Država koju žele Palestinci sastoji se od tri dijela: Istočnog Jerusalima, Zapadne obale i Pojasa Gaze Početkom septembra, palestinski diplomata Husam Zomlot pozvan je na razgovor u analitički centar Chatham House u Londonu. Upravo je Belgija, kao i Ujedinjeno Kraljevstvo (UK), Francuska i druge države, obećala da će u Ujedinjenim nacijama priznati Državu Palestinu. To je dr Zomlot opisao kao značajan trenutak. “Ono što ćete vidJjeti u New York orku moglo bi biti zaista posljednji pokušaj da se primijeni rješenje koje podrazumijeva dvije države”, rekao je. “Ne smijemo dozvoliti da taj pokušaj propadne”. Nekoliko sedmica kasnije, pokušaj je uspio, prenosi BBC. UK, Kanada i Australija, tradicionalno bliski saveznici Izraela, konačno su priznale Palestinu kao državu.
Ali postoje složena pitanja koja zahtijevaju odgovore, navodi BBC, a među njima je i ono osnovno: što je točno Palestina i da li uopće postoji država koju treba priznati? U Konvenciji iz Montevidea iz 1933. godine navedena su četiri kriterija za državnost.Palestina s pravom ispunjava dva: stalno stanovništvo – iako je rat u Gazi to ozbiljno ugrozio – i sposobnost da održava međunarodne odnose, za što je dokaz dr. Zomlot.
Ali još uvek ne ispunjava uvjet „definiranoga teritorija”. Bez sporazuma o konačnim granicama i bez stvarnog mirovnog procesa, teško je jasno reći šta se tačno podrazumijeva pod Palestinom. Država koju žele Palestinci sastoji se od tri dijela: Istočnog Jerusalima, Zapadne obale i Pojasa Gaze. Sva tri teritorija Izrael je osvojio tijekom Šestodnevnog rata 1967. godine. Čak i površan pogled na mapu pokazuje gdje počinju problemi. Zapadnu obalu i Pojas Gaze zemljopisno razdvaja Izrael već 77 godina, još od proglašenja nezavisnosti Izraela 1948. godine. Na Zapadnoj obali, prisustvo izraelske vojske i židovskih naseljenika znači da Palestinska uprava, osnovana poslije mirovnog sporazuma u Oslu 1990-ih, ima stvarnu administrativnu kontrolu nad tek 40 posto teritorija.
Od 1967. godine, širenje židovskih naselja sve više komada teritorij Zapadne obale kao političke i ekonomske celine. U međuvremenu, Istočni Jeruzalem, koji Palestinci smatraju njihovom prijestolnicom, okružen je židovskim naseljima, što postepeno odvaja grad od Zapadne obale. Sudbina Gaze je, naravno, još gora. Posle gotovo dvije godine rata, koji je uslijedio poslije napada Hamasa na Izrael u oktobra 2023. godine, veliki dio tog teritorija je sravnjen sa zemljom.
Ali kao da rješenje ovoga nije dovoljno teško, postoji i četvrti kriterim utvrđen Konvencijom iz Montevidea koji je potreban za priznanje državnosti – funkcionalna vlada. A to je veliki izazov za Palestince, navodi BBC.
Još 1994. godine sporazumom između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) stvarena je Palestinska narodna samouprava (poznata i kao Palestinska uprava – PA), koja je imala djelomičnu civilnu kontrolu nad Palestincima u Gazi i na Zapadnoj obali. Međutim, od krvavog sukoba 2007. godine između Hamasa i Fataha, glavne frakcije PLO-a, Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali žive pod vlašću dvije suparničke vlasti – Hamasa u Gazi i međunarodno priznate Palestinske uprave na Zapadnoj obali, čiji predsednik je Mahmoud Abbas.
To znači 77 godina zemljopisne i 18 godina političke podjele – dug period tokom kojeg se Zapadna obala i Gaza sve više udaljavaju jedna od druge. U međuvremenu je palestinska politika postala kruta, zbog čega je većina Palestinaca cinična prema vlastitom rukovodstvu i ne gaje nade u pogledu izgleda za pomirenje, a još manje i vezi sa državnošću. Posljednji predsjednički i parlamentarni izbori održani su 2006. godine, što znači da nijedan Palestinac mlađi od 36 godina nikada nije glasao ni na Zapadnoj obali ni u Gazi.
Među palestinskim vođama godinama traju napetosti. Kada se predsjednik PLO-a Jasser Arafat vratio iz višegodišnjeg izgnanstva da stane na čelo Palestinske uprave, lokalni palestinski političari su uglavnom bili maknuti u stranu. U međuvremenu, optužbe o korupciji Arafatovih ljudi s godinama su savim narušile ugled Palestinske uprave.
A što je bilo još važnije, novouspostavljena Palestinska uprava bila je nesposobna zaustaviti postupnu izraelsku kolonizaciju Zapadne obale i ispuniti obećanje o nezavisnosti i suverenitetu, koje je nagovještavalo Arafatovo povijesno rukovanje s tadašnjim izraelskim premijerom Yitzhakom Rabina na travnjaku Bijele kuće u septembru 1993. godine. Rabin je naravno kasnije ubijen.
Ni naredne godine nisu bile normalne za mirnu političku evoluciju. Obilježile su ih neuspješne mirovne inicijative, nastavak širenja židovskih naselja, nasilje ekstremista s obje strane, političko pomicanje Izraela udesno, i nasilni raskol 2007. godine između Hamasa i Fataha.
Ipak se izdvojilo jedno ime – Marwan Barghouti. Rođen je i odrastao na Zapadnoj obali, a već u 15. godini je postao aktivan u Fatahu, frakciji PLO-a kojom je rukovodio Arafat. Barghouti je stekao popularnost za Druge intifade – velikog ustanka Palestinaca protiv Izraela koji je počeo 2000. godine – prije nego što je uhićen i optužen za planiranje smrtonosnih napada u kojima je ubijeno petoro Izraelaca. On je te optužbe uvek poricao, ali svejedno – u izraelskom je zatvoru još od 2002. godine. Međutim, kada Palestinci govore o mogućim budućim vođama, razgovor se gotovo uvijek završi s čovjekom koji je iza rešetaka skoro 25 godina.
Nedavna anketa Palestinskog centra za politiku i istraživanje javnog mnijenja čije sjedište je na Zapadnoj obali, pokazala je da bi 50 posto Palestinaca izabralo njega za predsjednika, što je daleko veća podrška od one koju ima Mahmoud Abbas koji tu funkciju obavlja već 20 godina, još od 2005. godine. Sredinom kolovoza pojavila se snimka na kojoj se vidi 66-godišnji Barghouti, iznemogao, kojega na jadan način provocira izraelski ministar sigurnosti. Bio je to prvi put poslije puno godina da je javnost vidjela Barghoutija.
Jedno je, međutim, sigurno: ako nastane Država Palestina, neće je voditi Hamas. U Deklaraciji iz srpnja na kraju trodnevne konferencije koju su organizirale Francuska i Saudijska Arabija, navodi se da “Hamas mora okončati vlast u Gazi i predati oružje Palestinskoj upravi”. Tu “newyoršku deklaraciju” su podržale sve arapske države, a potom su je usvojile 142 članica Generalne skupštine UN-a. Hamas kaže da je spreman predati vlast u Gazi “nezavisnoj administraciji tehnokrata”.
(TBT)
