Piše: Sam Hamad, thebosniatimes.ba
Prošlog je sedmice na društvenim mrežama lažno objavljeno da je preminuo poznati ljevičarski intelektualac i lingvist Noam Chomsky.
Za razliku od većine lažnih priča o smrti na društvenim mrežama, ona o Chomskom dovela je do velikih progresivnih medija kao što su The New Statesman i Jacobin koji su objavili osmrtnice za 95-godišnjaka.
Tek kada je njegova supruga potvrdila AFP-u da je Chomsky još uvijek živ, preuranjene osmrtnice su povučene, a isprike su na brzinu sastavljene.
No, čitajući osmrtnice, posebice onu u The New Statesmanu, koju je napisao ljevičarski političar, intelektualac i aktivist Yanis Varoufakis, a naslovio ju je Chomsky kojeg sam poznavao, počeo sam razmišljati o Chomskom kakvog sam poznavao.
Bilo bi pretjerano reći da sam Chomskog poznavao osobno ili na bilo koji drugi osim površan način. Ali, u eri takozvanog ‘globalnog rata protiv terorizma’, moje novopolitizirano ja okrenulo se prema Chomskom tražeći osjećaj razumijevanja u nečemu što se činilo kao da svijet izmiče kontroli.
Na osobnoj razini, kada je došlo vrijeme da isplaniram ideju za diplomski rad, obratio sam se Chomskom koji je, svaka mu čast, odgovorio obzirnim i iskrenim odgovorima i mišljenjima o mojim idejama. Prilično smo dugo razmjenjivali e-poštu. Bio sam zadivljen čovjekom koji je hvaljen kao “najcitiraniji javni intelektualac u povijesti”.
Chomsky ne pruža ništa osim dosljednog protivljenja i kritike američke vanjske politike, o svemu, od Vijetnamskog rata do američke podrške izraelskoj okupaciji i ugnjetavanju Palestinaca.
Njegove kritike američke vanjske politike bile su toliko učinkovite, u doba kada je Amerika pljačkala po svijetu mučeći, ubijajući i ilegalno napadajući druge zemlje u ime borbe protiv terorizma, da nisam vidio, ili sam odlučio ignorirati, crvene zastavice u svjetonazoru Chomskog.
Nisam, na primjer, nikada pokušao kvadrirati krug njegovog žestokog protivljenja NATO intervenciji protiv Srbije dok je vodila genocidni rat protiv Bosanskih Muslimana, ili njegove podrške hrpi diskreditiranih autora koji su tvrdili da se genocid nije ni dogodio.
To je uključivalo otvorenu podršku Chomskog radu Diane Johnstone, u čijoj se knjizi Fools Crusade tvrdi da nema “nikakvih dokaza” o masakru u Srebrenici. Bila je to, prema poricateljima, američka i zapadna propaganda za proizvodnju pristanka za rat.
Pozivanje Noama Chomskog na odgovornost
Da sam, u ovom trenutku, počeo ispitivati moralnu superiornost moćnika Chomskog, vidio bih da se tendencija njegovog protivljenja američkoj vanjskoj politici da se aktivno transformira u prešutnu ili aktivnu podršku neprijateljima koje Washington percipira, proteže mnogo prije nego što sam rođen.
Proteže se sve do Velike kineske gladi 1958.-1961., u kojoj je politika marksističko-lenjinističkog režima Mao Zedonga, tadašnjeg neprijatelja SAD-a, rezultirala smrću čak 55 miliona Kineza. Početkom 1960-ih, Chomsky je hvalio politiku “kolektivizacije” koja je dovela do gladi i pojavio se u političkoj TV emisiji Williama F. Buckleya Firing Line i zanijekao razmjere gladi, tvrdeći da je to američka propaganda.
Chomsky je ponovio sličnu rečenicu o genocidu u Kambodži od 1975.-1979., tvrdeći da je sada dokumentirani i detaljni genocid koji su izveli Pol Pot i Crveni Kmeri još jednom propaganda SAD-a za demoniziranje navodnog neprijatelja.
Posljednja kap koja je dovela do moje revizije, prekida i konačnog sukoba s Chomskim bila je Sirija. Umjesto da sluša ili komunicira s bilo kojim od sirijskih aktivista uključenih u pobunu protiv Bashara al-Assada, iranskog režima i Putinove Rusije, Chomsky se priklonio tipičnoj mješavini poricanja, zločina Assadovog režima I branja trešnji.
