Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u ponedjeljak je odobrilo rezoluciju koju su predložile Sjedinjene Američke Države, a koja podržava 20-tačkovni plan predsjednika Donalda Trumpa za razorenu Pojas Gaze.
Autorizirajući Međunarodne stabilizacione snage (ISF), prijelaznu upravu ili „Odbor za mir“ koji bi nadzirao rekonstrukciju, te spominjući „putanju“ prema palestinskoj državnosti, rezolucija pruža pravni mandat za poslijeratnu viziju Washingtona, piše The New Arab.
Ali skoro pet sedmica nakon stupanja primirja na snagu, sve ključne strane – Izrael, Hamas i Palestinska uprava (PA) – uskladile su se u tome da se suprotstavljaju prelasku u drugu fazu sporazuma, iako se javno zalažu za njegov uspjeh.
Ovaj zastoj odražava kontraintuitivnu stvarnost: svaka strana suočava se s političkim, vojnim i sigurnosnim troškovima koje bi nametnula druga faza, što čini neodređeno produživanje trenutnog aranžmana poželjnijim od formalnog napretka.
Izraelski zvaničnici navode povratak posmrtnih ostataka kao preduslov; Hamas ne pokazuje spremnost na razoružanje; a Palestinska uprava nije ispunila uvjete reformi potrebne za međunarodno odobrenje njenog povratka u upravljanje Gazom.
„Kašnjenje u implementaciji druge faze došlo je pod izgovorom tijela, pri čemu Izrael odbija da pređe u drugu fazu bez završetka onoga što je dogovoreno u prvoj“, objasnio je analitičar izraelskih pitanja Esmat Mansour za The New Arab.
„Izrael namjerno odugovlači, a (izraelskom premijeru Benjaminu) Netanyahuu ovo odgađanje odgovara jer se boji političkih posljedica te tranzicije, koja bi uključivala povratak Palestinske uprave u nekom obliku i obaveze izraelskog povlačenja.“
Rezultat je de facto konsenzus među suprotstavljenim akterima da održe status quo — rijetka konvergencija interesa koja zamagljuje da li će plan napredovati, urušiti se u obnovljene vojne operacije ili će eventualno alternativni aranžmani preoblikovati političku arhitekturu Gaze.
„Netanyahuova vlada ne želi da pređe u drugu fazu jer ona podrazumijeva obaveze koje bi vladu uvukle u političke rasprave“, nastavio je Mansour.
„U trenutnoj situaciji, Netanyahu se može manevrisati među svojim koalicionim partnerima i tvrditi da ne pravi ustupke Hamasu. Prelazak u drugu fazu otkrio bi kompleksnost sporazuma i pokazao da Hamas i dalje postoji u Gazi.“
Analitičar je naglasio stratešku prednost koju Izrael vidi u neograničenom produživanju prve faze.
„Izrael pokušava produžiti prvu fazu, a takođe se nada stvaranju svršenog čina koji bi ga oslobodio zahtjeva druge faze, stavljajući Hamas i ostale frakcije pred izbor. Što duže ova situacija traje, to je Netanyahu više zadovoljan.“
Izraelski premijer suočava se s unutrašnjim političkim ograničenjima, jer bi svaka tranzicija zahtijevala obaveze u vezi s povratkom Palestinske uprave u Gaz i povlačenje izraelske vojske, što bi moglo slomiti njegovu koaliciju.
Mansour je ukazao i na širi vremenski proračun.
„Izrael računa i na to da će Trump izgubiti interes za pitanje Gaze, te da će se stvoriti nova realnost na terenu koja bi ga oslobodila svake obaveze.“
Ali Izrael nije jedini u svojim tvrdim stavovima. Hamas nije pokazao stvarnu spremnost da se razoruža ili odrekne upravljanja, dok istovremeno nema konkretan plan za takav korak.
U međuvremenu, Palestinska uprava izrazila je teorijsku spremnost, ali nije ispunila reforme koje je zahtijevala Trumpova administracija i međunarodni posrednici kao preduslov za upravljanje Gazom.
