KOLUMNA
Suštinski problem u ovakvom pristupu temi o narastajućoj
islamizaciji Bosne i Hercegovine, odnosno Bošnjaka u njoj, jeste što
“mudžahedini u BiH” nisu adresa broj jedan za prosuđivanje opasnosti
od društvenog, sigurnosnog i političkog urušavanja ove države
Piše: Zlatko Dizdarević, thebosniatimes.ba
Novostvoreni “duhovni ekstremizam” na temeljima
ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja
čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od
prijetnji terorista pojedinaca.
Islamizacija Bosne – Na kojoj je adresi opasnost
Ni jedan razgovor o Bosni i Hercegovini danas ne može da se
povede sa ljudima izvana, dobronamjernim i onim drugim, a da među prvim
pitanjima ne bude ono o islamizaciji, islamskim ekstremistima, islamskom
terorizmu, vehabijama i mudžahedinima…Pitanja o drugim vrstama i adresama
ekstremizma, terorizma, bivšim stranim borcima koji su ubijanjem djece
snajperima obilježili i drugu stranu terorizma odavno više nema. Naravno, ovo
sa islamizacijom, gotovim tumačenjima i pitanjima koja su u kombinaciji sa
unaprijed podrazumijevajućim odgovorima, nije ekskluzivna specifičnost Bosne.
To je planetarni trend. Islamu generalno na mnogo mjesta u svijetu već je
priskrbljen epitet zločinačke vjere i prirodnog izvora terorizma. Ta je priča u
ovom času progutana. U Slovačkoj,
naprimjer, zemlji Evropske Unije i NATO-a su to na indirektan način pretočili i
u zakon, islamska zajednica kod njih
više ne može imati zvanični status. U Norveškoj terorista Anders Breivik, ubije hladno 77 nevinih ljudi,
izjavi da mu je žao što nije još više, a kasnije tuži državu zbog
“nehumanih uslova u zatvoru”. Na sudskom procesu ovim povodom
(“ljudska prava” iznad svega) Breivik sve pozdravi fašističkim
pozdravom! Može, po zakonu.
Predsjednica države Hrvatske, također članice EU i NATO-a,
izjavljuje pred kamerama kako se iz Sirije i Iraka u BiH “vraća na tisuće
džihadista”, potpuno ignorirajući objavljene činjenice i zvaničnu
izjavu ministra sigurnosti BiH da je u
Siriji u ovom času među ISIL-ovcima 130
državljana BiH, prema evidenciji iz više
izvora tamo poginulo ih je 45, a vratilo se odatle 50. Protiv njih je do sada
pokrenuto ili je u pripremi četrdesetak optužnica temeljem zakona kojeg BiH
ima. Dakle, i uz mogućnost da se ne zna apsolutno tačan broj onih koji su
otišli iz BiH među teroriste (a zna se, jer neki od povratnika nude nagodbu sa
sudom koja uključuje i iscrpne informacije o svima njima tamo), ukupan zbir
svih što su tamo bili, poginuli, ostali ili se vratili, nije veći od 250. Nije
to malo, ali je apsolutno drugačije od izjave predsjednice susjedne države koja pominje “tisuće džihadista iz BiH koji
se vraćaju…” Ovakva izjava je
faktografski netačna, a politički štetna. Nju će, naravno, objeručke prihvatiti
ne samo mediji željni provokativne teme koja proizvodi marketinški koristan
strah i diže čitanost, već i oni kojima je iz političkih razloga ovako
razmatrana tema dobrodošla za različite projekte destabilizacije BiH.
Suštinski problem u ovakvom pristupu temi o narastajućoj
islamizaciji Bosne i Hercegovine, odnosno Bošnjaka u njoj, jeste što
“mudžahedini u BiH” nisu adresa broj jedan za prosuđivanje opasnosti
od društvenog, sigurnosnog i političkog urušavanja ove države. Naravno, ova
tvrdnja ima smisla ukoliko se prihvati da je ogromnom broju onih koji na ovaj
problem stalno ukazuju doista stalo da utvrde pravu istinu o tome šta je
istinska opasnost, a šta pomalo dimna zavjesa.
Potpuno pojednostavljeno, vjerovatno i do karikaturalnosti
prosto kazano, u BiH je istinskih mudžahedina, domaćih i inostranih, pa i
kampova za njihovu obuku koji se opet pominju bilo prije dvadeset godina mnogo
više nego danas, a situacija je dugoročno ipak bila manje opasna i po društvo i
po državu. Tada je postojao i popriličan konsenzus da to treba čistiti.
