KOLUMNA
Ukoliko je Softić akreditiran samo za prvostepeni postupak, ali ne i odlučivanje po pitanju eventualne revizije, to bi uveliko promijenilo stvari i o pitanju revizije se, pogotovo u ovom stadiju, ne bi moglo ni razmišljati. Ipak bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović više puta je istakao da je Softić akreditirani agent i treba mu vjerovati
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Bosna i Hercegovina ušla je u posljednji mjesec dopuštenosti pokretanja revizije presude donesene u februaru 2007. godine po pitanju tužbe za genocid podnesene 1993. godine protiv Republike Srbije. U posljednjih 10-12 mjeseci, a posebice nakon donošenja presude u predmetu Karadžić, pričalo se o tužbi više nego u posljednjih 10 godina. Da li se isto toliko i radilo, nije poznato ali ako je suditi po bosanskom mentalitetu da se o svemu što se uradi naširoko i priča, malo toga je urađeno. Ipak, kada je riječ o priči, o tužbi su pričali svi: političari, mediji, predstavnici akademske zajednice, predstavnici koji okupljaju različita udruženja žrtava, građani i oni u državi ali i oni nastanjeni van njenih granica. Svi su imali mišljenje, podijeljeno naravno po nacionalnom ključu: Bošnjaci su za apsolutno pokretanje revizije; Srbi apsolutno protiv, Hrvati su sve do januara ove godine bili suzdržani, međutim od oglašavanja Dragana Čovića i stava da je tužba „loša“ stvar po Bosnu i Hercegovinu, izvjesna je i promjena mišljenja hrvatskog naroda. Očekivano, „torovi“ ni ovdje nisu zakazali. Zašto bi zahtjev za revizijom bilo potrebno uložiti ili zašto možda i ne bi, malo ko zna: osim onoga kako je rečeno da se misli, dalje se i ne pokušava promišljati i djelovati.
Konačno ozdravljenje društva
Po raspoloženju javnosti o ovom pitanju, vidljivo je da Bosna i Hercegovina i njeni građani nisu puno odmakli ne samo u ovom ostavljenom desetogodišnjem roku, nego i 25 godina nakon otpočinjanja rata. Umjesto da je pitanje pokretanja revizije pitanje od državnog, vitalnog interesa za cjelokupnu zajednicu, pitanje kojem teže svi „normalni“ građani Bosne i Hercegovine u cilju konačnog pomirenja i ozdravljenja bh društva, ono pitanje za koje bi se trebali zalagati svi građani Bosne i Hercegovine bez obzira na naciju, vjeru, spol, socijalni status.. ono je, kao i sve drugo u ovoj državi, predmetom manipulacije. Bosna i Hercegovina i njeni građani – Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali neće moći napredovati sve dok ovakve manipulacije dopuštaju. Građani Bosne i Hercegovine neće moći krenuti naprijed bez raščišćenja svoje prošlosti; osnovi su ti i psihologije kao nauke koja i u individualnim slučajevima traume pristupa suočavanju sa istom, ne stavljajući je pod tepih jer će tako skrivena trauma neminovno jednoga dana eruptirati. Šta li će tek biti sa potisnutom traumom građana? Pomirenje i suočavanje sa prošlošću ostale su floskule projektnih prijedloga onih koji ih godinama unazad implementiraju kroz trbuhe 2,3 zamorčeta predstavnika „sukobljenih naroda“ na konferencijama po bosanskim planinama.
Da li je Bosna i Hercegovina ispunila osnove za reviziju presude?
Da li je revizija presude Suda pravde iz 2007. godine po pitanju odgovornosti Republike Srbije za počinjenje krivičnog djela genocida „dobra ili loša stvar“?
Ukoliko se ovo pitanje sagleda sa čisto pravnog aspekta, svaka pravna odluka podložna je preispitivanju u drugostepenom postupku; kako ono najobičnije pravno pitanje poput primjerice odlučivanja u nekom građanskom sporu tako i jedno kompleksno krivično pitanje poput odlučivanja o odgovornosti države za genocid preispituje se u drugom postupku u slučaju pokretanja tog postupka od strane jedne od strana u sporu. Odlučivanje u pravu je i osmišljeno na način da se omogući preispitivanje osnovanosti odluke prvostepenog vijeća te da se na taj način doprinosi postizanju pravičnosti; jer i sudije su samo ljudi, a ljudska bića podložna su greškama. Pored ovog pravnog osnova, tu je i onaj moralni koji ne veže ali koji bi među predstavnicima ljudske rase, bićima obdarenim razumom, morao postojati: moralno je žrtvi pružiti pravdu; zločinca kazniti.
