Dramatične snimke svrgnutog venezuelanskog vođe Nicolása Madura, kako s podsmjehom na licu, u lisičinama, korača hodnicima američke agencije za suzbijanje narkotika (DEA), najnoviji su dodatak zloglasnoj galeriji koja svjedoči o neumitnom kraju moćnika.
Njegovo hapšenje tokom američke vojne operacije “Absolute Resolve” i prebacivanje u SAD zbog optužbi za narko-terorizam podsjetilo je svijet na sudbine koje su zadesile druge tirane. Od prašnjavih rupa u Iraku, preko beogradskih vila do vatikanske ambasade u Panami, priče o njihovim posljednjim danima na slobodi i trenucima hapšenja postale su legendarne, a fotografije tih trenutaka vječni simboli sloma tiranije, pišeExpress.
Saddamovo sklonište i Gaddafijev bijeg u cijev
Možda nijedna slika ne sažima pad diktatora tako snažno kao ona Saddama Husseina iz decmebra 2003. godine. Nekadašnji svemoćni predsjednik Iraka, čiji su se portreti nalazili na svakom uglu Bagdada, izvučen je iz skučene podzemne rupe, takozvane “paukove rupe”, nedaleko od svog rodnog Tikrita. Zapušten, s dugom, sijedom bradom i izgubljenim pogledom, nije pružao otpor. Fotografije medicinskog pregleda, gdje mu liječnik provjerava usta, obišle su svijet kao simbol potpunog poniženja čovjeka koji je desetljećima vladao željeznom rukom.
Njegovo kasnije pojavljivanje pred iračkim sudom pokazalo je prkos, ali ne i moć. Odbijao je autoritet suda, optuživao američkog predsjednika da je on pravi zločinac i branio svoju invaziju na Kuvajt.
“ Zakon? Koji zakon? Zakon koji sudi Saddamu jer su Kuvajćani rekli da će od svake Iračanke napraviti prostitutku za deset dinara, a ja sam branio čast Iraka protiv tih pasa? – grmio je u sudnici.
Ipak, slika iz rupe ostala je jača od bilo koje riječi. Bio je to kraj.
Još brutalniji kraj doživio je libijski vođa Muammar Gaddafi u oktobru 2011. Nakon što je NATO napao njegov konvoj u bijegu iz opkoljenog Sirta, Gaddafi je utočište potražio u odvodnoj cijevi. Snimke njegovih posljednjih trenutaka, kako ga pobunjenici izvlače, tuku i na koncu ubijaju, sirove su i uznemirujuće.
Njegovo tijelo, izloženo u javnom zamrzivaču u Misrati, postalo je morbidni trofej revolucije i stravično upozorenje drugim diktatorima koji se odbijaju odreći vlasti. Za razliku od Saddama koji je dobio suđenje, Gaddafiju su presudili na ulici.
Balkanski krvnici i majstor prerušavanja
I na našim prostorima svjedočili smo padu moćnika koji su se smatrali nedodirljivima. Uhićenje bivšeg predsjednika Srbije i SR Jugoslavije, Slobodana Miloševića, u travnju 2001. godine, odigralo se nakon višesatne drame i opsade njegove vile na Dedinju.
Dok su specijalne snage pokušavale ući, njegovi pristaše formirali su živi zid, a on je prijetio samoubojstvom. Na kraju se predao, a nekoliko mjeseci kasnije izručen je Haagu.
Njegovi najbliži suradnici u ratnim zločinima, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, godinama su uspješno izbjegavali pravdu. Karadžićeva priča je gotovo filmska. Bivši vođa bosanskih Srba skrivao se gotovo trinaest godina, radikalno promijenivši izgled. S dugom bijelom kosom i gustom bradom, živio je u Beogradu pod lažnim identitetom Dragana Dabića, predstavljajući se kao stručnjak za alternativnu medicinu. Njegovo uhićenje u srpnju 2008. šokiralo je javnost, a usporedba fotografija krvnika s ratišta i miroljubivog iscjelitelja Dabića postala je simbolom bizarnosti njegovog bijega.
Ratko Mladić, “koljač iz Srebrenice”, skrivao se još dulje, gotovo šesnaest godina. Uhićen je u svibnju 2011. u kući svog rođaka u selu Lazarevu. Fotografije oronulog i vidno ostarjelog Mladića, koji je nekoć sijao strah i trepet, pokazale su da je vrijeme učinilo svoje, ali da pravda, iako spora, na kraju ipak stigne.
Slučaj Nicolása Madura, optuženog za vođenje narko-kartela pod krinkom države, neodoljivo podsjeća na sudbinu panamskog diktatora Manuela Noriege. SAD je krajem 1989. pokrenuo invaziju na Panamu, operaciju “Pravedan cilj”, s primarnim ciljem uhićenja Noriege zbog optužbi za trgovinu drogom i reketarenje. Noriega se, nakon početnog skrivanja, sklonio u diplomatsku misiju Svete Stolice u Panama Cityju.
Ono što je uslijedilo ušlo je u anale modernog ratovanja. Američke snage opkolile su veleposlanstvo i danima, bez prestanka, puštale glasnu rock glazbu, uključujući hitove bendova poput The Clash i Guns N’ Roses. Bio je to psihološki rat osmišljen da slomi Noriegu i natjera ga na predaju, što se i dogodilo 3. siječnja 1990.
Njegova “mug shot” fotografija, snimljena nakon predaje, postala je ikona, a on je postao prvi strani državni vođa kojem se sudilo na američkom tlu.
Od argentinskog generala Jorgea Rafaela Videle, osuđenog za zločine “Prljavog rata”, do rumunjskog maršala Iona Antonescua, strijeljanog nakon Drugog svjetskog rata, povijest je puna primjera vođa čija je moć na kraju slomljena.
Neki, poput tuniskog Ben Alija ili haićanskog “Baby Doc” Duvaliera, uspjeli su pobjeći u egzile s tonama zlata i živjeti u luksuzu. No, oni koji su se do posljednjeg trenutka grčevito držali vlasti, vjerujući u vlastitu nepobjedivost, uglavnom su doživjeli sudbinu Saddama, Gaddafija ili Noriege.
(TBT)
