ANALIZA
Ima jedna značajka koja veže Milorada
Dodika i Aleksandra Vučića, koja im određuje njihove političke karijere. To je
činjenica da su Dodik i Vučić svoju harizmu gradili na pitanju, ili problemu
muslimana, odnosno na sprsko-muslimanskim odnosima!
Piše Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Aleksandar Vučić, kao predsjednik Srpske napredne stranke (SNS) i kao premijer Vlade Srbije, i Milorad Dodik, kao
predsjednik Republike Srpske i predsjednik SNSD-a, postali su neosporni
lideri/voždovi Srba. Koliko god su personalno različiti ljudi, oni djeluju kao
tandem lokalno, koji se može opisati metaforom poput dvije morske struje koje
se dodiruju, ali se ne miješaju. Na globalnom planu mogu se opisati kao dva
krila vascijele srpske politike. Koliko god pojednostavili ove metafore, one
dobivaju svoj puni smisao ako se zna da Milorad Dodik svu svoju vanjsku
politiku vezuje za Moskvu, dok je Aleksandar Vučić primarno okrenut prema
Briselu, dakle Evropi.
Tako su obujmili dva pola geopolitike,
odnosno dva suprotstavljena bloka. Stoga je paradoksalno da njih dvojica uopće
surađuju, a kamo li da uspijevaju sinhronizirano djelovati. Međunarodna zjednica
se pravi mutava kao da to sve ne vidi i ne razumije i za sada ne poduzima
nikakve korake da tu razroku srpsku politiku raskrinka. Ali, malo ko bi se smio
kladiti da će tako kontradiktorna srpska politika uroditi plodom i donijeti
ikakve rezutate.
Šta je zajedničko Dodiku i Vučiću?
Ima jedna značajka koja ih veže i koja im
određuje njihove političke karijere. To je činjenica da su Dodik i Vučić svoju
harizmu gradili na pitanju, ili problemu muslimana, odnosno na
sprsko-muslimanskim odnosima!
Doduše, i ovdje su krenuli iz dijametralno
različitih situacija i pozicija. Dok je Dodik došao na vlast zahvaljujući
muslimanima, dakle Bošnjacima, kad su ga podržali Sulejman Tihić i Zlatko
Lagumdžija, a na preporuku još utjecajnog porodičnog komunističkog
klana familije Dizdarevića, dotle je Vučić kao četnički podvižnik lamentirao da
za svakog Srbina treba ubiti stotinu muslimana.
Danas Dodik osporava muslimanima
(Bošnjacima) elementarna nacionalna i vjerska prava; od prava na jezik do prava
na državu u smislu da nemaju nikakvih ingerencija na teritoriju entiteta kojim
vladaju Srbi! Dok Vučić iz Beograda lamentira da je Srbima najvažniji odnos sa
Bošnjacima i stoga priziva opći nacionalni dijalog ova dva naroda.
Bez obzira na kontradiktornosti u
političkom razvoju aktualnih sprskih voždova, i bez obzira na proturječne
stavove i poglede kad je u pitanju odnos Srba i Bošnjaka uopće na Balkanu,
očito je da ih obojicu određuje, kako politički tako i ideološki ovaj problem. Stoga je sasvim izvjesno da će
obojica okončati svoje političke karijere onako kako se budu odnosili prema
problemu odnosa Srba prema islamu, muslimanima, pa tako primarno prema
Bošnjacima.
Dodik je već prešao crvenu liniju i nema mu
povratka i spasa kad su u pitanju odnosi Srba i Bošnjaka. On definitvno sanja o
otcjepljenju Republike Srpske od BiH, a nema tog Bošnjaka, niti će se takav
više roditi, koji bi pristao na to i koji se čak neće usprotiviti bilo kakvoj
secesiji. I kad bi se Dodik posuo pepelom po glavi, pa mu sam Vladimir Putin
“zavrnuo ruku”, što je sasvim izvjesno, nikad se više ne može vratiti u
ambijent mogućeg političkog dijaloga koji bi implicirao suživot Srba i
Bošnjaka.
Je li Vučić izbacio iz glave ksenofobične
bube?
Kako je onda moguće voditi dijalog i
zbog čega bi se taj dijalog Srba i Bošnjaka trebao voditi sa Beogradom, odakle
se javlja Aleksandar Vučić? Zar iz tog Beograda u najreferentnijoj formi
SANU-a srpska inteligencija ne poručuje da ne priznaje postojanje bosanskog jezika?! Zašto to čini? Da bi uskratila pravo Bošnjacima u Sandžaku da koriste
maternji jezik u općinskoj, primarno sudskoj, administraciji! U istoj formi i
na istim instancama Dodikov režim u RS-u problematizira i uskraćuje “maternji
jezik” Bošnjacima. Eto srpskog cjepidlačenja u vrijeme grlate Vučićeve kampanje
za potrebom srpsko-bošnjačkog nacionalnog dijaloga!
I reklo bi se, zaista se tako Vučić
predstavlja, da je ovaj ambiciozni srpski vožd, potpuno prozapadnog imidža došao
pameti i iz svoje glave izbacio ksenofobične bube, kad se hvali kako je Srbija
postupala sa izbjeglicama. Zaista bi se
reklo da kad estradne zvijezde donose hranu sirijskim izbjeglicama u jednom od
beogradskih parkova, da Srbi, više (!), ne mrze muslimane. Srbija nije ličila na onu posljednju gubu na
Balkanu, ocvala u ksenofobiji i šovinizmu.
Tek je nešto od Vučićeve manipulacije
izbjegličkom krizom ukazao hrvatski premijer tvrdeći da Srbija pravi predstavu
za javnost u kojoj su izbjeglice statisti. Milanovića su stoga srpski mediji
proglasili ludakom. Ali je ipak u ovoj polemici Vučić gore prošao jer mu je
Milanović “okrunio pozlatu” kao energičnom, ambicioznom “dečku sa Balkana”.
Ne treba biti ni zlurad niti minimizirati
ičiji humanizam, ali u politici treba uvijek biti oprezan i ne nasjedati na
političke manipulacije. Kad je u pitanju srpska politika, oprez je uvijek bio
više nego nužan. Zar Vučić nije usred izbjegličke krize otputovao u UAE i od
svog “brata” šeika Muhameda En Nahjana dobio još jednu milijardu dolara kredita
kao nagradu za dobar odnos prema šejkovoj sabraći iz Sirije?!
Potom je postavljen kamen temeljac velikom
investicijskom projektu “Beograd na vodi” kojeg finansiraju UAE. Bizarno je
spominjati hotele na Kopaoniku koji će se graditi za šejka čim se Vučić vrati iz Dubaija, itd.
Ovo novo bratstvo između Srba i Arapa
počelo je prije izbjeglica. Zapravo su ga arapske izbjeglice samo potvrdile.
Da se radilo o turskim izbjeglicama, Srbija
bi, kao i sam Vučić sigurno drugačije postupala. Možda bi se Vučić ponašao gore
od Orbana. Gradio bi zidove i podizao bodljikavu žicu. Argumenta za takvu
politiku tražio bi u historiji gdje je tinjao vjekovni animozitet između Srba i
Turaka.
Dakle, Srbi ne mrze muslimane, posebno ne
Arape, već samo Turske i (njihove) poturice; Albance i Bošnjake! To je nova
politička doktrina Aleksandra Vučića i stoga je njegov poziv na dijalog samo
jedna od političkih manipulacija za promjenu ksenofobičnog imidža.
(The Bosnia Times)