Od vremena kada je čovjek ugovorom prenio svoju vlast na državu, dao joj je i moć ali i obavezu; čovjek/građanin je sebi oduzeo pravo kažnjavanja krivca za počinjeni zločin, prenoseći to pravo na državu, očekujući da će ona to za njega činiti – pravo je to i obaveza države i njenih predstavnika. Istu obavezu imaju i država Bosna i Hercegovina i njeni predstavnici – obavezu da gone individualne počinitelje krivičnih djela, ali i da pokreću sporove pred međunarodnim sudovima u slučaju povrede normi međunarodnog prava i kršenja, od strane drugih država, usmjerenih prema samoj državi i njenim građanima.
Očekivano je da se članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ma iz kog naroda dolazili, zalažu za vladavinu prava i zakona. Ukoliko je zločin počinjen, a činjenice i brojne sudske odluke govore da jeste, zar ne bi članovi Predsjedništva trebali biti na strani prava i pravde, ma iz kog naroda dolazili, te da se ispred svih, ali i prije svih nas jer na njima leži veća odgovornost, trebali biti predvodnici na tom putu pravde, zalažu za procesuiranje i individualnih počinitelja ratnih zločina, ali i država koje su tim zločinima rukovodile?! Ne doima li se apsurdnom činjenica da član Predsjedništva jedne države nije za utvrđivanje odgovornosti u ratu vođenom protiv te države? Ne bi li Mladen Ivanić trebao biti prvi u tom redu i nije li u opisu njegovog radnog mjesta da stavlja interese države na čijem je čelu, a ne interese tužene Republike Srbije? Kakvu poruku Ivanić šalje bh građanima ukoliko opstruira ovakvo jedno državno pitanje i da li je to uopće spojivo sa njegovom funkcijom? Da, Ivanić može tvrditi da zastupa interese srpskog naroda, ali ako uzmemo kao datu činjenicu da cijeli jedan narod nije odgovoran za počinjenje ovih zločina i da nije u pitanju kolektivna odgovornost, nije li u interesu upravo Srba u Bosni i Hercegovini da se dokaže ko je to u njihovo ime radio, ko je u ime „kolektivnog srpstva“ namjeravao istrijebiti drugi narod? Ako je međutim Ivanić tu da zastupa interese srbijanskog naroda i Republike Srbije, u pogrešnom je Predsjedništvu. Ne stavlja li upravo srpski član Predsjedništva svojim protivljenjem stigmu na srpsku stranu? Nadalje, na koji bi način nastavljanje tužbe ugrozilo bosanske Srbe, ukoliko je njihov interes taj koji Ivanić ima da štiti u Predsjedništvu BiH, kada se proces vodi protiv susjedne Srbije? Pristajanjem na ovakve „borbe“ u svoje ime, bosanski Srbi još jednom prešutno dopuštaju da budu iskorišteni za interese (Velike) Srbije.
Opstrukcije dolaze i od strane čelnika susjedne Srbije, što je međutim i očekivano. Susjedi igraju na kartu „pogoršanja odnosa“ među dvije zemlje. Kako se međutim u većoj mjeri mogu pogoršati odnosi sa tuženom Srbijom nego što ih je ona sama narušila činom agresije i genocida i da li Bosna i Hercegovina treba pristajati po svaku cijenu na popravljanje u tolikoj mjeri nakaradnih odnosa gdje se čak ne može dobiti niti priznanje zločina činjenog u ime nekog prošlog režima, ukoliko je taj režim uistinu stvar prošlosti?
