U središtu uništenog grada
kafane su pune, ljudi piju i puše i žele zaboraviti rat. Šest kilometara dalje
teroristi ISIL-a bičuju one koji zapale cigaretu.
Autor: Hrvoje Ivančić
U središtu uništenog grada
kafane su pune, ljudi piju i puše i žele zaboraviti rat. Šest kilometara dalje teroristi
ISIL-a bičuju one koji zapale cigaretu
Čvrsto se drži za metalnu ogradu
i simfoniju visokih tonova upućuje drugoj ženi, koja sjedi u parku ispod palme.
Sva je rastresena i bijesna. Žene se vrijeđaju i na rubu su fizičkog obračuna.
Okupljaju se prolaznici, dolazi vojna patrola i pokušava smiriti napetu
situaciju. Oko žene koja sjedi okupljaju se djeca, ispred njih gori vatra od
okolnog granja i smeća, a iza palme je, od folije i plastičnih
U samom smo centru Damaska, u
parku Aramani. Žene koje se svađaju izbjeglice su iz različitih dijelova
Sirije, a zapele su u borbi za ugodno mjesto ispod stare palme, čije je donje
lišće već odavno izgorjelo u plamenu logorske vatre. Iako su izbjeglice
smještene u kampovima, neki od njih mjesto pronalaze gdje god stignu. Djeca
trčkaraju, prose i preživljavaju uz igru. Ulicama prolaze građani, žuti taksiji
jure i biznis na prvu teče uobičajeno; za višemilionski grad, rekli bismo
normalno. No iznad ulica se osjeća težak zrak, neizvjesnost koju vjetar nosi iz
predgrađa što su ih okupirali militanti.
Danas je teško reći koliko Damask
ima stanovnika. Prema službenim podacima, tri miliona, ali ta brojka odavno je
prijeđena, prije deset godina izbjeglicama iz Iraka, a danas prognanicima iz
Sirije. Neki su se doselili iz udaljenih krajeva, a drugi iz predgrađa u kojima
se vode borbe za glavni grad. Pun kao košnica, s jedinim izlazom u inozemstvo
prema Libanonu udaljenom sedamdesetak kilometara, Damask se odupire žešće nego
ikad.
Na
trećini teritorija
Od početka sukoba u Siriji, 2011.
teritorij zemlje je mrcvaren, izrovan od stotina hiljadama granata, gradovi
prelaze čas u ruke pobunjeničkih skupina, čas u Vladine, a borbe se vode za
svaku kuću, svaku zgradu i ulicu. Pobunjeničke skupine, od kojih su najveće
ISIL odnosno “Daeš” (ime na arapskom jeziku) i Front Al-Nusra drže veliki komad
Sirije. ISIL praktički vodi paralelnu vladu iz istočnog grada Rake. Sukobi među
ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kada sklapa pakt postalo je teško
pratiti i najupućenijim analitičarima.
Ni glavni grad nije pošteđen
borbi i razaranja. Trenutačno se nalazi na jednoj trećini teritorija koji
kontroliraju vladine snage tj. Sirijska arapska vojska i odane joj milicije
poput Hezbolaha, naoružanih formacija stranke Bat, Fronta za oslobođenje
Palestine. Kad bismo na zemljopisnoj karti označili dijelove Damaska pod
okupacijom odnosno dijelove u kojima se vode borbe, lako bismo došli do
zaključka da je grad okružen. Na terenu međutim stvari funkcioniraju drukčije
jer ovdje se radi o nekonvencionalnom ratu prepunom nepoznanica. Javni prijevoz
npr. sasvim normalno funkcionira na liniji razgraničenja; autobusi prolaze
cestom koja predstavlja granicu i siječe kvart na dva dijela.
Južna predgrađa donedavno su bila
mirna kao posljedica primirja Sirijske vojske (SAA) i Sirijske oslobodilačke
vojske (FSA) da bi sukob ponovni planuo u palestinskom izbjegličkom kampu
Jarmuk u koji su se infiltrirali pripadnici ISIL-a. Na sjeveru se borbe vode u
predgrađu Duma, a na istoku u Džobaru i Harasti. Pri izlazu iz grada razrušena
su naselja, zgrade sravnjene sa zemljom, bez trunke života. Prevlast u zraku
Vladinim snagama omogućava konstantno bombardiranje pobunjeničkih područja ili
kako je to objasnio jedan sirijski službenik: “Zgrada iz koje izađe i jedan
pobunjenički metak bit će sravnjena sa zemljom.”
