Piše: Thierry Meyssan, thebosniatimes.ba
Rat protiv Irana otkrio je temeljnu protivrječnost u svjetskom poretku i kolektivnu zabludu Vijeća sigurnosti.
Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a od 11. marta 2026. o ratu protiv Irana u potpunoj je suprotnosti s definicijom agresije koju je donijela ista organizacija. Ovaj događaj iz temelja je promijenio percepciju međunarodnog prava i otkrio duboku zabludu svjetske zajednice.
Izraelsko-američko-britanski rat protiv Irana duboko je obilježio Ujedinjene narode i revolucionirao pristup međunarodnom pravu. Do sada se vjerovalo da se to pravo temelji isključivo na poštivanju potpisanih ugovora i prava naroda na samoodređenje. Međutim, s vremenom su se svi navikli da Izrael i Sjedinjene Države nikada ne budu proglašeni izvan zakona.
Iako se u rezoluciji spominje “kolektivna samoodbrana” Izraela, tu tvrdnju je srušila zapanjujuća iskrenost američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je priznao da Iran ne prijeti njegovoj zemlji. Do sada je Washington bez stida lagao kako bi održao iluziju da poštuje međunarodno pravo. Sjećamo se laži Georgea W. Busha i Baracka Obame o napadima 11. rujna, iračkom oružju za masovno uništenje, te masakrima i ratovima u Libiji i Siriji.
Benjamin Netanyahu ponovio je svoj tridesetogodišnji govor o “glavi hobotnice”, odnosno Iranu, kako bi objasnio njegov utjecaj. Nije našao ništa bolje od pozivanja na iranske parole “Smrt sionističkom entitetu!” i “Smrt SAD-u!”, sugerirajući da Iran želi pobiti sve Izraelce i Amerikance. Međutim, skandiranje “Smrt sionističkom entitetu!” nikada nije značilo želju za smrću države Izrael i njezina stanovništva, već osporavanje samoproglašenja te države bez odobrenja UN-a, suprotno izvornom projektu binarodne države. Uzvik “Smrt SAD-u!” pak znači da Iran osporava legitimnost države utemeljene na masakru miliona autohtonih stanovnika i ropstvu miliona crnaca iz Afrike.
Očekivalo bi se da će svaka članica UN-a reći da je ovaj rat nezakonit, da je to “agresija” u smislu Povelje. Ali nije! Niko to nije rekao — osim Sjeverne Koreje — iako su svi tako mislili. Iako je takav stav razumljiv s obzirom na vojnu moć američke vojske, očito je da će ova kolektivna kukavičluk imati posljedice.
Najvažnije je negdje drugdje: ne samo da ovaj rat sam po sebi predstavlja “agresiju” i dovodi u pitanje potpise Tel Aviva i Washingtona, već se vodi na “barbarski” način, u smislu Haške konferencije iz 1899. Benjamin Netanyahou preuzeo je odgovornost za ubistva, jednog po jednog, svih vjerskih, vojnih i političkih vođa onoga koga smatra svojim neprijateljem. Te zločine preuzeo je i ponovio Donald Trump.
Do sada su Zapadnjaci smatrali da su ubistva vođa nemoralna i kontraproduktivna. Izrael i SAD savršeno su svjesni da je to kontraproduktivno, ali ih nije briga je li to moralno ili ne. Izrael je tokom sedamdeset osam godina ubijao palestinske vođe. Taj je narod učinio siročadima i sada se može obračunati s njim, jer više nema sagovornika za pregovore.
Usput, Izrael je sravnio kuću vrhovnog vođe revolucije, ajatolaha Alija Khameneija, i ubio ga. To je isto kao da je bombardirao Vatikan i ubio papu Lava XIV zato što se on — i svi njegovi prethodnici — protivio stvaranju Židovskog Carstva, prema izrazu Vladimira Ze’eva Jabotinskog, iako prihvata da Izrael i Palestina budu utočište za Židove iz cijelog svijeta, prema izrazu Theodora Herzla.
