Nema govora, Bosnom hara ratna psihoza. Bukvalno ljudi otkopavaju oružje ili ga nabavljaju pod šifrom „bijele tehnike“. Prate se pokreti i potezi drugih. Neki tvrde da Hrvati masovno dižu velike kredite vjerujući da ih u slučaju rata neće morati otplaćivati itd.
“Ovo što Milorad Dodik radi, radi iz političkih razloga, ali ovo može dovesti do rata. Ja sam se prvi put nakon rata i golgote koju smo preživjeli, prepala”, kazala je za N1 advokatica i bivša tužiteljica Senka Nožica.
DŽRAVA POD ORAHOM
Ova se izjava već može uzeti kao početak političke priče o početku rata 1991. godine. Na isti način je reagirala pravna savjetnica Alije Izetbegovića nakon jedne sjednice Skupštine Republike BiH kojom je predsjedavao Momčilo Krajišnik kada se pokušavao izglasati jedan secesionistički zakon kojeg je predložila SDS.
„Šta ovo znači?“, upitao je Izetbegović svoju pravnu savjetnicu pred Klubom poslanika SDA.
„Rat, Predsjedniče“, izgovorila je u strahu i napustila prostorije.
Kasnije će se ispostaviti da su takvi prijedlozi SDS-a imali za cilj napuštanje Skupštine Republike BiH i formiranje Skupštine Republike Srpske.
Kad je to najavio Radovan Karadžić kao mogućnost Alija Izetbegović je prokomentirao:“ Nek’ idu pod orah i nek’ prave državu.“ To što danas Srbi u RS-u slave 9. januara je ono što je nastalo „pod orahom“.
Očito je Izetbegović potcjenjivao namjere srpskih vođa koji su bili spremni na ratnu opciju. Takva upozorenja je ignorirao i od strane svojih stranačkih saradnika. Posebno je u tome bio nametljiv Hasan Čengić. On ga je smatrao „usijanom glavom“, ali i sumnjao da kroz njegov usta progovara njegov rođak Adil Zulfikarpašić koji je sa Muhamedom Filipovićem potpisao sa Slobodanom Miloševićem nekakav nacionalni „sporazum o nenapadanju“. Izetbegović se nije „dao upecati“ jer je procijenio da je to Miloševićev trik identičan onome kojeg je Adolf Hitler potpisao sa Josifom Visarionovičem Staljinom.
Tek kad je američki državni sekretar James Baker posjetio Beograd, Izetbegovića će nazvati tadašnji američki ambasador u Beogradu Woren Cimerman tražeći susret u četiri oka. Sastali su se u restoranu „Zlača“ blizu Zavidovića gdje mu je ambasador saopćio da rata neće biti. Ohrabren tom Cimermanovom procjenom Izetbegović će izgovoriti tu svoju čuvenu rečenicu: “Mirno spavajte, rata neće biti“.
DODIKA „DRŽATI NA OKU“
Danas se ponašanje svih aktera ove priče iz 1991. godine čini puno drugačije. Bakir Izetbegović oponaša oca i izigrava mudraca tvrdeći da će se kriza raspetljati po ono narodnoj „tresla se gora, rodio se miš“. Međutim, Amerikanci su oprezniji pa su poslali iskusnijeg ambasadora u Beograd Cristophera Hilla, koji poznaje srpske ratne vođe, jer očito ne žele biti naivni sa Dodikom kao sa Miloševićem koji ih je dugo „vukao za nos“. Doduše i Dodik se drugačije ponaša od Miloševića tvrdeći da neće za Republiku Srpsku žrtvovati mir iako je Alija Izetbegović žrtvovao mir za Bosnu i Hercegovinu.
Amerikanci Dodika „drže na oku“ jer svjesni da on nije autonoman u donošenju ovakvih odluka, već da će takve odluke neko drugi donijeti u ime njega kao i u ime srpskog naroda. Misli se, naravno, na Rusiju, odnosno Vladimira Putina koji mnogo robusnije nastupa na Balkanu nego njegov prethodnik Boris Jelcinj.
Zato je opasno ovo što Dodik radi jer bi ne htijući mogao „potegnuti vraga za rep“. Iako se vjeruje da narodi ne žele rat, jer su iskusili ratne strahote, ovakve procjene je nezahvalno davati. Prvo, običan narod uopće nema predodžbu kakav bi to rat bio. Ne bi sigurno bio onakav kakav su već iskusili, iako se taj rat smatra jednim od najbrutalniji u modernoj historiji jer je rezultirao genocidom.
Naprosto je čudo da se nije javio politički lider sa snažnijim gandijevskim glasom, posebno kod Bošnjaka. Još uvijek Alija Izetbegović djeluje gandijevskije od svih svojih nasljednika, pa čak i od sina Bakira. Jer bilo kakav rat, makar se radilo o lokalnim čarkama kraćeg vremenskog trajanja, definitvno razbija Bosnu i Hercegovinu kao državu, a bosanskim muslimanima bi zapečatio sudbinu na ovim prostorima. Zapravo, bosanski muslimani i ne bi bili na prvim linijama u ovom ratu, već bi to bile stranačke falange koje bi SDA regrutirala od radikalnih selefija. Pošto je u svijetu ugašeno 7-8 ratišta od Afganistana, preko Sirije do Libije, gdje su ratovale najekstremnije džihadističke grupacije, svi oni bi jedva dočekali novo ratište i pohrlili bi u Bosnu i Hercegovinu. Scenarij rata sa ovakvom matricom je toliko jeziv da ga je besmisleno i pretpostavljati. Narednih tridesetak godina niko u BiH, a možda ni na Balkanu, ne bi „vidio bijela dana“.
(TBT, Tim za analitiku)