Ipak, da li je Ivanić kočnica ovom procesu i pokretanju revizije? Naravno da nije. Ukoliko je Sakib Softić akreditirani agent za cjelokupni postupak, mogla bi sva garnitura i srpskih i srbijanskih političara „pjeniti“ od bijesa i suprotstavljati se, revizija bi bila pokrenuta jer nije potrebno odobrenje Predsjedništva po ovom pitanju. Međutim, ukoliko je Softić akreditiran samo za prvostepeni postupak, ali ne i odlučivanje po pitanju eventualne revizije, to bi uveliko promijenilo stvari i o pitanju revizije se, pogotovo u ovom stadiju, ne bi moglo ni razmišljati. Ipak bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović više puta je istakao da je Softić akreditirani agent i treba mu vjerovati.
Ne postavlja se, međutim, pravo pitanje. Pitanje koje je potrebno postaviti nije da li će Bosna i Hercegovina uložiti zahtjev za revizijom pred Sudom pravde, nego da li je tužiteljska strana došla do novih dokaza koji ukazuju na odgovornost Republike Srbije? Ovi su uvjeti kumulativno postavljeni – ispunjenje roka (26. 02. 2017.) i pronalazak novih dokaza; ukoliko Bosna i Hercegovina podnese zahtjev za reviziju u predviđenom roku, a nema dokaz koji se traži, apelacija će biti odbijena i o istoj Sud neće niti odlučivati. Da li je možda neukost šire javnosti o ovoj tematici karta na koju igraju bošnjački predstavnici?
Drugo bitno pitanje koje je ovdje potrebno postaviti jeste zašto se čeka posljednji tren? Apelacija je mogla biti podnesena i mjesec dana poslije donošenja presude, godinu dana poslije 5, 7, 9 godina poslije – ali u slučaju pronalaska novog dokaza. Da li se čeka da se taj dokaz pronađe i koliko je uopšte izvjesno da se, ukoliko se na ovom pitanju 9 godina nije radilo, nešto uradi za samo godinu dana, koliko ima od formiranja pravnog tima koji radi na ovom pitanju?
Ostaje pitanje i ko će odlučiti o podnošenju revizije? Ovo je svojevrsna „igra“ koju igraju Izetbegović i Softić već duže vrijeme. Potrebno je podsjetiti da je 2013. godine sam Softić rekao da on više nije agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde i da nije saglasan da ga se tako u javnosti predstavlja; kada je dvije godine poslije Izetbegović izjavio da je Softić agent, ovaj je ponovno to i „postao“. Krajem marta 2016. Izetbegović i Softić odigrali su istu igru mačke i miša – Izetbegović je i tada izjavio da sve prepušta u ruke Softiću, Softić se nakon par dana oglasio i rekao da ne želi o ovom pitanju sam da odlučuje?! Ista je situacija bila i prije par dana: Izetbegović je „ovo pravno pitanje“ prepustio Softiću; Softić je potom izjavio da neće sam da odlučuje, te da ovu odluku donose „jedna grupa sačinjena od istaknutih predstavnika bošnjačkog i drugih naroda iz političkog i javnog života“. Ko sačinjava ovu nedefinisanu grupu „istaknutih predstavnika“ i na koga je odgovornost sada prebačena nije poznato. Bakir Izetbegović najavio je i razgovore sa „stručnjacima iz raznih oblasti“ po ovom pitanju, međutim da li je za ovakve razgovore, 19 dana pred istek roka, ipak malo kasno? Ukoliko ima osnova za reviziju, pronađen je novi dokaz, da li uopšte treba da bude upitno da li da se zahtjev podnese i da li ići za pravdom? Ukoliko dokaz nije pronađen zašto su te konsultacije uopšte potrebne i zašto se javnost dovodi u zabludu; bez novog dokaza podršku reviziji presude može dati cjelokupni establishment i bosanskih Srba, i Bošnjaka i Hrvata, pa i sama Srbija, ali Međunarodni sud pravde takvu apelaciju neće prihvatiti.