Radikalnih islamista je danas mnogo manje, a oni koji su tu ili se vraćaju
izvjesno su pod kontrolom službi za njih nadležnih. Te službe sigurno nisu
bitno manje profesionalne i savjesne nego na uspaničenom Zapadu. Kampova za
obuku također nema, a opšta situacija je ipak dugoročno opasnija nego prije.
Ili bar “složenija”, kako se to u raznim analizama hoće kazati.
Zašto? Opet iz sasvim jednostavnih razloga:
prije dvadesetak godina je, uprkos posljedicama rata i pritisku politike
i vjerskih institucija, pozitivnih vrijednosti u društvu i među tzv. običnim
građanima bilo više. U međuvremenu su mudžahedini i teroristi raznih vrsta
odlazili na razne strane, domaći islamisti se u Bočinji, Maoči i na sličnim
mjestima stavljali pod kontrolu, ali se i građanska supstanca iz bivše
realnosti ubrzano, planski pa i brutalno potiskivala i eliminirala.
Sekularizam je generalno otklizavao u prošlost. Nova
nametnuta teza bila je da sekularna može (eventualno) biti država, ali ne i
društvo. Zato je generalno napadnuto društvo i njegove institucije i
vrijednosti. Dejton je državu kao cjelovitu i građansku svakako već rasturio.
Taj “novi koncept društva” kroz politiku, škole, vjerske institucije,
medije, kulturu življenja pa i ulicu klizeći ali nezadrživo rastakao zadirući u
svaku poru tri već odvojene zajednice. Bošnjaci su zatrpavani izjavama tada
vjerskog lidera kako “jedino muslimani u Evropi nemaju svoju nacionalnu
državu” a u etničku kategoriju Bošnjak se uguravao i konačno ugurao
prefiks “musliman”. Potom se krenulo na praktični teren, alkohol i
“krmetina” pospremljeni su iz velike većine ugostiteljskih i
trgovačkih objekata, počeli su da se slave novi praznici, vjerski post je kod
mnogih postao stvar javnog dokazivanja pripadnosti a ne istinskog vjerskog
uvjerenja (poznata priča o rakiji u fildžanu), nekada preglasni ateisti
postajali su preko noći najradikalniji vjernici koji su potiskivali iz prvih
redova u džamijama (tako je i u crkvama) istinske vjernike. Oportunizam, šutnja
i dodvoravanje najvećeg broja intelektualaca i nekada građanske elite što se
busala u prsa pravovjernošću druge vrste prema svemu ovome je sraman.
Svakodnevni procesi ove vrste pretočili su se i na
normativni teren: Univerzitet u Sarajevu, kao “državna ustanova”,
vjerovatno među prvima u Evropi, a zvanično i u ime navodno “praktičnih
razloga”, odustaje od notornog principa nemiješanja vjere u proces
nastave. Dan molitve – praktično se to odnosi samo na vjersku obavezu muslimana
– zapravo se utvrđuje kao dan bez studentskih obaveza. Više od toga, etablira
se kao pobjeda nad sekularizmom, ostalo su magle. I lažno brojanje minuta
potrebnih za džumu. Uz sve ovo idu do karikaturalnosti primitivni politički
potezi s porukom, poput uklanjanja okićenog božićnog i novogodišnjeg bora iz
aule državnog Parlamenta u vrijeme posjete premijera Pakistana toj instituciji
(?!), dok se sistem par-nepar u restrikciji vožnje automobila zbog smoga u
Sarajevu uvodi precizno samo na jedan i
po dan – na katolički Božić…
Pravi odgovor na pitanje – kakva je situacija sa islamizmom
u BiH, dugoročno je na terenu
“klizećeg” prislanjanja Bošnjaka islamskom svijetu. To je
pitanje drugačije od povoda za strah od islamskog radikalizma u evropskim
državama i društvima. Islamski radikalizam i njegove manifestacije kao
terorizam su tamo nasilni, uvezeni, vanjski faktor. Koliko je on isprovociran
stoljetnim odnosom Zapada prema Istoku i današnjim interesima i apetitima,