Jedan od brojnih vojnika na
ulicama Damaska što čekaju poziv na ratište
U 150 kilometara udaljenom Homsu
militanti su se ukopali u samom srcu starog grada. Okruženje je trajalo pune
dvije godine kad su se sporazumno povukli. Iza njih je ostao grad duhova,
betonski zidovi puni rupa i pokoji pas koji kopa po smeću. Protest protiv
režima odavno se pretvorio u agresiju islamističkih skupina na sekularni
sirijski sustav i na njegove stanovnike.
Kakva god situacija bila,
Damaščane je teško odvojiti od njihove velike ovisnosti, a to je boravak u
kavanama uz čaj, kavu i nargilu. Kad bi vas ovdje netko teleportirao, teško da
biste mogli zaključiti da se samo šest kilometara od centra vode borbe do zadnje
kapi krvi. Damask, poznat po životu koji se odulji duboko u noć, ipak se
smirio. Već u deset sati navečer ulice postaju prazne. Jedino automobili jure
do svojih odredišta. Kad se u neradne dane i promet smiri, ulicama odjekuje
simfonija agregata uključenih zbog konstantnih nestanaka struje.
“Sad je još dobro. Prije pola
godine struju smo imali samo tri sata dnevno”, objašnjava Muhamed (45) koji
radi kao recepcionar, a doselio se iz južnog predgrađa Damaska zbog ulaska
pobunjenika.
Rast
cijena
“Ljudi jednostavno nemaju
dovoljno novca i bore se da prežive do kraja mjeseca. Zbog toga su ulice noću
prazne, a ne toliko zbog sigurnosti, jer mislim da je grad dosta dobro
osiguran. Patrole su na svakom uglu. No cijene su svakim danom sve više. Cijene
struje, benzina, hrane rastu, a plaće se smanjuju. Prije rata dolar je vrijedio
pedeset funti, a danas je dvjesto pedeset”, kaže Muhamed.
Gotovo u svakoj ulici su
kontrolne točke i betonske blokade. Sirijske zastave izvješene su na svakoj
zgradi, dućani su oslikani simbolima zemlje. Osjeća se jedinstvo i želja za
povratkom u normalu. Svi se nadaju da će rat uskoro prestati. Vjera u vojsku je
velika.
Ponekad se noću čuju zvukovi
borbe, a dogodi se da pobunjenici plasiraju pokoju granatu prema središtu
grada.
Iako je udaljenost od granice s
Libanom tek sedamdesetak kilometara, na cesti je više od deset kontrolnih
točaka. Vojnici kontroliraju svako vozilo. U nekima prevrću svaku torbu, svaku
deku i svaki džep. Najslađe im je kad prolaze taksiji libanskih registarskih
oznaka. Po nepisanom pravilu vozač plaća mali mito od jednog dolara na gotovo
svakoj kontrolnoj točki. Taj mali porez uračunat je u početnu cijenu prijevoza.
Ako vozač ne plati, kreće premetačina i zadržavanje od sigurno sat vremena. Tim
putem dnevno prođe više desetaka taksija.
Mali Damaščanin na prozoru
svog doma koji nije zahvaćen razaranjima
Velika
džamija
Stara tržnica, “souk” koji se
raširio oko Umejadske džamije gdje je položeno tijelo velikog vojskovođe
Salahudina koji je razbio križare, ali i glava Ivana Krstitelja, funkcionira
kao i stoljećima prije, sa šarenim dućanima i zalogajnicama. Jedino su
kontrolne tačke raspoređene oko svakog ulaza. Torbe se provjeravaju detaljno, a
katkad i džepovi i nogavice hlača.
Od početka rata u Damasku se
dogodilo mnogo eksplozija autobombi, a jedna je detonirana upravo ispred stare
tržnice i ubila više od pedeset osoba. Kontrole su otad pojačane, a jedno je
vrijeme u strogom centru promet u potpunosti bio zabranjen.
U trenutku dok Vlada kontrolira
tek trećinu zemlje, na tom se prostoru nalazi dvije trećine stanovništva.
Ujedno se radi i o najplodnijoj zemlji pa Sirija, nekad veliki izvoznik hrane,
još uspijeva prehraniti svoje stanovništvo. Prognanici koji borave u kampovima
dobivaju donacije i od humanitarnih organizacija.
Hrana je u Damasku i dalje
jeftina, ali kome se plaća u roku od četiri godine smanjila nekoliko puta,
bitna mu je svaka funta. Štedi se i na sitnicama. Proizvođači hrane oko Damaska
susreću se s brojnim problemima u proizvodnji, ali i distribuciji.
