Više od pola stoljeća najveća prepreka miru na Bliskom istoku nije bilo odsustvo smjelih palestinskih ponuda, već neumoljiva izraelska odlučnost da ih sahrani prije nego što zažive.
Iznova i iznova – od neviđenog priznanja Izraela od strane Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1988. godine i odustajanja od oružane borbe, do toga da su lideri Hamasa nudili decenijska primirija – palestinski lideri su stavljali historijske kompromise na sto.
I iznova i iznova, Izrael je ove trenutke dočekao ne otvorenih ruku, već stisnutih šaka, političke sabotaže i atentata. Obrazac je toliko dosljedan, toliko namjeran, da je “propuštanje prilike za mir” prestalo biti tragična nesreća i postalo proračunata doktrina.
Godine 1988. Palestinska oslobodilačka organizacija dala je Izraelu najizdašniju ponudu u palestinskoj historiji. PLO je prihvatio državu Izrael, ustupio 78% historijske Palestine “jevrejskoj državi” i osudio “terorizam u svim njegovim oblicima” i zauzvrat tražio državu na Zapadnoj obali, Gazi i Istočnom Jerusalemu.
Ovo je trebao biti scenario iz snova Izraela: okončanje sukoba, Prve intifade i međunarodne izolacije te osiguranje budućnosti u regiji. Međutim, Tel Aviv je umjesto toga upao u potpunu paniku.
Premijer Jicak Shamir odmah je odbacio gest PLO-a, smatrajući ga „ludim i opasnim“ i zavjetujući se da Izrael „nikada neće dozvoliti stvaranje nezavisne palestinske države na okupiranim teritorijama“.
Njegov ministar odbrane, Jicak Rabin, obećao je da će upotrijebiti „gvozdenu pesnicu“ da uništi ovu mirovnu ponudu. Izraelsko ministarstvo vanjskih poslova aktiviralo je tim za kontrolu štete kako bi ocrnilo prijedlog PLO-a. Jedini izraelski novinar, David Grossman, koji se usudio izvijestiti o odluci PLO-a, otpušten je s radijskog posla i napadnut u Knesetu i svim izraelskim medijima.
Izraelska vlada i američke pro-izraelske organizacije također su kritizirale američke Jevreje koji su se sastali s Jaserom Arafatom kako bi nadogradili njegov mirovni gest. SAD su Arafatu odbile vizu za predstavljanje njegove ponude na Generalnoj skupštini UN-a.
Danas se historija ponavlja, jer evropske zemlje pokušavaju ponuditi Izraelu izlaz iz njegovog teško narušenog imidža zbog genocida kojeg čini u Gazi.
Prošlog maja u Singapuru, francuski predsjednik Emmanuel Macron opisao je priznanje Palestine kao “moralnu dužnost i političku nužnost”, a zatim je tu izjavu učinio efektivno praznom uvjetujući takav simboličan gest razoružavanjem Hamasa, napuštanjem Gaze i neigranjem bilo kakve uloge u palestinskoj upravi.
Izraelska vlada je ponovo paničarila i odmah optužila Macrona da “vodi križarski rat protiv jevrejske države”.
Tel Aviv od tada slično napada svaku zemlju koja je izrazila namjeru da prizna Palestinu, optužujući ih da “nagrađuju” Hamas, sabotiraju pregovore o prekidu vatre i guraju Izrael ka “nacionalnom samoubistvu”.
Frenična reakcija Izraela je indikativna. Izraelci razumiju da je priznanje evropski manevar za oživljavanje fasade davno zamrlog mirovnog procesa i izbjegavanje suočavanja ili pozivanja Izraela na odgovornost za njegov genocid.
Priznanje ne bi imalo utjecaja na napredak palestinske državnosti, niti bi spriječilo ubrzanu aneksiju Zapadne obale od strane Izraela.
Pa čak i jednostavan gest poput ovog izaziva paniku u Izraelu jer Netanyahu pokušava uvjeriti svoje zapadne saveznike da je jedino rješenje za palestinsko pitanje depopulacija Gaze.
Zapadni lideri pokušavaju za izraelsko odbacivanje kriviti Netanyahuovu krajnje desničarsku vladu. Međutim, svaka izraelska cionistička politička stranka, uključujući ljevičarsku Meretz-Laburističku stranku, jasno je stavila do znanja svoje protivljenje rješenju o dvije države.
Ovo odbacivanje nije novo niti rezultat 7. oktobra, već je stalna karakteristika uzastopnih izraelskih vlada od početka okupacije 1967. godine.
Sprječavanje palestinskih ‘mirovnih ofanziva’
Godine 1976. PLO i arapske zemlje su se zalagale za rezoluciju u Vijeću sigurnosti UN-a koja je pozivala na rješenje o dvije države. Rezolucija je dobila podršku svih članica Vijeća sigurnosti UN-a, ali ju je Izrael odbacio, pa su SAD stavile veto.