druga je tema. U BiH ovaj je problem, u mjeri u kojoj ga ima, unutrašnja stvar i zato razlog za brigu druge
vrste. Zna se i odakle dolazi i ko ga ovdje hrani. Do jučer se vjerovalo i da
nema tu široku, soft bazu i dobar
ambijent za širenje. Danas je i dalje izvjesno da su evidentirani teroristi pod
kontrolom, ali pitanje otkud klizeće narastanje nečega što već postaje osnova
za ozbiljniju radikalizaciju dijela društva, i zašto se pred tim zatvaraju oči
kod dobrog dijela političkih struktura, ali i njihovih glasača. Razlog za zabrinutost postaje pitanje zašto su i čime ponukani oni muslimani u BiH
koji počinju da se do ostrašćenosti identifikuju sa religijskim modelom i
uvjerenjima bitno drugačijim od odavno prihvaćenih na ovim prostorima. Suprotno
od tradicije u kojoj je vjera kod muslimana u BiH vazda bila primarno
unutrašnje, tradicijsko, duhovno i kulturološko određenje. A ne prkos i
prijetnja drugima. Da li samo zato što su danas većina, a nikada “na
svome” to nisu bili. Posebno ne onda kada su potpadali pod Otomansku
imperiju. A to dokazivanje moći kroz “pripadanje” sferi svekolikog
nadmetanja sa drugima do – političke i statusne pobjede, sada je kolektivna
igra bez granica. Neuporedivo opasnija i za državu i društvo od bivšeg
kolektivizma kojeg su ovi isti zaljubljenici u “planetarno vjersko
bratstvo” proglašavali proizvodom samog šejtana. Ta potreba agresivnog
dokazivanja vjernosti i pripadanja establišmentu što vlada i “vjerom”
bez istinske vjere, sve češće postaje
čak i groteskna.
Ummet kao nova vodilja
Ne ulazeći u “manifestacije” nacionalne
isključivosti koja se direktno poziva na vjeru kod druga dva konstitutivna
naroda u BiH, ova situacija sa Bošnjacima je po mnogo čemu još uočljivija.
Njihov napadni “vjerski” preobražaj je vidljiviji i zato što je riječ
o najbrojnijem narodu koji dosta nerijetko na nespretan i nesretan način
dokazuje svoj novi identitet. Nažalost, sve češće i na pogrešnim stranama. On
se u ekskluzivno tronacionalnoj ustavnoj konstituciji i odsustvu demokratskih
tradicija zna manifestovati i doživljavati kao “logično” dominantan
nad ostalima. U BiH nova politička realnost proizvodi stalni sukob “dva
protiv jedan” (pobjedničke većine protiv gubitničke manjine). U tom
projektu prividnog nadmetanja tzv. lidera tri “politička kartela”
koji imaju isti cilj vladanja svakoga u njegovom dvorištu i bez miješanja sa
strane, u atmosferi potpune degradacije građanske realnosti, religija se
promoviše kao presudno važna poluga u održavanju te vlasti. Srbi i Hrvati
(pravoslavci i katolici) u BiH uporište za sebe pronalaze i traže u
državotvorno-vjerskom zaleđu u Beogradu i Zagrebu. Bošnjaci, prevashodno
određeni kao muslimani pobjedom politike svojih lidera iz iste familije, “otklizavaju”
prema isključivo vjerskom određenju zajednice (ummet) koja nadrasta, zapravo
negira i naciju i državu, već se odnosi na zajednicu svih vjernika islamskog
svijeta (ummat al-mu'minin). Ta logika na kojoj se insistira u
političko-vjerskim krugovima od rata naovamo u vladajućoj strukturi među
Bošnjacima u BiH, direktno je suprotstavljena kulturi odnosa u BiH kakva je
izgrađivanja do minulog rata. “Oslobađanje od ostalih” na ovom terenu
forsira se kao emancipacija, uz niz mehanizama jednoznačnog društvenog,
političkog i vjerskog usmjeravanja. U radikalnoj izvedbi kod dijela Bošnjaka to
se svodi na proizvodnju teze, nikada ranije javno prezentirane u društevnim
odnosima koji su se poštivali, da “nam je svaki musliman ma gdje bio na
svijetu bliži od bilo kojeg komšije koji nije musliman”.