“Hranu kupujem od uzgajivača u
selima oko Damaska. Osim što je cijena goriva visoka, prijevoz umjesto jednog
sata traje četiri i više. Sve to povisuje cijenu, što se odražava na prodaju.
Ljudi detaljno važu što će i koliko kupiti. Zarada je bitno manja nego prije
rata”, govori prodavač na tržnici Nidal (30) koji svakodnevno od ranih
jutarnjih sati, riskirajući život, putuje iz sela u grad.
Put
u Raku
Raka je glavni grad tzv. Islamske
države, odnosno terorističke organizacije koja drži trećinu Sirije, načelno istočni
dio. U njoj su se dogodila brutalna pogubljenja novinara odrubljivanjem glave.
S ruba predgrađa Džobar, na istoku Damaska, svakodnevno polaze busevi u razne
dijelove Sirije, a čak pet autobusa za Raku.
U početku je izgledalo kao
bizarna šala, ali pogled na stajalište i na golemi natpis na arapskom “Al-Raka”
uvjerio me da stvar uistinu funkcionira. Zakleti neprijatelji ratuju, civili
putuju i bave se svojim poslom.
“Put do Rake (udaljene 400
kilometara op.a.) traje osam sati. Prolazimo tridesetak kontrolnih točaka. Neke
su Vladine, a neke ISIL-ove. Na dan tim putem prođe oko dvjesto putnika, što
zbog posla, što zbog posjeta rodbini i prijateljima”, kaže jedan od putnika,
Mohamed (32) koji radi kao inženjer. Tim poslom bavio se i prije ulaska ISIL-a u
Raku. “Život se promijenio i nemamo drugog izbora nego prilagoditi se”, dodaje.
Radman (40), također jedan od
putnika, kaže kako je sve puno zabrana, nema interneta, a televizija je moguće
gledati samo u svojoj sobi. Vjerska policija patrolira i kažnjava. “Zbog
pušenja cigareta bičem su me tukli punih deset dana. Zato kad dođem u Damask s
guštom zapalim”, kaže.
“U gradu je puno stranih boraca.
Dolaze iz Tunisa, Turske, Italije, Egipta, s Kavkaza. Žena mi je poginula u
američkom bombardiranju koje se događa svakih nekoliko dana”, kaže Hamad (55)
prije ulaska u autobus koji će svakog trena krenuti u crno srce ISIL-ove
organizacije terora.
Nitko od putnika ne želi stati
ispred kamere, a vozač mi zabranjuje fotografiranje logotipa na autobusu. Kaže
kako ne bi htio da ga primijete u stranim medijima i prišiju mu kaznu
bičevanjem.
U Nacionalnom muzeju profesor dr.
Mamun Abdulkarim vodi odjel za antikvitete i od početka sukoba pokušava spasiti
što se spasiti da. Stoji u centralnoj prostoriju muzeja, potpuno praznoj, bez i
jedne statue na policama.
“Sve smo ih sklonili u podrume
ili u osigurana skladišta, daleko od bombi, vlage i ostalih nedaća koje bi ih
mogle oštetiti”, kaže dr. Abdulkarim.
Uništavanje
i šverc
Zna se za ISIL-ova razaranja
drevnih gradova u Iraku, a slično se događa i u Siriji. Isto tako, jedan od
glavnih načina financiranja te terorističke organizacije jest prodaja umjetnina
i antikviteta. Uz prodaju nafte Turskoj i otkupnine za zarobljene građane to je
njihov treći najunosniji kriminalni posao.
“Brinemo se za čak deset tisuća
lokacija, ali neke smo nažalost izgubili zauvijek. Pokušavamo razviti mrežu
suradnika diljem Sirije. U nekim gradovima, npr. u Idlibu koji je nedavno pao u
ruke militanata, još uvijek imamo suradnike koji rade na očuvanju antikviteta.
Neki moji bivši studenti su na strani oporbe, ali svakodnevno komuniciramo
Viberom i Whatsapom kako bismo sačuvali nasljeđe ove zemlje”, kaže dr.
Abdulkarim.
“Sve antikvitete pokušavamo
skloniti na sigurno u Damask da bismo ih vratili na njihova mjesta poslije
završetka sukoba. Poražavajuće je da u svijetu postoje ljudi koji kupuju
opljačkano blago. Samo prošle godine kod krijumčara smo otkrili 6300 otuđenih
predmeta. Broj iznesen iz Sirije daleko je veći”, govori dr. Abdulkarim i
dodaje kako glavne krijumčarske rute prolaze kroz Tursku i kroz Libanon.