Godine 1981. PLO je službeno podržao prijedlog Sovjetskog Saveza za palestinsku državnost na teritorijama iz 1967. i izraelsku “sigurnost i suverenitet”. Mjesecima kasnije, saudijski kralj Fahd ponudio je Izraelu najizdašniji mogući prijedlog; Izrael bi bio integriran u regiju i dobio bi zagarantiran mir od svih arapskih zemalja ako prihvati rješenje o dvjema državama.
Ova ponuda je ponovljena 2002. godine kao „Arapska mirovna inicijativa“ i podržalo ju je 57 muslimanskih zemalja, Izrael ju je ignorisao.
Izrael je u ovom zamahu vidio prijetnju i smatrao ga “mirovnom ofanzivom”; Palestinci su postajali previše umjereni, a Izraelu su ponestajali izgovori za održavanje okupacije.
Tel Aviv je odgovorio ratom protiv PLO-a u Libanu kako bi primijenio “najžešće vojne pritiske” kako bi potkopao palestinske umjerenjake i učinio PLO tvrđim “kako bi zaustavio svoj uspon ka političkom ugledu”.
Godine 1993. Izrael je bio prisiljen prihvatiti Sporazum iz Osla zbog neuspjeha da nasilno uguši Prvu intifadu i nemogućnosti da se nosi s međunarodnom izolacijom, pritiskom i ekonomskom, diplomatskom i političkom štetom koja je proizašla iz njegove strategije “lomljenja kostiju” protiv nenaoružanih civilnih demonstranata i djece.
Svijet je pozdravio Oslo kao novu eru mira, ali Izrael je u sporazum stavio dovoljno rupa kako bi izbjegao okončanje okupacije. Premijer Rabin, koji je za Oslo dobio Nobelovu nagradu za mir, jasno je stavio do znanja da se radi samo o razdvajanju, a ne o palestinskoj državnosti.
„Ne prihvatamo palestinski cilj nezavisne palestinske države između Izraela i Jordana. Vjerujemo da postoji zaseban palestinski entitet, a ne država“, rekao je.
Aparthejd znači “odvojenost” i to se dogodilo na terenu. Izraelska naselja su eksponencijalno rasla, a više doseljenika se uselilo na okupiranu teritoriju tokom “mirovnog procesa” nego prije Osla. Palestinci su, u međuvremenu, bili prisiljeni da kontrolišu izraelsku okupaciju i osujećuju oružani otpor, čineći aparthejd benignim za Tel Aviv.
Godine 2000., Izrael je u Camp Davidu jasno stavio do znanja da maksimum koji će ponuditi Palestincima nije suverena nezavisna država, već tri nepovezana Bantustana odvojena izraelskim naseljima i vojnim kontrolnim punktovima bez ikakvog prava na povratak za palestinske izbjeglice.
Izrael bi zadržao kontrolu nad palestinskim zračnim prostorom, radiom, pokrivenošću mobilnom mrežom i granicama s Jordanom, te bi održavao svoje vojne baze na 13,3% Zapadne obale, dok bi anektirao 9%, pa čak i zadržao tri bloka naselja u Gazi koji dijele enklavu na odvojene dijelove.
Izraelski pregovarač i ministar vanjskih poslova, Shlomo Ben Ami, rekao je da bi, da je Palestinac, odbacio lude uvjete Camp Davida. To nije spriječilo Izrael da od tada tvrdi da je samit 2000. godine bio njihova “najvelikodušnija ponuda” i ponavlja izreku “nemamo mirovnog partnera u Palestini” kako bi legitimizirao trajno uvođenje aparthejda.
Izrael je 2005. godine jasno stavio do znanja da je njegovo ponovno raspoređivanje trupa u Gazi i simbolični transfer 9.000 doseljenika iz Gaze na Zapadnu obalu usmjereno na “zamrzavanje mirovnog procesa” i “spriječavanje uspostavljanja palestinske države”.
Godinu dana kasnije, Ehud Olmert je postao premijer, a predsjednik PA Abbas je pokušao da ga kontaktira radi mirovnih pregovora. Visoki izraelski zvaničnik rekao je za The New Arab da je Abbas proveo 16 mjeseci moleći Olmerta da razgovara s njim i pregovara, dok je ovaj odugovlačio.
Na kraju, kada su Olmertovi pravni problemi počeli da izlaze na površinu, on se uključio u pregovore o prijedlogu sličnom onome iz Camp Davida, istovremeno pokrećući najkrvaviji rat protiv Gaze u to vrijeme, Operaciju Lijevano olovo.
Nakon 36 sastanaka na kojima su se Palestinci povlačili kako bi postigli sporazum, Olmert je morao dati ostavku na svoju poziciju, a Netanyahu ga je naslijedio.
Hamasove ponovljene ponude
Kamen temeljac izraelskih argumenta za održavanje aparthejda bila je opovrgnuta laž da smo „napustili Gazu i zauzvrat dobili Hamasove rakete“.
