjete, pa da stigavši u Siriju ne
uprte sa sobom svu tu vojnu tehniku i naoružanje koje im je Putin dao i ne pređu
na stranu ISIL-a. Tada će i Trump i Putin imati nad čime debelo da se zamisle.
I kakvo grandiozno finale! Velika Rusija se od energetske
supersile pred našim očima pretvara u glavnog igrača na svjetskom tržištu
topovskim mesom.
(TBT, Kasparov.ru)
