KOLUMNA
Iako se SDA-u ne može koristiti što je dvojici Čengića,
Muhamedu i Hasanu, dala u ruke haznu za nafaku bošnjačkom narodu, jer naš je
naš narod mogao „preživjeti i na krompiru“
, Sarajevo neće moći preživjeti nedostatak duha i kosmopolitizma kojeg je sve
manje od kada njime vladaju Bukvići, pa evo sada i Skake
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nisam čuo nikoga danas da je spomenuo Olimpijadu. Tek su
neki portali objavili tekstiće u rubrici
„desilo se na današnji dana“ sa crno-bijelim slikama Zimskih olimpijskih igara
1984. Hladno je, a snijega nema u gradu.
Tako osjećam da su se uspomene na „Sarajevsku pahuljicu“ istopile u jadu
i čemeru u kojem žive današnje Sarajlije. Iako baš ja i ne nosim neke naročito
lijepe uspomene iz tih vremena, obuzela me je snažna nostalgija za tim vaktom
kad sam vidio da grupa radnika u Ferhadiji bruse u pločniku konture loga
„Sarajevske pahuljice“.
Bijela prijestonica Svijeta
Bilo mi je došlo da se okrenem oko sebe i razgledam da li me
još neki od udbaša prati, jer sam tako živio tih dana u vrijeme Olimpijade.
Međutim, znam da je umro i Vlado, udbaš kojeg sam najčešće sretao na Ferhadiji.
A trebao sam cijelo vrijeme trajanja olimpijade provesti u zatvoru, da nisam
bio prkosan i bacio u vatru papirić sa brojem telefona koji mi je kod gazdarice
bio ostavio udbaš Željko. Skupio sam hrabrosti i nisam im se javio na telefon.
Tako sam se izborio da uživam u metežu ulica i restorana koji su bili puni
mnogobrojnih turista.
Pretpostavljam da čitaoci mogu već naslutiti da sam bio
progonjen od strane Udbe zbog mojih rodbinskih veza sa muslimanskim
intelektualcima koji su bili osuđeni 1983. godine na dugotrajne zatvorske kazne
jer sam puno pisao o tome. Baš taj dan je bio objavljen tekst u engleskim
novinama, „Daily Mail“ čini mi se, koji je u naslovu opisao kako sam se osjećao.
Piter Ristić, moj prijatelj, napisao je da dok svi u Sarajevu slave i raduju se
zimskim pahuljicama, familije nevino osuđenih muslimanskih intelektualaca su
tužne itd.
Asu Sarajlija
Ipak, i pored sve gorčine koju sam okusio u vrijeme
Sarajevske olimpijade, danas nosim lijepa i snažna sjećanja na te dane, jer je
u njima moj Grad bio „Bijela prijestonica“ Svijeta. I haman da ni mene više
ništa u Sarajevu ne podsjeća na tu Bijelu prijestonicu Svijeta. Iako je na prvi
pogled pravda ispravljena, da oni koji su tada bili tužni, odnosno bili u
tamnicama danas vladaju Sarajevom, u njemu ni ja osobno ne uživam kao što sam
tada uživao u kosmopolitizmu te Bijele prijestonice Svijeta.
Samo par dana je falilo da se izbor Abdulaha Skake za
gradonačelnika Sarajeva podudari sa danom kad je počela Olimpijada. Baš on je
izvanredan primjer za ilustraciju moje priče, jer je njegov dedo Ismet
Kasumagić tada bio u zatvoru skupa sa Alijom Izetbegovićem. S druge strane,
Skaka je sarajevski plemić i to „asu“
(čistokrvni) Sarajlija. Ništa u
tome ne bi bilo sporno da osoba takvog statusa i porijekla obnaša prestižnu
funkciju u svome gradu, da to nije ideološki cilj Stranke demokratske akcije
(SDA) po kojem grupa bošnjačkih (begovskih) porodica, po feudalnom i kastinskom
principu, treba vladati Bošnjacima.
Iako je ovaj pokušaj već jednom osujetio sam Alija
Izetbegović, nakon što je uklonio Amilu Omersoftić iz SDA, protagonistu takve
ideologije, njegov sin Bakir, a možda više snaha Sebija, brutalno sprovode u
djelo.
Iako se SDA-u ne može oprostiti što je dvojici Čengića,
Muhamedu i Hasanu, dala u ruke haznu za nafaku bošnjačkom narodu, jer naš je
naš narod mogao „preživjeti i na krompiru“
, Sarajevo neće moći preživjeti nedostatak duha i kosmopolitizma kojeg je sve
manje od kada njime vladaju Bukvići, pa evo sada i Skake.
Da, prije nekoliko godina, kada sam vidio da Timur Numić i
Denis Zvizdić odvode mladog Skaku na galeriju u hotel Evropa, znao sam o čemu
je riječ. Tek kad je Tayib Erdogan prilikom posjete Sarajevu Skaku pomilovao po
glavi, jasno mi je bilo kome je Sarajevo ostavljeno u emanet! I što se tiče
političke pravde, to je sasvim pravedan ishod situacije u kojoj se danas nalazi
glavni grad Bosne i Hercegovine. Niko iz opozicije, posebno ne iz SDP-a i Naše
stranke koje se nazivaju ljevicom, nije zaslužio ovu funkciju. Jer tu je
biologija davno rekla svoje; kao što su pomrli udbaši koji su me progonili,
tako su pomrli i sudionici Zimskih olimpijskih
igara. Njihov prirast na ljevici, kako političare tako i intelektualce, još
samo čeka „Skakina teka“!
(TBT)