Izrael bi također za propast mirovnog procesa okrivio napade Hamasa 1990-ih, iako se prvi veliki napad Hamasa 1994. godine na autobuskoj stanici Hadera, u kojem je ubijeno pet osoba, dogodio tek nakon masakra u džamiji Ibrahimiji, kada je izraelski doseljenik Baruch Goldstein ubio 29 palestinskih vjernika tokom molitve.
Poput PLO-a, Hamas je također dao nekoliko mirovnih ponuda Izraelu, iako opreznije. Vođe grupe su vidjele da je PA priznala Izrael, napustila oružani otpor i sarađivala s izraelskim sigurnosnim agencijama protiv svojih kolega Palestinaca, ali nije dobila ništa zauzvrat i izgubila je svaku polugu ili alate pritiska da dobije značajne ustupke od Izraela.
Stoga je Hamasova početna tačka u pregovorima bila prekid vatre od 10 do 30 godina koji je uključivao potpuni obostrani prekid neprijateljstava bez razoružanja.
Kada je Hamas dao ovu ponudu 1997. godine, Izrael je odmah odgovorio pokušajem atentata na glavnog političkog lidera grupe, Khaleda Meshala, u Jordanu. Kada je osnivač Hamasa Ahmed Yassin ponovio ponudu 2004. godine, Izrael ga je ubio dva mjeseca kasnije. Izraelski zvaničnici su kasnije priznali da su mogli sklopiti mir s Hamasom pod Yassinom.
Slično tome, kada je glavni vojni komandant Hamasa, Ahmad Al-Jabari, počeo promovirati prijedlog trajnog prekida vatre, Izrael ga je ubio 2012. godine. Haaretz je Jabarija nazvao “izraelskim igračem u Gazi”, budući da se jako trudio da Izraelu osigura mir tokom prekida vatre i spriječi druge naoružane grupe da naruše taj mir.
Godine 2006, čim je Hamas formirao vladu, tadašnji premijer Ismael Haniyeh poslao je pismo Bushovoj administraciji nudeći kompromis s Izraelom zasnovan na rješenju o dvije države.
Haniyehov savjetnik, Ahmad Yousef, dao je mirovni prijedlog koji je bio previše blag, a stranka Fatah predsjednika Abbasa ga je nazvala “gorim od Balfourove deklaracije”. Prijedlog je bio zasnovan na uspostavljanju palestinske države s privremenim granicama na trećini Zapadne obale (područje A i B) i Pojasu Gaze, a zatim polakom proširenju granica države putem pregovora i diplomatije.
Izrael je odgovorio nametanjem drakonske opsade Gaze i pritiskom na Švicarsku i Veliku Britaniju, koje su bile domaćini Yousefu, da njemu i svim vođama Hamasa zabrane ulazak u njihove zemlje. Također je uskratio prihode PA kako bi doveo do bankrota i sloma vlade Hamasa u Gazi. Tel Aviv i SAD su zatim počeli planirati državni udar za svrgavanje Hamasa.
Hamas je 2008. godine sarađivao s izraelskim doseljenikom, rabinom Menachemom Fromanom, kako bi formulirali prijedlog za prekid vatre kojim bi se ukinula izraelska opsada Gaze i, zauzvrat, osigurao potpuni prekid neprijateljstava.
Hamas je prihvatio konačni prijedlog, Izrael ga je odmah odbacio, a kasnije te godine pokrenuo je Operaciju Lijevano olovo, čiji je cilj bio “kazniti, poniziti i terorizirati” civilno stanovništvo Gaze, prema UN-u.
Američki institut za mir izvijestio je 2009. godine da je Hamas “poslao više signala da je možda spreman započeti proces koegzistencije s Izraelom”.
Čak i tokom izraelskog genocida u Gazi, Hamas je više puta izrazio spremnost da se uključi u politički proces i ponudio da položi oružje i raspusti svoje militantno krilo ako Izrael okonča okupaciju. Alternativno su ponudili desetogodišnje primirje, ali je Izrael više puta odbacio te prijedloge.
Izvor blizak pregovorima o primirju u Gazi rekao je za The New Arab da je Ismail Haniyeh 2024. godine započeo razgovore sa SAD-om o ograničavanju Hamasa na političku stranku i uključivanju u mirovni proces. Izvor je rekao da je Haniyehov sagovornik bio direktor CIA-e Bill Burns. Izrael je odmah ubio Haniyeha u Teheranu čim su ti razgovori počeli.
Historijski sud o izraelskom odbacivanju neće napisati propagandisti u Tel Avivu ili pisci govora u Washingtonu – bit će upisan u dugu, krvavu knjigu propuštenih prilika, prekršenih obećanja i namjernih izdaja.
Svaki ubijeni pregovarač, svaki propali sporazum, svaka panična reakcija čak i na najsimboličniji gest palestinske državnosti otkriva dublju istinu: izraelski lideri se više boje mira nego rata, jer bi mir zahtijevao jednakost, odgovornost i kraj aparthejda.
Pitanje više nije hoće li Palestinci postići slobodu ili prihvatiti suživot, već koliko će još “propuštenih prilika” Izrael prisiliti svijet da podnese prije nego što taj dan dođe.
(TBT, TNA)