Do koje mjere je aktuelna vjerska dimenzija ovladala ovim
prostorom pokazuju podaci iz posljednjeg popisa stanovništa (iz 2013. godine)
prema kojima se od ukupno 3.531.159 stanovnika u BiH svega 27.853 izjasnilo kao
ateisti, a 10.816 kao agnostici. U grubom preračunu, onih koji identitet nisu
tražili prevashodno u religiji, prema popisu stanovnika BiH 1991. godine
(ateisti i agnostici) bilo je deset puta više nego danas! Ne treba zaboraviti
da je u velikom broju slučajeva riječ o istim ljudima onda i sada. Dakle, o
onima koji su se iz raznih pragmatskih razloga i uslova “novog
društva” predomislili, došli tobe i prilagodili novoj situaciji. Među
njima je, zna se, mnogo onih koji su danas
najagresivniji sloj što diktira promjenu sistema vrijednosti i političke
korektnosti. I sačinjavaju klasu koja vodi najžešće bitke u dokazivanju
“pravovjernosti”.
Nije zato čudo što mnogi poslijeratni obrazovani mladi ljudi
– među njima je mnogo odraslih i školovanih u inostranstvu – nemaju mogućnost
da se uklope u društvo logikom dokazivanja sistemu kroz “pripadanje”
vjerskim i političkim vještinama, a ne znanjem i profesionalnim kapacitetima.
Zato su odlasci tih ljudi u inostranstvo
masovni. Ostaju oni koji lojalnost “grupi-naciji-vjeri” dokazuju
formalnom i vidljivom radikalizacijom koja polako ali uočljivo mijenja ukupni
društveni i socijalni ambijent. Tendencija dokazivanja
“pravovjernosti” u vjeri i politici
na dramatičan način stimuliše svekoliko dekomponovanje sistema,
obezvrijeđuje institucije i propise, potvrđuje realnost da su pojedinci i grupe
jači od zakona, jača mit o
“familiji” kao temelju političkog i vjerskog opredjeljenja, uništava
modernizam i znanje, glorifikujući poslušnost i izvornu nacionalnu i lažno
mitološku i vjersku baštinu.
U konkretnom slučaju političkog usmjeravanja Bošnjaka,
logika “ummeta” orijentiše Bošnjake na “braću” istorijskih
korjena, prije svega na Tursku, bezmalo javno etabliranu izvorom islamskog
identiteta u BiH. U novije vrijeme
otišlo se na istoj liniji i dalje, pa tako i Arapi, posebno oni iz Zaliva,
postaju “braća”, mada se sa istorijom i tradicijom u BiH “ni u
putu nisu sreli”. Njima se širom otvaraju sva moguća vrata, navodno u ime
investicija i ulaganja što je i površnim pregledom stvarnog stanja na tom
terenu lako opovrgnuti. Turska i mnoge arapske zemlje, recimo, danas su daleko
izdašniji poslovni partneri Srbije nego
BiH. Istovremeno, o ubrzanom stvaranju čitave domaće infrastrukture
kojom vladaju sumnjivi tipovi islamističke kostimografije i scenografije, što
su na dispoziciji “našoj
braći”, niko glasno ne govori, sem rijetkih pojedinaca. U mutnim poslovima
koji rezultiraju masovnom kupovinom sada već nebrojenih zemljišnih parcela,
šuma, potoka i drugih prirodnih blaga u BiH, nema bezmalo nikakvog nastojanja
domaćih političkih lidera da obezbijede barem minimum zakonskog reciprociteta
kod uknjižbe kupljenih dobara. Podjednako i u insistiranju na reciprocitetu u
(bez)viznom režimu kojeg traže razni emirati, sultanati i kraljevine “naše
braće”.
Domaći i vanjski izvori
Narastajuća islamizacija hrani se u BiH na
dva osnovna izvora. Jedan je sve jači pritisak na domaćem terenu da se prihvati
pomenuta logika “ummeta” ili globalnog pripadništva vjeri. U svakom
slučaju onima što su “moji” a to nisu oni druge vjere ili – ne daj
Bože, nevjernici. Drugi je izvor otvaranje vrata širom za “braću”
koja dolazi sa strane u sve većem broju, jer su ovdje otkrili prirodni ambijent kakav samo sanjaju u svojim
pustinjama, a sve može da se dobije za sitne novce bez ikakvih ozbiljnijih zakonskih
restrikcija. Uz sve to, dolaze u sredinu koja im je sve manje strana i koja se
maksimalno trudi da im ugodi i svakojakim prilagođavanjem ambijenta i propisa,
samo kako bi se ugodnije osjećali. To ide od zabrane domaćem stanovništvu da
ulazi u njihova nova naselja oko Sarajeva, do zahtjeva da se sa tih prostora
izmještaju stara pravoslavna ili katolička groblja predaka onih što su se
odatle odselili. Lokalna vlast ujedno šalje poruke spremnosti da se izađe u
susret ovakvim željama i time što, recimo, izgradi cestu svega par metara iznad nadgrobnih
spomenika kršćana, na putu za sarajevski aerodrom. Priče o ukidanju proslave
Nove godine, točenja vina ili piva na kolektivnom, multi-kulti gradskom
obilježavanju Nove godine itd. već su stare i tim povodima niko se više ne
uzbuđuje. U državnoj osnovnoj školi u Sarajevu, recimo, grupa roditelja još
lani je tražila da poklone djeci za Novu godinu ne donosi Djeda Mraz nego neko
obučen u Sulejmana Veličanstvenog! Šta djeca znaju. Danas za mnoge te
“kršćanske ili ćafirske Nove
godine” više i nema. Nije “naša”.