Najžešće borbe u blizini Damaska
vode se u palestinskom kampu Jarmuk, samo šest kilometara od centra. U kamp su
početkom travnja ušli borci ISIL-a. Kamp je osnovan 1957. i praktički
funkcionira kao država u državi s vlastitom samoupravom. U nazivu kamp, ali de
facto dio grada. To je jedan od mnogih palestinskih kampova u regiji i najveći
u Siriji.
Na početku sukoba Sirijska
oslobodilačka vojska i Sirijska vojska sklopile su sporazum o neutralnosti
kampa. Tako je ostalo sve donedavno kad u kamp ulaze ISIL-ovi borci koje su
navodno iz južnog predgrađa Hadžar al-Asvad pustili borci Fronta al-Nusra.
Sirijska vojska, koja se nalazi na ulazu u kamp, sklopila je sporazum s
palestinskim milicijama, a oni su po posljednjim informacijama u potpunosti
istisnuli ISIL, iako je istinitost podataka vrlo teško provjeriti zbog fluidnosti
vojnih skupina.
“Problem i dalje ostaje Front
al-Nusra koji sada kontrolira veći dio kampa, a tijekom sukoba s ISIL-om bili
su neutralni. Iako je ISIL istisnut, teško je reći koliko boraca iz pojedine
grupe boravi u kampu. Neki stanovnici kampa pridružili su se opoziciji dok je
većina stala na stranu Vladinih snaga”, govori general Džamal u zapovjednom
stožeru na samom ulazu u kamp.
S druge strane kampa, tek preko
ulice, mnoštvo je Palestinaca koji su domove napustili još prije dvije godine,
u vrijeme prvih borbi. Nekolicina njih na ulici su podigli šator, kao simbol
želje za povratkom u svoj dom, u palestinski kamp.
“Prije dvije i pol godine bio sam
prisiljen, s desecima hiljada drugih građana, napustiti svoj stan. Žena, ja i
devetero djece uzeli smo najosnovnije stvari i izašli iz kampa. Otad sjedim
ovdje na ulici i gledam kamp svakoga dana očekujući završetak borbi i
povratak”, objašnjava Muhamed (55) i pokazuje na ulicu kojom kreće duga povorka
uniformiranih ljudi.
“Pucaju u zrak, voze lijes. Slave
Šehida (mučenika op.a.)”, kaže.
Muhamed je bio dio delegacije
posrednika u pregovorima s Al Nusrom u kampu.
“S njima smo dogovorili primirje,
ali poslije tri dana oni bi ga prekršili i tako nekoliko puta. Teško se s njima
dogovoriti.”
Snajperski
hitac
Iako je većina stanovnika izašla
iz kampa, prema riječima generala Džamala, ondje ih je još oko šest tisuća. Oni
su, kako kaže, pripadnici obitelji boraca opozicije koja ih koristi kao živi
štit.
Humanitarne organizacije,
ponajviše UNRWA, dostavljaju pomoć, ali ni njihov ulazak nije siguran zbog
opasnosti od snajpera. Upravo dok sam bio u kampu snajperist je ranio dječaka
(13) koji je stajao ispred samog ulaza u kamp.
“Dok smo pregovarali s Frontom
al-Nusra vidio sam jako puno stranih boraca, od kojih je desetak bilo iz Bosne.
Teško je reći u kojoj se formaciji bore, barem što se tiče kampa Jarmuk. Iako
su Nusra i ISIL u ostatku zemlje u sukobu, u kampu militanti često ujutro nose
jednu zastavu, a popodne drugu. Govori se da je ISIL istisnut iz kampa, ali možda
su samo spalili zastave i uzeli druge”, govori Muhamed ispred kampa.
Povorka s mrtvim mučenikom
razišla se poslije stotinu rafala u zrak, u znak slave “onome koji je Bogu
mio”.
Petsto metara dalje od kampa, u
smjeru grada, život se događa u klasičnom ritmu ulične strke i buke. U
parkovima i kavanama sjede vojnici očekujući poziv na front. Po prišivcima na
uniformi prepoznajem pripadnike Sirijske vojske, milicije stranke Bat, NDF-a
(Nacionalne obrambene snage) i libanonskog Hezbolaha. Pola zemlje pretvoreno je
u pepeo, a prema podacima UN-a, ako rat prestane danas, za povratak na
predratno stanje bit će potrebno punih četrdeset godina.
/SADRŽAJ
JE PREUZET IZ ŠTAMPANOG IZDANJA ‘GLOBUSA’ Autor: Hrvoje Ivančić/
/The Bosnia Times/
