Piše: Ranjani Iyer Mohanty, thebosniatimes.ba
Mi na Zapadu – a posebno oni u Novom svijetu koji ignoriraju historiju – slijepo vjerujemo u pojednostavljenu ideju da dobro uvijek pobjeđuje zlo. Dječje bajke i stripovi, te Hollywood u odrasloj dobi, naučili su nas tome; sjetite se svih, od Snjeguljice do Batmana i Clinta Eastwoodovog bezimenog junaka u kultnim špageti vesternima. Ovo uvjerenje dalje promoviramo posljedicom da, ergo, ko god pobijedi mora biti dobar. I ovu naivnu, optimističnu i lijenu ideju nosimo sa sobom u stvarni svijet.
Komplikacije stvarnosti
Međutim, postoje četiri vrlo osnovna kontraargumenta ovom mitu.
Prvo i historijski gledano, pobjeda se obično zasniva na moći, a ne na dobroti. Postoje mnogi primjeri pobjede lošeg nad dobrim, pobjede moćnog nad slabim. Vekovima su trgovci robljem pobjeđivali robove, imperijalisti su pobjeđivali kolonizirane, a muškarci žene.
Drugo, uglavnom su pobjednici ti koji svijetu pričaju svoje priče i oni se prirodno pozicioniraju kao dobri. Bivši britanski premijer Winston Churchill poznat je po tome što je otvoreno rekao: „Historija će biti dobra prema meni, jer namjeravam da je napišem.“ I to je i učinio, jer je bio odličan pisac i moćan čovjek. Drugi moćnici iz prošlosti tražili su od drugih da pišu za njih. Danas oni jednostavno mogu kontrolirati medije. Rezultat je da vidimo i čujemo ono što moćni žele da vidimo.
Treće, nisu svi povjerovali u ove bajke, čak ni od samog početka. Dok su pobjednici sebe smatrali dobrim i pravednim, drugi nisu. Pitajte autohtone narode Sjeverne Amerike i Australije, kojima je oduzeta zemlja i koji sada uglavnom žive u izolovanim rezervatima s malo osnovnih resursa. Pitajte milione Afrikanaca koji su dovedeni u Novi svijet kao robovi i nikada više nisu vidjeli svoje porodice ili domove. Pitajte mnoštvo na globalnom jugu koje je generacijama bilo podjarmljeno kolonijalizmom i nije vidjelo nikakvu pravdu za života. Pitajte bezbrojne žene koje su ubijene zbog nasilja u porodici i više ne mogu ispričati svoje priče. One sigurno nisu pobjednike smatrale dobrima.
Kao što kaže ambasador Chas Freeman, „fizički rat prati informacioni rat“. Ko je dobar, a ko pobjednik, pod snažnim je utjecajem propagande. Trenutno, iz većeg dijela mainstream zapadne štampe dobijamo proameričke i proizraelske, ali antiiranske perspektive. Stoga je naša procjena dobra, lošeg i situacije općenito iskrivljena. Da bismo dobili uravnoteženije i potpunije vijesti i analize, moramo čuti i glasove nezavisnih medija (npr. Glenn Diesen, Jeffrey Sachs, Alexander Mercouris, Yanis Varoufakis, Douglas Macgregor).
Treće, mnogi više ne vjeruju u američko-izraelsku propagandu – čak ni njihovi nekadašnji saveznici. Amerikanci i Izraelci misle da su nesumnjivo na strani dobra. Oni Iran vide ne samo kao lošeg, već i kao pravo zlo: „najveću opasnost za svjetski mir“. Međutim, veći dio svijeta, a posebno globalni Jug, ne slaže se s ovom prezentacijom. Oni Iran vide kao poštovanu drevnu civilizaciju kojom je Zapad decenijama manipulirao, pljačkao, u koju se miješao i sankcionirao – i zemlju koja sada uzvraća udarce kao odgovor na ponovljene napade Izraela i SAD-a.
I četvrto, karakteri se mijenjaju. Amerika i Izrael su pali u nemilost. Više ne drže moralnu prevlast. Od Drugog svjetskog rata, svijet je vidio Izrael kako okupira Palestinu, raseljava Palestince, vrši genocid u Gazi i trenutno progoni muslimane na Zapadnoj obali. Primijetio je brojne atentate Izraela, ponovljeno miješanje u regiju, dvostruko ciljanje civilnih ciljeva, kao i njegove ambicije da se proširi daleko izvan svojih granica. Svijet je vidio kako Amerika daje Izraelu oružje, diplomatsku pokrivenost i bezuvjetnu podršku u svim njegovim poduhvatima. Naučio je kako je Amerika podsticala ratove i mijenjala režime u više zemalja za svoju vlastitu korist. Kao što je italijanski novinar Michele Serra našalio: „Amerikanci imaju veliku sreću – jer gdje god idu da donesu slobodu, pronalaze naftu.“
Udobnost fantazije
Naravno, većina nas zna da, uglavnom, ne postoje urođeno dobri ili loši ljudi; samo naše okolnosti (tj. boja kože, religija, nacionalnost, ekonomsko stanje, patnja itd.) i naši postupci nas čine takvima.
Ali uprkos poznavanju komplicirane stvarnosti, radije se vraćamo našoj pojednostavljenoj fantaziji. Volimo bajke i holivudske filmove jer nema dvosmislenosti. Volimo znati koga voljeti, a koga mrziti. A ako nam neko drugi to može reći, još bolje. Želimo veliku, ali brzu bitku u kojoj nećemo biti povrijeđeni, definitivnu pobjedu i besprijekorne heroje koje ćemo slaviti na kraju.
Možda to smiruje naše duše, olakšava našu savjest i apeluje na našu urođenu intelektualnu lijenost da pretpostavimo da dobro uvijek pobjeđuje i stoga su oni koji pobjeđuju dobri. Na taj način, ne moramo trošiti vrijeme i trud pretražujući prljave sive zone, pokušavajući prosuđivati pojedinačne postupke, noseći se s haotičnošću dvosmislenog i osjećajući se uznemireno zbog svega toga. Ne moramo dovoditi u pitanje “pobjednika”, proces ili rezultate jer dobro uvijek pobjeđuje. Zar ne?
(TBT, Fair Observer)