U kontekstu utjecaja sa strane, posebna je činjenica
agresivno pojačavanje pritiska na domaće prilike iz nekih inostranih ambasada i
organizacija. Dva su događaja u tom smislu posebno ilustrativna. Jedan je do
sada nezabilježeni pritisak da se po svaku cijenu prihvati i ovdje praktično
provodi politička verzija Ankare o
njihovim internim problemima. U tom kontekstu gruba je intervencija u
unutrašnja pitanja BiH, te život i rad na ovdašnjem terenu onih za koje režim u
Turskoj smatra da im je neprijateljski. Slučaj nasilnog “revidiranja”
odluka Gradske skupštine Sarajeva o dodjeli Plakete grada sarajevskom profesoru
porijeklom iz Turske kojeg Ankara smatra “neprijateljem iz terorističke
organizacije”, potom miješanje u politiku nagrada učenicima iz BiH jer idu
u škole koje Ankara tretira uvezanim u slične aktivnosti u Turskoj, nedodirljivost novinske agencije Anadolija u
BiH i u slučajevima objavljivanja notornih netačnosti i tendencioznih
interpretacija onoga što odavde objavljuju – i sve to uz pristanak pa i
saglasnost lokalnih vlasti – očigledno je jahanje na prepoznatljivom valu tzv.
“tihe islamizacije” BiH društva.
Vjera i Islam, sami po sebi, nisu i ne mogu biti problem na
ovim prostorima. Nisu bili ni ranije. Tačno je da je bivši sistem insistirao na
odvojenosti religije i države, na sekularizmu i nemiješanju vjere u politiku.
To je, uostalom, standard i u svakoj građanskoj državi. Situacija je danas
radikalno drugačija. Vjerske institucije i njihova politika su jedan od
ključnih oslonaca nacionalističkog
koncepta i politike koja vodi podjelama
u BiH. Urušavanje i redefiniranje obrazovnog sistema, promocija vjernosti
naciji i klanovima, pobjeda ustavnog koncepta prema kojem de facto više ne
postoji jedinstven unutrašnji državni suverenitet (krenuo je i napad na
posljednju istinski zajedničku i funkcionirajuću državnu instituciju – Oružane snage BiH),
stalna promocija animoziteta i mržnje kao motivacionog goriva za secesiju – sve to snažno doprinosi
manipuliranju vjerskim osjećanjima u negativne svrhe, najčešće daleko od svega onoga što svete knjige temeljno
propovijedaju. Religija se uz slatkorječivost i zakletve češće nego ikad
koristi za agresiju i podvajanja, za realizaciju destruktivnih političko korupcionaških
ciljeva, za vaspitavanje “protiv” a ne u korist mira i stabilnosti. U
kombinaciji sa ekonomskom razvalinom, vaspitnom zapuštenosti, osjećanjem
besperspektivnosti i strašnim pritiskom medijske propagande uz savršene
tehničke mogućnosti za taj posao –
novostvoreni “duhovni ekstremizam” na temeljima ciljano krivih
tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati
djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista
pojedinaca. Islamski ekstremizam kao stanje duha postao je element realnosti u
BiH, neuporedivo kompleksiniji i komplikovaniji za identifikaciju i
suprotstavljanje od ukazivanja na teroriste pojedince koji se, ipak, još uvijek
drže pod kontrolom. Ali, neće ni to dugo ako društvo i politika nastave da se
kreću putem na kojem su danas.
Takozvanih ekstremista “spavača” u političkim strukturama
širom zemlje, na sve tri strane, mnogo je više nego organizovanih
“spavača” opasanih bombama.I dobro su uvezani i protiv ljudi i protiv
vjere i svetih knjiga.
(TBT,ba.boell.org)