„Od Palestinske uprave zatraženo je da provede određene reforme koje nije završila“, rekao je Mansour. „Suština je da sve strane izbjegavaju obaveze druge faze, i njihovi interesi su se uskladili upravo na tome.“
On je pojasnio paradoks koji to stvara:
„Nije samo Izrael taj koji nije spreman platiti cijenu druge faze. Hamas nije spreman i nema plan predaje oružja. Izrael također nije spreman i ne želi da se to dogodi brzo — ili uopće.“
Mansour je naglasio da ova konvergencija odražava stvarna ograničenja s kojima se suočava svaki akter.
„Svaka strana ima različite tačke pritiska, ali sve imaju koristi od izbjegavanja obaveza koje bi nametnula druga faza.“
Sporni scenariji
Analitičari su podijeljeni oko toga da li će ovaj zastoj potrajati ili pokrenuti alternativne ishode.
Mansour ne isključuje povratak velikih vojnih operacija, napominjući da Izrael posjeduje dovoljnu vojnu sposobnost i proširenu banku ciljeva, dok je Hamas izgubio svaku konvencionalnu vojnu sposobnost.
„Uprkos tome, američki i regionalni stavovi čine ovu opciju posljednjim rješenjem — ali je ne treba ni isključiti, jer izraelski ciljevi razoružanja Hamasa, uključujući njegove tunele i uklanjanje iz upravljanja Gazom, ostaju na snazi i Izrael radi na njihovom postizanju svim sredstvima — ako ne pregovorima, onda silom.“
Međutim, Sami al-Astal, profesor političke historije na Univerzitetu Al-Aqsa u Gazi, ima drugačiji stav.
On tvrdi da američki i međunarodni pritisak da se izbjegne novi sukob ostaje dovoljno snažan da potisne drugu fazu naprijed, uprkos preprekama.
„Trumpova administracija guraće svom snagom da se ne ide unazad, a posrednici ulažu napore da pronađu kompromisna rješenja u vezi razoružanja Hamasa i njegovog povlačenja iz upravljanja“, rekao je al-Astal.
„Američki prijedlog, uz podršku arapskih i muslimanskih posrednika, stvoriće prve korake ka prelasku u drugu fazu.“
Priznao je da stvarne poteškoće „mogu eksplodirati u svakom trenutku“, ali da posrednici, posebno Amerika, neće dopustiti da se to dogodi, ponajviše zbog posljedica koje bi nastavak genocidnog rata imao za Izrael — rast globalnog neprijateljstva i pravnih pritisaka.
Izraelski vojni rezervni plan
Izraelska radiodifuzna kuća izvijestila je da vojska priprema rezervni plan za razoružanje Hamasa ako plan primirja propadne. Izvor za Kan News rekao je da „pitanje nije hoće li Hamas biti razoružan, nego ko će to uraditi“.
To sugerira da izraelski sigurnosni planeri računaju na mogućnost neograničenog političkog zastoja pripremajući vojne alternative, iako ih međunarodne i regionalne političke pozicije mogu ograničiti.
Al-Astal je priznao da Izrael ostaje „prvi korisnik kupovine vremena“ i da nema nikakvu volju za političke ustupke o Gazi ili širem palestinskom pitanju. Ali je naglasio da Hamas mora prepoznati tu dinamiku i pokazati fleksibilnost, jer civilno stanovništvo Gaze plaća cijenu produžene neizvjesnosti.
„Okupacija je prvi korisnik ostanka u mjestu i ne želi platiti nikakve političke obaveze u vezi Gaze ili palestinskog pitanja u cjelini, i Hamas to mora razumjeti i pružiti potrebnu fleksibilnost, jer cijenu plaćaju ljudi Gaze.“
On je rekao da druga faza može biti odgođena, ali da se ne očekuje velika vojna eskalacija koja bi dovela do odbacivanja Trumpovog plana,
„posebno jer je Hamas više posvećen planu kao sredstvu spašavanja Gaze od genocida i vraćanja u život.“
Upozorio je da se ne treba očekivati rat punog razmjera kakav je viđen u ofanzivi u oktobru 2023, ali je sugerirao da ostaje moguća snažnija i razornija verzija „libanskog modela“ udara bilo gdje i bilo kada.
„Libanski model je najbliži — ali u snažnijoj i razornijoj formi, s obzirom na veliku slabost Gaze u odnosu na Liban“, kazao je.
(TBT)