Stoga ne treba čuditi što se danas formiraju teroristički pokreti, poput Harakat Ashab al-Yamin al-Islamia (HAYI) (Islamski pokret naroda desne ruke), koji postavljaju bombe u Belgiji, Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i, možda, Francuskoj. Oni šiiti koji su prihvatili Velajat-e fakih dužni su osvetiti svog duhovnog vođu.
Kao da to nije dovoljno, Benjamin Netanyahou i Donald Trump sada napadaju iranske civile koje su jučer pozivali da “svrgnu svoj režim”. Nažalost! Iranci, koje zapadna propaganda nije uvjerila da je Revolucionarna garda masakrirala 40.000 njihovih sunarodnjaka, masovno su se priključili… Revolucionarnoj gardi kako bi odbili agresore.
Ove okrutne operacije započele su bombardiranjem skladišta ugljikovodika u Teheranu, što je oslobodilo “okside sumpora i dušika” i izazvalo kiselu kišu.
Budući da su svi shvatili da Benjamin Netanyahou i Donald Trump vode nezakonitu “agresiju” protiv Irana i ponašaju se kao barbari, ubijajući vođe i namjerno gađajući civilne mete, mogli su uvidjeti da Iran ima puno pravo odgovoriti na tretman kojem je podvrgnut.
To je veliko otkriće ovog rata: međunarodno pravo predviđa da napadnute države mogu uzvratiti ne samo na svom teritoriju, već i na vojne baze koje iz inostranstva sudjeluju u agresiji, te napokon protiv trećih država koje ugošćuju te baze. Nikada, od osnivanja Ujedinjenih naroda, napadnuta država nije napala svog (ili svoje) agresora na teritoriju treće države. Cijeli je svijet zaboravio na ovaj odgovor, posebno učinkovit u doba ekonomske globalizacije.
Čak su i članovi Vijeća sigurnosti zaboravili na “definiciju agresije”, usvojenu jednoglasno bez glasanja 14. decembra 1974. Do te mjere da su 11. marta 2026. usvojili Rezoluciju 2817, koja “najodlučnije osuđuje neprihvatljive napade koje je počinila Islamska Republika Iran” protiv šest država Zaljeva i Jordana. Ne shvaćajući to odmah, izglasali su tekst koji je u suprotnosti s njihovim vlastitim potpisima i, posljedično, s međunarodnim pravom.
Saudijska Arabija, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jordan, Kuvajt, Oman i Katar uvučeni su u ovaj rat protiv svoje volje. Ovih sedam država — kao i Vijeće sigurnosti — isprva su reagirale bez razumijevanja. Podnijele su žalbu Vijeću sigurnosti. Zatim su, nakon niza razmjena pisama, morale priznati da Iran djeluje u skladu sa svojim pravom i da je Vijeće to zaboravilo. Svi su potpisali Rezoluciju 3314 (XXIX) Opće skupštine Ujedinjenih naroda (14. prosinca 1974.). Njihovi su prigovori postajali sve manje žestoki i sve nejasniji. Svi su pristali ugostiti američke vojne baze kako bi osigurali svoju sigurnost, i svi su se našli zarobljeni prisutnošću tih baza.
Postoji nekoliko načina da se reagira na ovu protivrječnost: proglašavanjem međunarodnog prava neprikladnim, ali tko će ih štititi u budućnosti? Ili proglašavanjem da Sjedinjene Države rade što im se prohtije i ugrožavaju ih, ali kako se osloboditi njihova dragocjenog pokrovitelja?
U trenutku pisanja ovih redaka, u Vijeću sigurnosti razmijenjeno je više od 80 pisama, ali niti jedna od ovih sedam država nije riješila ovu dilemu: međunarodno pravo ili strane vojne baze. Morate odabrati.
Ne uspijevajući, kao ni drugi, pomiriti nepomirljivo, Sultanat Oman, s druge strane, “poziva Vijeće sigurnosti da izvrši odgovornosti koje su mu dodijeljene tako što će provesti sveobuhvatnu i nepristranu procjenu temeljnih uzroka ove krize kako bi se oni mogli riješiti u korijenu, a ne samo na površini.”
(TBT)