Dakle, dok bi vam Chomsky rekao da se oslanja na “stručnjake za Siriju”, mislio je da je prihvatio pro-Asadovu propagandu ljudi poput Patricka Cockburna, Roberta Fiska i Seymoura Hersha, koji su svi poricali da je Assad odgovoran za gotovo bilo što od zločine koje je izvršio – od masakra u Houli do masakra hemijskim oružjem u Ghouti.
Chomsky je čak zanijekao da je ruska brutalna intervencija u ime Assada bila “imperijalistička”, ustvrdivši u govoru na Harvardu da se to ne može tako opisati jer Rusija “podržava vladu”, pri čemu je mislio na Assadov režim.
Istina je da je Chomsky opisao Assadov režim kao “brutalan i represivan”, ali to je bilo posredovano njegovim podržavanjem propagande onih koji su poricali bilo kakvu njegovu opipljivu brutalnost i represiju, dok su cijelu sirijsku opoziciju prikazivali kao srodnu al-Qaidi i ISIL-u i samim time puno gora od Assada.
Zapravo, posljednja kap koja je prelila čašu koja me navela da se suočim s Chomskim u svom posljednjem dopisivanju s njim nije bila, kao što je tvrdio jedan od mojih klevetnika, moja ljutnja zbog njegovog nedostatka podrške američkoj intervenciji u ime sirijskih pobunjenika. On je 2016. u intervjuu za Al Jazeeru podržao da SAD slijedi rusko vodstvo i intervenira na strani Assada.
Njegova logika, posuđena od Cockburna, bila je tipično sekundarni napad na američku vanjsku politiku, tvrdeći da je američka politika naoružavanja sirijskih pobunjenika “nekoherentna”, s obzirom da nije pomagala onima koji su se stvarno borili protiv ISIL-a, naime Assadu i Iranu.
Zaboravite činjenicu da su Assad, Iran i Rusija većinu svog vremena posvetili bombardiranju sirijskih pobunjenika protiv ISIL-a i civila na teritoriju koji su držali. Najvažnija tačka za Chomskog bila je okriviti SAD, što je značilo klevetanje sirijskih pobunjenika i revolucionara kao srodnih ISIL-u i tvrdnja da je genocidni Assadov režim manje zlo.
Usred užasa koji se odvijaju u Siriji, stotine hiljada mrtvih ljudi, masakra nad civilima, masovnog silovanja i pravih logora smrti, kako je Noam Chomsky to mogao prešutno podržavati?
U svom preuranjenom nekrologu, Varoufakis pljušti o Chomskom:
“Kao i kod svake teme koje je dotaknuo, Noamov pristup … proizašao je iz načelne pozicije. Inzistirao je na tome da rudimentarna etika nalaže da je glavno pitanje koje moralna osoba mora postaviti: “Što mogu učiniti što ima najveći utjecaj na dobro?”
Iako je ispravno odati priznanje Chomskom za kritiziranje vrlo stvarnih zala američke vanjske politike, u multipolarnom, refleksivnom, globaliziranom svijetu, moramo se pridržavati starog ljevičarskog diktata internacionalizma.
Ne oblik internacionalizma koji prakticira Chomsky, gdje su životi, smrti i borbe potlačenih naroda izostavljeni iz povijesti, ne u ime etike ili, kao što Varoufakis sugerira, želje da se maksimizira dobro, već radi ideološke pogodnosti, gdje SAD mora uvijek biti u krivu.
Ovo Chomskyjevo stajalište vodi putem gdje postoji prešutna ili otvorena podrška genocidašima i fašistima poput Maoa, Pol Pota, Miloševića i Bashara al-Assada, dok su njihove žrtve izbrisane.
Činjenica da Varoufakis ne spominje nijedan od ovih aspekata Chomskog ne sluti na dobro za ljevicu. U vrijeme kada Izrael vodi genocidni rat protiv Gaze, trebali bismo osuditi genocid i zločine protiv čovječnosti gdje god se dogodili, bez obzira na počinitelje i njihove navodne međunarodne pripadnosti.
Noam Chomsky je još uvijek živ i iskreno mu želim najbolje zdravlje, ali počeo sam ga žaliti prije mnogo godina.
(TBT, THE NEW ARAB)