Ostaju još dva neodgovorena pitanja: sve i da se pokrene postupak revizije i da je pronađen novi dokaz, te da Međunarodni sud pravde odluči da ponovno odlučuje u ovoj pravnoj stvari, koji su to razlozi koji daju vjetar u leđa široj bošnjačkoj javnosti da će ovaj put odluka biti drugačija? Na ovom pitanju, sada je već sigurno, nije sistemski rađeno i, ukoliko je nekim slučajem pronađen novi dokaz, pitanje je da li Bosna i Hercegovina ima dovoljno stručan tim pravnih stručnjaka koji bi ovo pitanje mogli dokazati na sudu, ne samo počinjenje krivičnog djela genocida, nego dokazati da je ovo djelo počinjeno od strane države Srbije.
S druge strane, ukoliko zahtjev za revizijom presude iz 2007. godine ne bude pokrenut, ko je odgovoran? Kolektivno Predsjedništvo BiH koje nije zastupalo interese države BiH a bilo je dužno da to čini, bošnjački član Predsjedništva koji je na platnom spisku 10 godina držao agenta Softića ili možda Sakib Softić? Ko će odgovornog pozvati na odgovornost? Apatična javnost ili udruženja žrtava koja se i sama, brojnim projektima, nalaze na „platnom spisku“ velikog broja državnih institucija?
Na kraju, da li je tužiteljska strana u ostavljenom desetogodišnjem roku učinila sve u svojoj moći kako bi pretpostavke za pokretanje revizije presude iz 2007. godine bile ispunjene i kako bi u slučaju ponovnog odlučivanja o ovoj stvari dokazala osnovanost optužbi koje susjednoj Srbiji stavlja na teret. Kratko i jasno: nije. Naime, ukoliko je Bosna i Hercegovina, odnosno njeni bošnjački predstavnici pošto državne volje po ovom pitanju nema, učinila sve u ovom segmentu i do dokaza nije došla ili je Srbija počinila savršeni zločin i savršeno uklonila tragove ili genocida nije bilo. Ili je moguće možda, ukoliko je genocid počinjen, da predstavnici Bošnjaka ovome pitanju nisu posvetili dužnu pažnju, da je na ovom pitanju rađeno površno, da nije bilo interesa za dokazivanje genocida i da se sa tužbom nastavljalo „reda radi“, u cilju održavanja nacionalističkog plamena živim i manipuliranja brojnom masom iz populacije žrtava? Ipak je ovo drugo po posrijedi. Pitanje pravde i satisfakcija države Bosne i Hercegovine i njenih žrtava nikada nije niti bilo u planu.
Izvjesno je da će i ovdje ispaštati samo žrtve koje niti će dobiti pravdu niti šta imaju od države ili udruženja čiji predstavnici već godinama dobro žive radeći „za njihovo ime“ ali isključivo svoj račun. Zajedno sa žrtvama ispaštat će i svi ostali građani Bosne i Hercegovine; ukoliko konačno i odlučno ne stanu u kraju ovakvom bahatom ponašanju vlasti koja jednostrano odlučuje da brani reviziju presude u cilju prividne zaštite kolektiva jednog naroda ali i one vlasti koja se prividno bori za prava drugog naroda dok ništa u cilju te borbe i ne čini, ostat će uskraćeni na samo za pravdu za izgubljenu prošlost, nego i za čovjeka dostojnu budućnost.
Veličanje niti jednog zločina ili zločinca činjenog u ime bilo koje nacije ili vjere nije i ne može biti u interesu bh građana; osnovi su to na kojima predstavnici ovih naroda godinama dobro žive, ne mareći pri tom za nacionalne odrednice kod sklapanja dealova koji njima odgovaraju. Predmet tužbe BiH protiv Srbije političko je pitanje za koje nema političke volje da bude riješeno – otpočinjanjem agresije na BiH, činjenjem zločina po Bosni i Hercegovini, pokretanjem tužbe, njenom sve samo ne stručnom vođenjem – znalo se da je to izgubljena stvar za koju nema interesa da bude riješena – za patnju bh građana niko neće odgovarati jer Bosna i Hercegovina nema predstavnika koji brinu za interese države. Prodano je sve što je moglo biti prodano. U ovoj fazi apsurdnosti naše države i stanja oko nas nema potrebe za uljepšavanjem; na kartu patriotizma i manipulacije osjećajima sa sve tri strane, Bosna i Hercegovina i njeni interesi davno su prodani. Iz Bosne i Hercegovine su nestali i pravo i moral.
(TBT)
